La ilahe illallah

Što se tiče Kurejševića, pa zaista je to pleme, kada bi se u njemu rodio pjesnik, putovalo hvališući se nad ostalim plemenima; pa kako s njim kada se iz njega pojavi vjerovjesnik?! Posebno su Kurejševići imali “vjersko” vođstvo koje im je, istovremeno, davalo da budu i politički i ekonomski centar, a rođenje vjerovjesnika među njima samo im je povećalo izražajnost vjerskog vođstva. Otuda, samo je potvrđen politički i ekonomski centar i povećala im se čvrstina. Pa zašto su Kurejševići odbili izgovoriti te riječi… ukoliko su to samo riječi koje se izgovore?! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je svome amidži Ebu Talibu, moleći ga da prihvati islam: “Izgovori je, o amidža! To su riječi kojima ću se zauzimati za tebe kod Allaha!” Pa je li pojmljivo od Ebu Taliba da odbije te riječi, da je to samo puka riječ? To jest, ukoliko ona nema nikakvo značenje i ukoliko njen izgovor ne iziskuje promjenu?! Ili ju je on odbio zbog onoga što proizlazi iz njenog izgovaranja, a to je potpuna promjena načina življenja i svakog njegova djelića? To je ta intuicija za koju ne mislimo da je predmet sporenja

La ilahe illallah

Ko razmišlja o Kur’anu, bez sumnje, primijetit će taj veliki značaj koji Allahova Knjiga pridaje pitanju tevhida. Pitanje La ilahe illallah zauzima najveći dio Kur’ana, iako je koncentrisanost na njega u surama objavljenim u Meki mnogo izraženija.

Možda se, na prvi pogled, može pomisliti da je razlog tog velikog pridavanja važnosti pitanju la ilahe illallah u Allahovoj Knjizi taj što su oni kojima se Kur’an obraća u početku bili mušrici, te je sasvim logično bilo da im se govor koncentriše na pitanje tevhida i ispravljanje lažnih uvjerenja i pokvarenih predodžbi o pitanju božanstvenosti. Međutim, kontinuirani govor o ovom pitanju i u surama objavljenim u Medini – nakon učvršćenja akide (vjerovanja i ubjeđenja), uspostave islamskog društva i islamske države, privrženosti tog društva islamskim obavezama i zahtjevima na čijem je čelu džihad na Allahovom putu, sve ovo jasno i nedvojbeno ukazuje na suštinski značaj ove tematike.

Čak i kad su mu’mini u pitanju, oni kojima se obraćaju ajeti objavljeni u Medini počevši riječima: “O vi koji vjerujete…”, pokazuje da pitanje tevhida – pitanje la ilahe illallah – nije samo govor koji se spominje jedan vremenski period da bi se nakon toga, nekad, opet prenio, već je to govor koji se spominje i konstantno nastavlja… Govor koji se nikada ne prekida. Možda je sljedeći ajet iz sure En-Nisa jasan pokazatelj ove tvrdnje: “O vjernici, vjerujte u Allaha, i Poslanika Njegovog, i u Knjigu koju On Svome Poslaniku objavljuje, i u Knjigu koju je objavio prije. A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet – daleko je zalutao.” (En-Nisa, 136) Oni koji se pozivaju u iman praktično su mu’mini: “O vjernici…”! I ono u što se pozivaju da vjeruju praktično je ono u što su oni povjerovali. Oni se pozivaju da vjeruju u Allaha, i u Njegovog Poslanika, i u Knjigu koju On Svome Poslaniku objavljuje, i u knjigu koju je objavio prije. A Allah, govoreći o njima na kraju sure El-Bekara, kaže: “Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegovog, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: “Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih…” (El-Bekara, 285)

Dakle, pitanje la ilahe illallah kontinuirana je tematika u životu čovječanstva… Njemu se ne pozivaju samo kafiri kako bi povjerovali, niti samo mušrici kako bi popravili svoja ubjeđenja, već njemu se, također, pozivaju i oni koji potvrđuju šehadet i vjeruju u Jedinog Allaha, i tako šehadet živi u njihovim srcima, čvrsto utkan u njihovim nutrinama, aktivan u njihovoj životnoj stvarnosti. Pozivaju mu se kako ne bi zanemarili njegove zahtjeve: “O vjernici, vjerujte…”

I nije nimalo čudno što je pitanje la ilahe illallah najvažnije pitanje. Kur’an ovom pitanju ne pridaje toliku važnost samo zato što je Kur’an knjiga vjerovanja, već zato što je Kur’an knjiga koja određuje način čovjekovog života!

