Kur’an o temeljima vjerovanja

Uvaženi učenjak i mufesir Abdurrahman Sa’di, Allah mu se smilovao, u svojoj knjizi Kavaidu hisan mutealliketu bi tefsiri Kur’an spomenuo je niz pravila koja čitaocu tefsira olakšavaju tumačenje i razumijevanje Kur’ana. Pravila koja ćemo spomenuti jesu tri temelja vjerovanja: tevhid – monoteizam, poslanstvo i ahiret. Autorov način pisanja putem pravila, zahtijeva od čitaoca teksta temeljito i pažljivo čitanje.

Kur’an potvrđuje

Cijeli Kur’an potvrđuje tevhid – monoteizam i negira njegovu suprotnost – širk. Uzvišeni Allah u mnogim kur’anskim ajetima potvrđuje tevhidul-uluhijje – vjerovanje da pravo na obožavanje pripada samo Njemu i da se jedino Njemu upućuje ibadet, jer On nema sudruga.

Uzvišeni Allah obavještava nas da je poslao sve poslanike Svojim narodima sa istom misijom: da jedino Njega obožavaju i da Mu ne čine širk. Obavještava nas da je jedini razlog i cilj ljudskog i džinskog stvaranja da ibadet čine samo Njemu, da su zbog ovog razloga objavljene sve knjige. A sa svim ovim se slaže ljudska zdrava priroda i um.

Svako onaj ko ne slijedi ovu vjeru, njegova su djela ništavna, jer objavom islama dokinute su ostale vjere: “A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: ‘Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja će djela sigurno propasti, a ti ćeš izgubljen biti’” (Ez-Zumer, 65); “To je Allahovo uputstvo na koje On ukazuje onima kojima hoće od robova Svojih. A da su oni druge Njemu ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su činili.” (El-En’am, 88)

Uzvišeni Allah poziva Svoje robove u ono što su potvrdile njihove ljudske prirode i razumi: da vjeruju da On stvara i uređuje, i da je On Jedini koji zaslužuje da Mu se čini ibadet i da ne priliči da se bilo kome mimo Njega pripisuje nešto od toga, da druga stvorenja ne posjeduju nikakvu moć stvaranja, niti mogu pribaviti sebi korist ili otkloniti štetu od sebe, a kako da onda to čine nekome dugome.

Poziva ih u tevhid, da vjeruju da je On jedini Bog, ukazujući im na Svoja svojstva veličine i slave, moći i savršenstva. Zar Onaj kojem pripada beskrajno savršenstvo i koji nema sudruga, ne zaslužuje da sva svoja javna i tajna djela činimo iskreno, samo u ime Njega?

Allah potvrđuje tevhid ukazujući u Kur’anu da je On Jedini istinski Sudac: “Sud pripada jedino Allahu” (Jusuf, 40). Također, tevhid se potvrđuje u Kur’anu u ajetima u kojima se ukazuje na ljepotu vjerovanja u Jednoga Boga i na obavezu prihvatanja jedine priznate vjere. S druge strane, Uzvišeni ukazuje ljudima na odvratnost širka i maloumnost njegovih sljedbenika, za koje kaže da su gori od stoke.

Isto tako plemeniti Kur’an poziva u tevhid na taj način što spominje obećanu i dunjalučku i ahiretsku nagradu za vjerovanje u Jednoga Boga i upućivanje svih vrsta ibadeta samo Njemu. Onaj koji bude istinski vjernik monoteist, imat će lijep život i na dunjaluku, i u berzahu – zagrobnom životu i na ahiret. Kao što se obećava nagrada za ispravno vjerovanje, tako se u Kur’anu pojašnjava koje su kazne, i dunjalučke i ahiretske, predviđene za mušrike, mnogobošce.

U konačnici, svako dobro koje čovjeka zadesi na dunjaluku ili mu se obećava na ahiretu plod je, a isto tako i svako je zlo posljedica širka.

Kur’an potvrđuje poslanstvo

Poslanstvo Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jedan je veliki temelj i osnov islama. Uzvišeni Allah potvrdio ga je u Svojoj Knjizi na različite načine, preko kojih spoznajemo vrhunac i savršenstvo poslaničke istinitosti.

