Nekoliko savjeta za uspješno učenje
●
Dok učite, treba da se oslobodite svih problema i da od sebe otklonite sve ono što vam odvlači misli i tjera vas na gubljenje vremena. Očistite mjesto za učenje od stranih faktora! Govor drugih osoba, televizija ili telefon kvare vaš ritam i negativno utječu na vaš rad i od njih treba da se udaljite.● Nemojte učiti dok ste gladni ili, pak, prepunog želuca. Pretjerana nesanica, umor i neprestani rad, također vam mogu pokvariti atmosferu za učenje. Ne počinjite sa učenjem odmah poslije jela, već nakon što se malo odmorite!
●
Radna soba, po mogućnosti, ne treba da je mnogo vruća, ali ni mnogo hladna.● Dok učite, da ne biste stalno ustajali i sjedali, literaturu i potrebni materijal držite pri ruci.
●
Neophodno je da napravite plan učenja i da pratite da li ga se pridržavate ili ne. Plan stavite na mjesto gdje ćete ga vidjeti i radite ne odvajajući se od njega!● Termine učenja možete odrediti na 25 – 30 minuta, a odmore – u intervalu od 10 minuta.
●
Ako niste primorani, ne prelazite poslije učenja jednog predmeta na učenje sličnog predmeta, da ne biste osjetili dosadu i zamor.●
Periodi u kojima je mozak spreman za učenje i kada osoba može bolje razumjeti ono što čita razlikuju se od osobe do osobe. Ovo sami kod sebe ispitajte.● Prilikom učenja pravite posebne bilješke, jer to daje veliku korist učenju, ojačava znanje i pamćenje i olakšava prisjećanje.
Da li su posao, diploma i novac dovoljni za uspješan brak?
Jedan čovjek došao je kod šejha Sulejmana Moole i rekao mu je da ima sina koji je diplomirao na tom i tom fakultetu, da radi taj i taj posao i da zarađuje tolike i tolike iznose novca, a zatim ga je upitao: “Smatram da je moj sin spreman za brak. Da li imaš na umu neku djevojku i da li se slažeš da je spreman za brak?” Šejh je odgovorio: “Ne, tvoj sin nije spreman za brak. On je spreman za razvod.”
U navedenoj priči, svi glavni kriteriji koji je otac postavio svome sinu bili su materijalističke prirode i uopće se ne spominje vjera. Ukoliko se materijalizam ne balansira sa snažnom vjerom, tada imamo recept za neuspješan brak.
Kada traganje za Allahovim zadovoljstvom nije glavni cilj, tada krčimo put za vlastiti neuspjeh, kao što je rekao imam Hasan el-Basri: “Džennetlije je u Džennet uveo isključivo iskreni nijet.”
Ova priča važi i u obrnutom pravcu. Ukoliko djevojka ima diplomu, posao i novac, to ne znači da je spremna za brak, ukoliko nema vjere u Allaha i nejasan joj je životni cilj. U svemu je potrebno pronaći umjerenost, a zbog potrage za materijalnim dobrima, ne bismo smjeli zaboraviti Onoga koji je stvorio dunjaluk.
(Autor: Ejmen Azlan)
Kako biste vi postupili u ovoj situaciji?
Ovo se dogodilo prije nekih sedam-osam godina. Sjedio sam u razredu, a u susjednoj klupi do mene, sjedila je… ovaj… sjedila je jedna sestra. Nisam je baš dobro poznavao. Ustvari, osim njenog imena ništa drugo o njoj nisam ni znao, ali smatrao sam je za kolegicu. Bila je jako tiha i nije baš učestvovala u nastavi. Ova je sestra bila jako skromna, nosila je hidžab i široku odjeću. Za razliku od drugih djevojaka, nije se cerekala sa momcima kad god bi joj se za to pružila prilika, nije se družila sa momcima poslije nastave, nije pričala o najnovijim pjesmama, nije bila glasna itd. Jednog dana dok sam sjedio u klupi, nekoliko momaka pričalo je o djevojkama, mislim da su pričali o tome koje im se djevojke iz razreda sviđaju ili s kim bi se voljeli “bolje” upoznati. Među tim momcima bio je i jedan momak koji se glasno smijao i derao. Drugi momak spomenuo je tom glasnom momku tu sestru, kao neku okrutnu šalu. Čim je spomenuo njeno ime, momak je počeo da galami, buneći se: “Fuj, fuuujjj, de začepi, nemoj me vrijeđati s onom rugobom...”