Čovjekov život neće biti stabilan dok ne spozna “hakk – istinu” zbog koje su stvorena nebesa i Zemlja, i dok njegov život ne bude u skladu s tom Istinom te da ne zastranjuje u pogledu nje i da ne odstupa od njenih zahtjeva. A Istina je da je On onaj osim koga drugog božanstva nema (la ilahe illallah). On je Stvoritelj Jedini, On je Opskrbitelj (Razik) Jedini, On je Onaj koji nad svim vlada (Musejtir), On je onaj koji sve uređuje.. I niko osim Njega ne stvara, niti opskrbljuje, niti uređuje… Sve to iziskuje da se samo On obožava, da Mu se niko kao drug ne pripisuje, da se nikom, osim Njemu, ibadet ne čini..

A da ne govorimo o tome da je to Allahovo pravo kod Njegovih robova. Jer pravo je Stvoritelja, Opskrbitelja, Onog koji dariva blagodati i koji je najbolji, da se ibadet ne posvećuje nekom drugome koji niti stvara, niti opskrbljuje, niti daruje blagodatima, a niti je bolji od drugih…

I da ne govorimo o tome da je to problematika čovjeka, njega lično. Jer Allah – Stvoritelj, Opskrbitelj, Onaj koji blagodati daruje i Onaj koji je najbolji – ima pravo da bude jedinstven u ibadetu jer On je jedinstven u božanstvenosti i gospodarstvu. Međutim, On – neka je slavan i uzvišen –neovisan je od robova i njihovog ibadeta. Na Njegovu vlast nimalo ne utječe to što će Ga Njegovi robovi obožavati ili Ga zanijekati. U jednom kudsi hadisu Uzvišeni kaže: “O robovi Moji, kada bi vaši mu’mini i vaši kafiri, vaši čestiti i vaši razvratnici bili najbogobojaznijeg srca nekog čovjeka od vas, to nimalo ne bi uveličalo Moju vlast. I kada bi vaši mu’mini i vaši kafiri, vaši čestiti i vaši razvratnici bili najpokvarenijeg srca nekog čovjeka od vas, to nimalo ne bi umanjilo moju vlast.” (Muslim)

U Svojoj jasnoj objavi, jezikom Musaa, alejhis-selam, Uzvišeni kaže: “I Musa još reče: ‘Ako budete nezahvalni i vi i svi drugi na Zemlji – pa, Allah, doista, ni o kome nije ovisan i On je jedini hvale dostojan.” (Ibrahim, 8)

A što se čovjeka tiče, njegov je slučaj nešto drugačiji. On, s jedne strane, ni u jednom trenutku u svom životu ne može bez Allahove dobrote: “O ljudi, sjetite se milosti kojom vas Allah obasipa. Postoji li, osim Allaha, ikakav drugi stvoritelj koji vas sa neba i iz zemlje opskrbljuje? Osim Njega nema drugog boga, pa kuda se onda odmećete?” (Fatir, 3) S druge strane, on je onaj koji je po svojoj prirodi obožavatelj. Ne prođe ni jedan tren u njegovom životu a da on ne obožava nešto, bio toga svjestan ili ne. I on je – u bilo kojem trenu svog života – između dvije stvari, treće nema:

ili je obožavatelj Allaha Jedinog, ne pripisujući Mu sudruga, ili je obožavatelj nečeg drugog osim Allaha, sa Njim ili bez Njega, svejedno je! To Allah naziva “ibadet šejtanov” jer to je odaziv šejtanovom pozivu: “O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: ‘Ne klanjajte se šejtanu, on vam je neprijatelj otvoreni, već se klanjajte Meni; to je put pravi “ (Ja-sin, 60–61)