Uzvišeni Allah obavijestio nas je da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdio istinitost prethodnih poslanika i da je pozivao u ono čemu su pozivali i oni. Sve pohvalne i lijepe osobine koje su krasile prethodne poslanike, krasile su i poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a isto tako bio je pošteđen svih nedostataka kojih su bili pošteđeni i prijašnji poslanici.

Njegov šerijat bdije nad svim drugim šerijatima, a knjiga objavljenja njemu bdije nad svim drugim objavljenjim knjigama. Sve ljepote prethodnih vjera i objavljenih knjiga, sakupio je Allah u Kur’anu i vjeri islamu, štaviše u posljednjoj Objavi nalaze se lijepe smjernice i propisi kakvi nisu zabilježeni u ranijim objavama.

Uzvišeni Allah potvrdio je poslanicu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, istakavši da je posljednji poslanik nepismen, da ne piše niti da čita, i da nije sjedio ni sa kim od učenjaka prethodnih objava. Naprotiv, ljudi nisu bili iznenađeni sve dok im nije objavljen Kur’an, a kada bi se sakupili svi ljudi i džini da dođu sa istim, ne bi došli, niti mogu, štaviše to nije u njihovoj mogućnosti, kada bi jedni druge čak i pomagali. I nemoguće je da Kur’an potiče od samog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili da je slagao na svoga Gospodara u tvrdnji da je Kur’an Njegov govor ili da se povodi za pretpostavkama u onome sa čime je došao.

Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjava duga kazivanja o prethodnim poslanicima, u koje niko ne može sumnjati.

Uzvišeni Allah obavještava nas da do toga niko ne može doći osim putem objave. Nalazimo to, naprimjer, u Allahovim riječima nakon govora o dužem kazivanju o Musau, alejhis-selam: “Ti nisi bio na zapadnoj strani kada smo Musau poslanstvo povjerili...” (El-Kasas, 44), i slično je spomenuto nakon dužeg kazivanja o Jusufu, alejhis-selam, i njegovoj braći: “a ti nisi bio s njima kada su se oni odlučili, i kada su onako lukavi bili.” (Jusuf, 102)

Sve ove stvari i detaljne obavijesti, koje je potanko prenio i objasnio Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ehlul-kitabije (jevreji i kršćani) njegovog vremena ili oni koji će doći nakon njega, nisu mogli poreći niti su mogli utjerivati ga u laž o pitanju prenesenog, što je ujedno jedan od najvećih dokaza istinitosti poslanice.

Uzvišeni Allah potvrđuje poslanicu putem savršenstva Svoje mudrosti i potpunosti Svoje moći. Njegovo potpomaganje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nad njegovim neprijateljima i davanje vlasti na Zemlji rezultat je mudrosti i milosti Silnog i Mudrog. I onaj koji opovrgava poslanicu, opovrgava Njegovu mudrost i moć.

Isto tako, Allahovo potpomaganje Njegovog poslanika nad najjačim narodima tog vremena jedan je od dokaza njegove poslanice i Allahovog tevhida, monoteizma, što je očigledno onima koji razmišljaju.

Potvrđivanjem poslanstva istovremeno se pojašnjavaju svojstva poslaničke potpunosti i ukazuje se na to da Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pripada najbolji i najviši stepen kad su u pitanju ahlak, ćud i karakter ljudi. Najuzvišenije osobine koje su, u odnosu na ostale ljude, krasile Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bile su iskrenost, istinitost i emanet ili povjerenje. Zar to nije jedan od najvećih dokaza da je Muhammed poslanik Gospodara svih svjetova i odabranik između svih stvorenja?

Potvrđivanjem poslanstva Muhammedu ukazuje se na to da je on kao poslanik najavljen u ranijim objavama, o čemu se u Kur’anu kaže: “i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći.” (Es-Saff, 6)

Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi o događajima koji su se zbili u prošlosti ili o onome što će se zbiti u budućnosti potvrđivale su njegovo poslanstvo, a o svemu tome on je bio obaviješten putem Objave.

Allah je čuvao i štitio Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iako su njegovi neprijatelji nastojali na sve moguće načine da ga unište, a to ukazuje da je on uistinu Allahov poslanik, povjerenik Njegove Objave i onaj koji je dostavlja.

