Govor je blagodat Uzvišenog Allaha kojim je odlikovao ljudsku vrstu, tako što je dao da on predstavlja osnovni način komunikacije među njima, ali i sredstvo kako da jedni drugima prenesu svoje misli, osjećaje i informacije.
Uzvišeni Allah je, osim toga, govor učinio i sredstvom ka uzvišenim ciljevima, načinom kako da Ga veličamo i spominjemo, pomagačem na putu hvale Njemu, no povrh svih plemenitih zadaća i uloga koje ljudski govor ima, ljudski jezik je često u izazovu, ali i nemaru, da iz svoje plemenite i primarne svrhe, počne izvršavati funkcije koje ga u potpunosti upropaste, ali još tužnija vijest je da upropaste njegovog vlasnika, onog ko upravlja njime, jer je (ne)kultura govora dio našeg identiteta i put do toga da ga govorom predstavimo i ispoljimo.
Islam je vjera koja je ogromnu brigu usmjerila u odgoj jezika, a kako i neće kad je čovjekov govor dašak njegove nutrine, njegovog srca i stepena i stanja njegovog razuma i srca. Da je stvar ozbiljna i da je rad na njoj, također, kompleksan i zahtijeva veliki trud, ali i da će polučiti beskrajno lijepe rezultate, najbolje nam govori naredni hadis: “Ko mi garantira za ono što mu je između dvije vilice (jezik) i ono što je između dvije noge (spolni organ), ja mu garantiram Džennet.” (Buhari)
Brbljivci i pričalice
Vjerovatno je svako od nas upoznao osobu koja je rasipnik u govoru, toliko mnogo da gotovo da nema trenutka a da njen ili njegov jezik, svejedno ima li povoda ili ne, nije vlažan od neprestane priče. Ukoliko bi se zlatne poluge gomilale kao nagrada za izgovorene riječi, takve osobe bi zasigurno ostvarile ogroman profit na dunjaluku i postale najbogatiji stanovnici na Zemlji. No, jesu li oni istinski bogataši?
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Meni najmrži i najudaljeniji ljudi na Sudnjem danu jesu oni koji su najružnijeg ponašanja, brbljivci, oholi i podrugljivci.” (Ahmed)
Uzvišeni je Allah neke ljude doista iskušao mnoštvom priče, koji otežavaju život i priliku za dobra i korisna djela sebi, ali i ljudima oko sebe. Razlog za to jeste što mnoštvo govora neminovno vodi ka mnoštvu griješenja, potom i kajanja za izgovorenu pogrešnu riječ, no, odlika riječi je da kad već napusti kućni prag – usne, nema joj povratka tako lahko.
Pokušajte, dok čitate ove redove mnogobrojnih napisanih riječi, izbrojati svoje danas izgovorene riječi.
Ova prethodna rečenica, primjera radi, broji čak trinaest riječi. Ostajemo bez daha ukoliko pokušamo izbrojati šta smo to sve od jutros rekli, a srce se zgrči ukoliko svoje izgovorene riječi pokušamo smjestiti u tri kategorije: šta smo danas korisno rekli; šta se beskorisno našlo na našim usnama; šta smo prevalili preko usana što je štetno i što spada u grijeh!
Odvojimo nekoliko minuta i razmislimo o ovome. Ubrzo ćemo shvatiti da je sadržaj našeg govora uglavnom beskoristan, a i ako u njemu ima koristi, često bude vezana samo za dunjalučke stvari koje nas postepeno odvraćaju od ahireta, ili smo iskušani štetnim govorom: ogovaranjem, prenošenjem ogovaranja, dok u isto vrijeme mislimo da tako upozoravamo druge na one koji im mogu naštetiti, prenošenjem rekla-kazala neutemeljenih priča i događaja itd. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah kod vas prezire troje: rekla-kazala, rasipanje imetkom i mnogo zapitkivanja.” (Muslim)
Svako slovo koje izgovorimo zabilježeno je i zbog njega ćemo odgovarati na Sudnjem danu. Ebu Hurejra, radijellahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao ashabe: “Znate li ko je bankrotirao?”, a oni su odgovorili: “Bankrotirao je onaj ko nema ni dirhema ni imovine.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Bankrotirao je od moga ummeta onaj ko dođe na Sudnji dan sa namazom, postom i zekatom, a vrijeđao je ovoga, onoga potvorio, nepravedno jeo imetak onoga, prolio krv onoga, udario onoga. Tada će se njima dati od njegovih dobrih djela, pa ako ih nestane prije nego što se svima oduži, uzet će se od njihovih loših djela i njemu natovariti, a zatim će biti bačen u VatruKod nas je bankrotirao onaj koji je ostao bez dinara i dirhema.” (Muslim)
Tišina je osnova
Osnova vjernika je da ne priča mnogo, naročito ukoliko u onome što će reći nema koristi ili ima štete.
