Jedan od načina sazrijevanja i učenja je i tzv. životna škola. U njoj učimo lekcije koje teško da možemo naći u školskim udžbenicima. To je jedan način školovanja koji je mnogo duži i naporniji od formalnog školovanja, čije lekcije znaju biti mnogo teže, a ispiti naporni i iscrpljujući. Takav je slučaj kada govorimo o životnim lekcijama kroz koje prolazi jedan pojedinac živeći prosječan životni vijek. Pa šta bismo tek mogli reći o životnim lekcijama kroz koje prolazi jedan narod i koje se uče stotinama godina?!
Kada je pojedinac u pitanju, svi savjetujemo jedni druge da učimo od onih koji imaju više završene životne škole od nas. Tako se zna reći da iskoristimo prisustvo osobe koja je “svašta prodeverala u životu” ili onoga koga je “život samljeo”. Time se želi reći da učimo iz tuđih iskustava kako i sami ne bismo prolazili kroz iste probleme i trpjeli ono što je neko prije nas trpio.
“Ispričat ćemo ti povijest njihovu – onako kako je bilo...”
(El-Kehf, 13)
“Taj narod je bio i nestao; njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili.”
(El-Bekara, 141)
Kur’an nam na dosta mjesta govori o prijašnjim narodima i događajima vezanim za njih, kao i za same poslanike, kako bismo iz svega uzeli pouku i nešto naučili, potom nam napominje da će oni nositi odgovornost za ono što su radili, a da ćemo mi odgovarati za ono što mi budemo radili. Time nas uči da uzmemo pouku iz onoga što su oni proživjeli i da popravimo ono što se treba popraviti.
Postupci naroda prije nas nama direktno ne donose štetu ukoliko mi ne budemo činili iste stvari. Međutim, generacijama poslije mogu da budu uskraćene određene stvari zbog grešaka generacija prije njih. To nam dodatno govori da bismo trebali da se dobro uozbiljimo u donošenju odluka koje su bitne za narod kako naši potomci ne bi snosili određene posljedice loših poteza.
Stoga muslimani imaju veliku potrebu za oživljavanjem kulture izučavanja historije i sjećanja na određene događaje. Potreba je još veća za muslimane Balkana, s obzirom na to da smo na ovim područjima proživjeli mnogo teških perioda. U zadnjem naletu Bošnjaci su još jednom proživjeli genocid na oči čitavog svijeta, a koji je jedanaesti po redu. To znači da mi već dugi niz godina proživljavamo ponavljanje istih scenarija, ali ništa nismo naučili niti uspjeli da pokrenemo bilo kakav projekat koji bi imao snage i utjecaja da zaustavi te musibete nad Bošnjacima. Naravno, uvijek imajmo na umu da mi u govoru o historiji krećemo od ove tačke zbog toga što se dovodi u pitanje sam biološki opstanak Bošnjaka na ovim prostorima, a ukoliko nema opstanka, onda svaka druga priča nestaje s nestankom naroda. Svjedočimo da je Bošnjaka sve više po svijetu, a sve manje u domovini, i da vladaju sve manjim prostorom, tako da iz rata u rat, i po raznoraznim mirnodopskim zakonima sve manje zemlje imaju pod svojom vlašću. Onde gdje su Bošnjaci sigurni i zaštićeni, njihov broj konstantno raste i napreduju. Uzmimo za to primjer Turske gdje se sada nalazi od pet do sedam miliona turskih državljana bošnjačkih korijena, a koji su uglavnom potomci onih koji su protjerani sa ovih naših područja.
Pored toga, potrebno je da naše dolazeće generacije nauče našu kulturu i tradiciju, da nauče da smo mi ovdje autohtoni narod, koji nije nastao 1993. godine, nego narod koji ima bogatu tradiciju. Mi smo narod koji je svojoj užoj i široj zajednici, kao i islamskom ummetu, dao veliki doprinos. I ne samo to, Bošnjaci su i pod upravom drugih davali svoj doprinos i podnijeli veliku žrtvu u odbrani ovih prostora. Tako se danas u Austriji nalazi mezarluk naših vojnika koji su položili svoje živote za slobodu.
Naši mladi treba da nauče i druge poduče da Bošnjaci nikada nisu ugrožavali druge narode, a pogotovo da nikada nisu činili planske zločine nad svojim komšijama i sugrađanima, nego su ih uvijek štitili. Bošnjaci nikada nisu bili destabilizirajući faktor, ili faktor remećenja mira i suživota. I još mnogo toga o čemu bi se moglo pisati.
Historija nas uči da smo pokazali visok moral i vrijednosti tokom mnogobrojnih ratova, ali i u miru smo uvijek bili prvi koji su pružali ruku pomirenja i nade u bolje sutra. Ondje gdje su Bošnjaci većina, uvijek je bilo mjesta za sve dobronamjerne ljude, bez obzira na to ko bili i odakle dolazili. Naravno, historija je puna takvih primjera. Međutim, problem je što mi nismo sve usvojili i naučili, kako bismo to mogli prenijeti i drugima, ili bolje rečeno kako bismo mi sami mogli da drugima govorimo o sebi, a ne da o nama govore naši zakleti dušmani.