Poslanikovo poslanstvo potvrđuje se i u ajetima u kojima se govori o veličini plemenitog Kur’ana: “...laž joj je strana, bilo s koje strane, ona je objava od Mudroga i hvale dostojnoga” (Fussilet, 42). Kur’an izaziva svoje neprijatelje i one koji ne vjeruju u njega, da dođu sa istim Kur’anom, ili deset istih kur’anskih sura ili pak jednom surom, međutim, oni to nisu bili u mogućnosti ispuniti i zadesilo ih je razočarenje i neuspjeh. Prema tome, Kur’an je najveći, najznačajniji i najopćiji dokaz poslanstva.

Poslaničke mudžize, stvari suprotne običaju, kerameti, svaka od njih pojedinačno ukazuje na to da je Muhammed iskren, da ne govori po svom hiru, već da je to objava.

Poslanička ogromna samilost prema stvorenjima, potpuno saosjećanje sa ummetom, blagost i milost prema vjernicima, potvrđuju njegovu poslanicu. I nikada niko nije bio, niti će biti samilosniji, većeg dobročinstva prema ljudima od Božijeg Poslanika. A tragovi tih osobina jasni su onima koji posmatraju i razmišljaju.

Kur’an potvrđuje život na ahiretu

Ovo je treće načelo ili temelj u pogledu kojeg su se složili svi Božiji poslanici i na kojem su utemeljeni svi vjerozakoni. Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi spominje ahiret i potvrđuje ga na različite načine. Allah nas obavještava o ahiretu, a Njegova obavijest je najistinitija. Pored spominjanja ahireta, Allah se zaklinje njime tri puta u Kur’anu.

Allah nas obavještava o savršenstvu Svoje svemoći, djelotvornosti Svoga htijenja, i da je u stanju sve uraditi. Oživljenje Njegovih robova predstavlja jedno od mnogobrojnih dokaza Njegove svemoći, podsjeća Svoje robove na njihovo prvo stvaranje. A Onaj koji je ih stvorio iz ničega i kada nisu bili vrijedni spomena, u mogućnosti je da ih oživi, onako kako ih je stvorio. Prethodnu činjenicu Uzvišeni Allah ponavlja na više mjesta u Kur’anu i na različite načine.

Uzvišeni Allah potvrđuje postojanje ahireta tako što navodi dokaze: oživljenje mrtvih, oživljenje prirode nakon “mrtvila”. Onaj Koji može da oživi Zemlju nakon mrtvila, može oživiti i mrtve. Štaviše, Uzvišeni Allah potvrdio je da Svojom moći oživljava Zemlju nakon mrtvila njezina, navodeći kao primjer stvaranje nebesa i Zemlje i ogromnih stvorenja. Pa, kada oni koji negiraju proživljenje potvrde mogućnost stvaranja ogromnih stvorenja, i kada to ne mogu negirati, pa zašto proživljenje mrtvih drže neostvarljivim?

Uzvišeni Allah potvrđuje Sudnji dan i proživljenje Svojim sveukupnim znanjem i mudrošću. Ne priliči Njemu da ostavi Svoje robove zanemarene, da im ne naređuje i da im ne zabranjuje, odnosno da ih ne nagradi i da ih ne kazni. I na isti način Uzvišeni Allah potvrđuje Svoju Poslanicu i Sudnji dan.

Kur’an potvrđuje ahiret i Sudnji dan i tako što ukazuje na nagradu koju će dobiti dobročinitelj i na kazne koja je predviđena za prijestupnika, navodeći kao primjere prijašnje narode i kazne koje su ih zadesile i pojašnjavajući način na koji su se spasili vjerovjesnici i njihovi sljedbenici.

Uzvišeni Allah potvrđuje ahiret i tako što Svojim robovima pokazuje kako proživljuje mrtve na dunjaluku, o čemu se govori u suri El-Bekara, 73, u kontesktu govora o kravi i o onima koji su izašli u velikom broju (El-Bekara, 243) i o onome koji je naišao pored porušenog sela (El-Bekara, 259) i o Ibrahimu, alejhis-selam, i oživljenju ptica, i oživljenje mrtvih od strane Isaa, alejhis-selam, i drugi primjeri koje je Allah pokazao Svojim robovima na dunjaluku, kako bi znali da je On Snažni i Svemoćni i da Njegovi robovi moraju doći na ahiret, vječnu kuću, i to ili u Džennet ili u Vatru.