Kao i što je u čovjekovom ustroju – u njegovoj prirodi po kojoj ga je stvorio Allah – duboka ljubav za strastima. Uzvišeni je opisuje ovim opisom: “Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu..” (Alu Imran, 14) I ove strasti – iako su usađene u čovjekovu prirodu radi nekog hikmeta (mudrosti) koji Allah hoće – one su prilazi kojima šejtan postepeno osvaja čovjeka kako bi ga udaljio od obožavanja Allaha, i to djelimičnom udaljenošću kao što to čini u grijehu: “Neće bludnik počiniti blud a da ostane mu’min, niti će kradljivac ukrasti a da ostane mu’min…”, ili potpunom udaljenošću čime se presijeca veza između njega i Allaha kao što je širk, kufr i poricanje: “E zato što si odredio pa sam u zabludu pao”, reče, “kunem se da ću ih na Tvom pravom putu presretati, pa ću im i sprijeda, i straga, i zdesna, i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti.” (El-A’raf, 16–17) A čovjekov život ne može biti uravnotežen kada je obožavatelj i Allaha i šejtana: “Da li je na ispravnijem putu onaj koji se idući spotiče ili onaj koji pravim putem uspravno ide?” (El-Mulk, 22)

Od Allahove dobrote i Njegove plemenitosti je i to što kada robovi izvrše pravo koje On ima kod njih – kao što je Njegova jednoća u božanstvenosti i gospodarstvu (uluhijje ve rububijje), i iskrenog usmjerenja ibadeta Njemu – oni bivaju u najljepšem skladu kao kao što ih je Allah i stvorio. Njihov život na dunjaluku postaje najbolji život, i najčišći život i najljepši život. A na ahiretu njih čeka nagrada koju im je Allah obećao. Dok, ukoliko budu poricatelji (kafiri), naslađivat će se kao hajvani, a na ahiretu ih čeka ono čime im Allah prijeti: “…a oni koji nevjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere – njihovo će prebivalište Vatra biti” (Muhammed, 12), “Za one koji izbjegavaju da se kumirima klanjaju i koji se Allahu obraćaju – njima su namijenjene radosne vijesti, zato obraduj robove Moje.” (Ez-Zumer, 17)

Zbog toga je čovjeku uvijek potrebno la ilahe illallah. Potrebne su mu te riječi bez obzira bio kafir ili mušrik kako bi popravio srž svog ubjeđenja. Potrebne su mu te riječi kao mu’minu da bi se upozorio i prisebio. Potrebne su mu da bi u sebi suzio šejtanske prolaze kako ga ne bi odveo od istinskog ibadeta Allahu koji je obavezan izvršavati. I u svim situacijama riječi la ilahe illallah izvršavaju određenu bitnu ulogu u životu čovjeka. I to nisu riječi koje se pošalju u zrak bez svojih zahtjeva i stvarnog utjecaja u životnoj stvarnosti…

Uloga la ilahe illallah u životu prve generacije

Pogledajmo sada ulogu koju su izvršile riječi la ilahe illallah u životu prve generacije – ridvanullahi alejhim – a prije toga pogledajmo zašto su ih Arapi mušrici odbili i borili se protiv pozivanja u to tom gorkom borbom koju je historija zapamtila.

Zaista je la ilahe illallah poziv svih vjerovjesnika, salevatullahi ve selemuhu alejhim – od vremena Adema i Nuha pa sve do Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. I stav džahilijeta prema njoj bio je jedinstven stav koji se nije mijenjao kroz povijest: stav odbacivanja, odbijanja, ignorisanja i odvraćanja.

Pa šta je to u njima što je poticalo džahilijet da zauzme tako jedinstven stav kroz povijest, a posebno od oholih glavešina u svakom džahilijetu?