Pored navedenih bitnosti koje se vežu za našu historiju, potrebno je i malo se udaljiti od ovih teških i bolnih tema i učiti od historije i one druge stvari. Na razini islamskog ummeta, u historiji možemo naći mnogo podataka koji govore o doprinosu muslimana na polju nauke i mnogih otkrića koja su bila korisna za čovječanstvo, a isto ćemo naći ako budemo željeli da istražimo Bošnjake koji su dali svoj doprinos nauci i drugim stvarima koje su od koristi njihovoj zajednici. Poznate su nam mnoge ličnosti iz historije koje su bile negativno nastrojene protiv muslimana uopćeno, kao i vjere islama, upravo zbog toga što su nam bili nametnuti kao predmet izučavanja, a mi smo sami zapostavljali svojim neinteresiranjem velikane iz našeg naroda koji su bili svijetle tačke historije, kako za naše prostore, tako i na svjetskoj sceni.
Ne možemo potpunu krivicu bacati samo na druge, jer smo i sami krivi što smo dozvolili da se to desi, ili što se nismo potrudili da našu omladinu o tome educiraju naši stručnjaci, makar to i ne bilo kroz zvanične državne institucije tog doba. A da ne govorimo o tome da radimo na izdavaštvu namijenjenom cijelom svijetu koji bi trebao da se upozna sa historijom muslimana ovih područja. Nikako ne možemo u potpunosti bježati od te odgovornosti. Da snosimo djelimičnu krivicu za to, vidimo i danas, a vidimo i da smo to dobrim dijelom naslijedili, iako nam se pružila mogućnost da se time ozbiljnije bavimo. Vidimo našu (ne)zrelost kroz broj institucija koje se bave tim pitanjem, broj aktivnosti u našim zajednicima i sam rad NVO-a na tom polju. Ovo pitanje je kod svjesnih zajednica jedno od strateških, dok je kod nas to prepušteno pojedincima ili manjim skupinama, a sve se nalazi na marginama dešavanja u našem društvu.
Probleme ovog tipa nije moguće riješiti jednim potezom, niti jednom aktivnošću, kao što nije realno očekivati da ga riješi jedna institucija. Možda je to jedna od posljedica nepostojanja nacionalnog programa i strategije kod Bošnjaka, tako da nam zaostaje mnogo toga bitnog. Ali, i pored te činjenice, svjesni pojedinci i organizirane grupe ne smiju dozvoliti da se na tom polju ništa ne dešava. I po pitanju drugih stvari, konkretno govoreći i o zločinima i genocidima, svjedočimo da su pojedinci uspjeli da na tom polju urade dosta po pitanju osvješćivanja masa kako se ne bi desio zaborav, i kako se ponovo ne bi desilo opet nešto takvo gnusno. U zadnjih dvadeset pet godina, pojedinci su uspjeli da odrade velike stvari na polju lobiranja za interese Bosne i Bošnjaka.
Dijaspora muslimanskih naroda sa prostora Balkana je velika i jaka i sigurno da može mnogo toga da uradi u interesu svojih zemalja u vidu borbe za prava muslimana na tim područjima. Osnovni problem jesu nesinhronizirane aktivnosti između pojedinaca i organiziranih zajednica. Zajedničke inicijative su mnogo jače i utjecajnije, stoga nam je potrebno više udruživanja, kako na nivou država iz kojih potječemo, tako i na regionalnom nivou, da bi se na taj način naš glas čuo mnogo dalje.
Važno je i da usaglasimo programe i planove na osnovu kojih ćemo odgajati i educirati naše mlade. Svjesni smo da postoje neke činjenice koje moramo svi da znamo, i da ne dozvolimo da naša omladina, gdje god bila, odrasta a da ne poznaje neke činjenice iz naše bliže i dalje historije. Neznanje i nepoznavanje činjenica veliki je neprijatelj samom pojedincu, a na narod i zajednicu može da ostavi katastrofalne posljedice. Mi smo živjeli u sistemu u kojem nam nije bilo omogućeno da učimo svoju historiju, a i ono što smo učili bilo je izobličeno i nakaradno predstavljano. Mi smo snosili posljedice za izmišljene zločine prema drugima od strane osmanske vlasti, ali to je poznati metod opravdavanja zločina.
Vezivanje za svoj narod izučavanjem njegove historije je način da očuvamo vezu između naših mladih koji odrastaju van granica BiH. Za nas je bitan svaki pojedinac i koliko god ih sačuvamo uz sebe, bit ćemo jači. Mnogo je naših mladih koji odrastaju van domovine i postoji bojazan da se ne otuđe od nje i ne zaborave na nju. Tome bi se vjerovatno radovali oni koji žele da oslabe BiH i na kraju je možda i bespravno prisvoje, kako se to i pokušavalo tokom agresije.
Sasvim nam je jasno o kolikom se emanetu radi i koliko tereta svi zajedno nosimo, a zadaća bi nam bila mnogo lakša ukoliko bismo svi zajedničkim trudom i naporom radili na njenom ispunjenju.
Narod bez svoje primarne domovine je izgubljen narod, polahko se gube njegov identitet, njegova kultura i historija. A znamo da se za domovinu velika cijena platila, pa ne dozvolimo da je zbog našeg nemara izgubimo, i da kao narod, možda, i nestanemo.