I ponovio je tako nekoliko puta, pred svima nama. Naravno, to je čula i ta sestra. Momci su se smijali pa čak i neke od djevojaka. Ne sjećam se da je neko prigovorio. Ustvari, i ja sam samo šutio. Tokom tišine, primijetio sam da je plakala. Plakala je, a rukama je prekrivala svoje lice. Trudila se da bude što tiša, ali ja sam je čuo. Povila je leđa, spustila svoju glavu na klupu i plakala. Kada sam je pogledao, bilo je dosta suza. Kada je taj momak primijetio da plače, riječi utjehe i izvinjenja koje je on imao bile su: “De ohladi, de popusti…” Pogledao sam ga, a on je i dalje ponavljao: “De ohladi“. Kad god se sjetim toga, poželim da sam barem nešto rekao, ali nisam. Tužno je da sestra koja se oblačila najskromnije i najpobožnije bude opisana kao “ružna”. Da joj Allah olakša i podari joj Džennet!
Društvo nas je davno prevarilo i uvjerilo da su djevojke kojima nedostaje čednosti “vrednije”. Mi kao muslimani trebali bismo znati da se vrijednost ljudi i žena ne mjeri po ljepoti, na kraju krajeva niko od nas nije birao u kakvom će nas liku Allah stvoriti, niti smo na bilo koji način na to mogli utjecati…
(Preveo: A. Lj.)
Ne gubi nadu u Allahovu milost!
Priča se da je u Meki živio neki čovjek koji je bio oženjen dobrom ženom. Jednog dana žena mu reče: “Dragi mužu, nemamo ništa da jedemo, niti da odjenemo.”
Muž izađe na pijacu da traži posao i tražio je i tražio, ali nije mogao ništa da nađe. Kada se umorio od potrage, uputio se ka Bejtullahu, klanjao dva rekata i počeo moliti Allaha da mu otkloni brigu.
Samo što je završio dovu i krenuo da izađe iz Harema, naiđe na kesu, podignu je i otvori, i u njoj ugleda hiljadu dinara. Čovjek ode do svoje žene da je obraduje imetkom koji je našao, ali njegova supruga odbi taj novac i reče mu: “Taj novac moraš vratiti njegovom vlasniku, jer je to haram, nije dozvoljeno ni da ga podigneš.“
I zaista, čovjek ode do Harema, a tamo zateče čovjeka kako viče: “Ko je našao kesu sa hiljadu dinara?“
Siromah se obradova i reče: “Ja sam je našao, uzmi svoju kesu, našao sam je u Haremu.”
Čovjek koji je vikao dugo je gledao u siromaha, a zatim mu reče: “Uzmi sebi kesu, i s njom još deset hiljada dinara.”
Siromah se začudi i upita: “A zašto?”
Čovjek mu odgovori: “Jedan čovjek iz Šama dao mi je deset hiljada dinara i rekao mi: ‘Stavi jednu hiljadu u Harem i ostavi ih, pa ako ti ih onaj ko ih pronađe vrati, daj mu sav novac, jer je iskren.”
Uzvišeni je rekao: “...a onome koji se Allaha boji, On će izlaz dati i opskrbit će ga odakle se i ne nada.” (Et-Talak, 2–3)
(Izvor: thaqafnafsak.com)
Koliko imaš prijatelja na Facebooku, toliko vrijediš, zar ne?
Ponekad razmišljam kako su današnji mladići i djevojke opsjednuti brojkama. Tačno, brojkama i ciframa prijatelja na Facebooku, pratitelja na Twitteru i količinama lajkova kojima ih obasipaju.
Uredu, zamislimo da na Facebooku imamo 5.000 prijatelja, a na Twitteru preko 10.000 pratitelja. Šta te cifre znače? Da smo bolji od ljudi koji nemaju toliko prijatelja i lajkova na društvenim mrežama? Da li više vrijedim kao osoba i musliman/ka ako iza sebe imam toliko ljudi koji me prihvataju?
Ukoliko je to tako, recite mi šta je onda s poslanicima? Neki od njih imali su samo nekoliko sljedbenika, a neki čak ni to. Nijedan čovjek nije bio na njihovoj strani.
Ali to su Božiji poslanici, najbolji ljudi koji su ikada hodili ovom planetom. Ukoliko su brojke zaista presudne, kako to da oni nisu imali mnogo sljedbenika?
Estagfirullah, danas sam naučio važnu lekciju: istina se ne veže za brojke. Istini nisu potrebne cifre. Čak i da je cijeli svijet na mojoj strani, bez Allaha i Njegove pomoći – ja sam niko i ništa. Bez Allaha sam samo jedna brojka. Nula.
(Autor: Ejmen Azlan)