“I Nuha poslasmo narodu njegovom. ‘Ja sam tu’, govorio je on, ‘da vas otvoreno opominjem, da se ne klanjate nikome drugom osim Allahu; ja se, zaista, plašim za vas patnje na Nesnosnom danu.’ Glavešine naroda njegova, oni koji nisu vjerovali, rekoše: ‘Koliko mi vidimo, ti si čovjek kao i mi, a vidimo i da te bez ikakva razmi

“I Adu – brata njihova Huda. ‘O narode moj’, govorio je on, ‘Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, vi samo neistine iznosite. O narode moj, ja ne tražim od vas nagrade za ovo; mene će nagraditi Onaj koji me je stvorio! Zašto se ne opametite? O narode moj, molite Gospodara svoga da vam oprosti, i pokajte Mu se, a On će vam slati ki

‘I Semudu – brata njihova Saliha. ‘O narode moj’, govorio je on, ‘klanjajte se samo Allahu, vi drugog boga osim Njega nemate! On vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj! Zato ga molite da vam oprosti, i pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se.’ ‘O Salihu’, govorili su oni, ‘ti si među nama prije ovoga cijenjen bio. Zašto nam braniš da se klanjamo onome Čemu su se preci na

“I Medjenu* – brata njihova Šuajba. ‘O narode moj’, govorio je on, ‘Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, i krivo na litru i na kantaru ne mjerite. Vidim da u obilju živite i bojim se da vas jednog dana ne zadesi kazna, pa da svi nastradate. O narode moj! Pravo mjerite i na litru i na kantaru i ne zakidajte ljudima stvari njihove i ne činite zlo po Zemlji praveći nered. Bolje vam je ono što Allah ostavlja kao dozvoljeno, ako hoćete da budete vjernici; a ja nisam vaš čuvar.

A arapski džahilijet nije bio nikakva novina u odnosu na ostale džahilijete spram ovog poziva s kojim su poslati svi prijašnji poslanici. Pa zašto je arapski džahilijet zauzeo ovaj inatski stav i odbio takvim odbijanjem kao i što su stav zauzeli svi prijašnji džahilijeti? Da li je to samo zbog riječi? Ili zbog njenih pokazatelja i njenih zahtjeva (značenja)? A šta su, zapravo, u njihovoj svijesti, bila njena značenja?

Šta je razlika – shodno značenje te riječi – između forme njihova života koji su živjeli i forme kojoj se pozivaju ili očekuju da budu na njoj onda kada uđu u okrilje riječi la Ilahe illallah.

Što se tiče riječi– bez pokazatelja i bez zahtjeva – nepojmljivo je, posebno od Kurejševića, da zbog ovih riječi zauzmu stav svog tog žestokog otpora koji su zauzeli i da zbog nje vode svu tu borbu koju su vodili, toliko da im umakne vlast iz ruku i poginu oni koji su poginuli od njihovih velikana… Isto kao i što je, također, nepojmljivo od ostalih Arapa da vode tu zastrašujuću borbu zbog jedne riječi, ukoliko ta riječ ne mijenja ništa u njihovom životu i ništa ne unapređuje niti unazađuje.

Što se tiče Kurejševića, pa zaista je to pleme, kada bi se u njemu rodio pjesnik, putovalo hvališući se nad ostalim plemenima; pa kako s njim kada se iz njega pojavi vjerovjesnik?! Posebno su Kurejševići imali “vjersko” vođstvo koje im je, istovremeno, davalo da budu i politički i ekonomski centar, a rođenje vjerovjesnika među njima samo im je povećalo izražajnost vjerskog vođstva. Otuda, samo je potvrđen politički i ekonomski centar i povećala im se čvrstina. Pa zašto su Kurejševići odbili izgovoriti te riječi… ukoliko su to samo riječi koje se izgovore?! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je svome amidži Ebu Talibu, moleći ga da prihvati islam: “Izgovori je, o amidža! To su riječi kojima ću se zauzimati za tebe kod Allaha!” Pa je li pojmljivo od Ebu Taliba da odbije te riječi, da je to samo puka riječ? To jest, ukoliko ona nema nikakvo značenje i ukoliko njen izgovor ne iziskuje promjenu?! Ili ju je on odbio zbog onoga što proizlazi iz njenog izgovaranja, a to je potpuna promjena načina življenja i svakog njegova djelića? To je ta intuicija za koju ne mislimo da je predmet sporenja.

Velika je razlika bila između forme (načina) njihova života i forme kojoj se sada pozivaju. A njihovo suprotstavljanje tom pozivu bilo je u mnogobrojnim formama i zbog mnogobrojnih uzroka:

● Nijekali su pitanje objave,

● Nijekali su proživljenje, okupljanje, polaganje računa i nagradu

● Odbijali su da prihvate svođenje bogova na samo jednog boga

● Odbijali su da ostave ono na čemu su bili njihovi očevi kako bi slijedili ono što je Allah objavio i kako bi njihov halal i njihov haram bio ono što Allah odredi halalom i što Allah odredi haramom.

To, a da ne govorimo o ostalim “moralnim” aspektima kao što su alkohol, kocka, blud, ubijanje, pljačka, otimačina, ubijanje ženske djece, jedenje imetka jetima, nepravda koja je bila proširena među njima i nasilje. Ukratko, odbijali su da prihvate “vjeru” koja je od Allaha, u njenom sveobuhvatnom značenju, a koje obuhvata ubjeđenje, svetinje, halal i haram, moral i predodžbe. Isto kao i što su odbijali da se prihvate onoga što im nalaže vjera od Allaha objavljena.

A od najbitnijih pitanja na koje se Kur’an usredsredio bila su dva ključna pitanja koja sadrže sva ostala pitanja: pitanje usmjerenja ibadeta (obožavanja) samo Allahu Jednome i pitanje slijeđenja onoga što je Allah objavio o dozvoljenosti i zabranjenosti: “Oni se čude što im je jedan od njih došao da ih opominje, i govore nevjernici: ‘Ovo je čarobnjak, lažov! Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je, zaista, nešto veoma čudno!’” (Sad, 4–5); “A kad im se govori: ‘Slijedite ono što vam Allah objavljuje!’, odgovaraju: ‘Ne, mi slijedimo ono što smo zapamtili od predaka naših.’ Zar i onda kad ih šejtan poziva na patnju u Ognju?!” (Lukman, 21)

U Kur’anu se o stavu mnogobožaca u pogledu ova dva pitanja ukazuje jednim veoma preciznim sažimanjem u suri El-En’am i suri En-Nahl: “Mnogobošci će govoriti: ‘Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši, niti bismo išta zabranjenim učinili.’ Tako isto su oni prije njih poricali, sve dok Našu kaznu nisu iskusili. Reci: ‘Imate li kakav dokaz da nam ga iznesete? Vi se samo za pretpostavkama povodite i vi samo neistinu govorite.’ (El-En’am, 148), “Oni koji Njemu druge smatraju ravnim govore: ‘Da je Allah htio, ne bismo se ni mi ni preci naši, pored Allaha, nikome klanjali i ne bismo, bez Njegove volje, ništa zabranjenim smatrali.’ Tako su isto i oni prije njih postupali. A zar su poslanici bili dužni što drugo već da jasno obznane?” (En-Nahl, 35)

A širk se – u svojoj vjerskoj formi – ogleda u ubjeđenju da postoje i druga božanstva osim Allaha, a u svojoj praktičnoj formi ogleda se u usmjerenju ibadeta nekom drugom osim Allahu kao i ohalaljivanju i oharamljivanju bez Allaha. To je ono zbog čega su Arapi mušrici odbili da izgovore la ilahe illallah.

Zaključak kroz tri jednostavna pitanja

Pogledajmo sada jedno veoma veliko pitanje – pitanje zahtjeva la ilahe illallah – s tri različita polazišta gdje na kraju svako dovodi do jednog te istog rezultata:

Prvo:

Drugo:

Treće:

Autor: Šejh Muhammed Kutb, rahimehullah

Pripremio: Halil ef. Makić