Primijetite! Ne samo da odustajemo reći nešto što je štetno, nego izbjegavamo trošiti riječi i na ono u čemu nema koristi za nas, za našu vjeru ili za onoga kome upućujemo riječi. Ebu Hurejra, radijellahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.” (Muttefekun alejhi)
Današnji vjernik, a veoma često je tome sklonija žena vjernica, zaboravi da je šutnja svojstvo i ukras jednog vjernika, kao i odraz da je ispravno shvatio vrijednost istančanog govora, ali i opasnost u koju ga jezik može dovesti.
Prilikom susreta sa različitim ljudima, primijetit ćemo da su najljepši oni ljudi koji imaju kontrolu nad svojim jezikom, isti oni koji su odgojili svoj jezik i odredili mu granice kako će raspolagati riječima. To su ljudi koji najljepše slušaju sagovornika, oni koji i u nesuglasicama najbolje zauzmu stav i na pravedan način riješe situaciju, jer im nije najbitnije da nadglasaju neistomišljenika i da njihovih riječi bude u izobilju; to su osobe koje, ukoliko ih Allah nije fizički učinio privlačnima, plijene čistoćom svog govora, samim tim i ljepotom ponašanja i spadaju u najljepša stvorenja ovog svijeta. Iako škrti na riječima, velikodušni su u empatiji, razumijevanju, blagosti, smirenosti i strpljivosti. Sve ove osobine su lijepe kad se nađu kod vjernika, ali su naročito lijepe i privlačne kad se nađu kod žene muslimanke. Uzorita vjernica i beskrajna priča su dvije nespojive slike.
Ovo je dovoljan motiv ženi muslimanki da već danas otvori štedni račun svojih riječi, koje će spriječiti da se rasipaju na svakom koraku i prilikom svakog povoda, jer žena muslimanka zna da sve što izgovori, biva zabilježeno bez izostavljenog jednog jedinog slova.
Kakav je bio govor Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Aiša, radijallahu anha, rekla je: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije brzo i bez prekida govorio poput vas, nego je njegov govor bio jasan i razgovijetan. Razumio bi ga svako ko bi ga čuo.” (Muslim)
U drugom hadisu vidimo izvanrednu mjeru u govoru: “Govorio je tako da bi neko, da je neko brojao riječi, mogao ih izbrojati.” (Muttefekun alejhi)
Ali, povrh svega, ne smijemo zaboraviti da je šutnja posebna snaga jednog čovjeka, ali i prilika kako da razmisli i dolazi do mudrih zaključaka o sebi i svijetu oko sebe, jer: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veoma bi dugo šutio.” (Ahmed, hadis je dobar)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzor bez premca, osoba prefinjenog ponašanja i govora, bio je od Allaha obdaren jezgrovitim govorom, što je bila jedna od njegovih odlika spram drugih Allahovih poslanika. Sa malo riječi, rekao bi puno toga, što i sami vidimo kad se osvrnemo na hadise Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Danas iz samo jednog hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ponekad možemo izvući mnoštvo pouka i napisati više tomova knjiga. Iako mi nismo Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mi smo neko ko slijedi njegovu uputu, korača njegovim putem i prakticira njegov sunnet, pa se moramo potruditi da naše izgovorene rečenice budu s mjerom iskazane, jezgrovite i daleko od onog čime Uzvišeni nije zadovoljan.
Mnoštvo govora znači manje zikra
Spominjanje Uzvišenog Allaha je hrana naše duše, izvor naše snage i lijek za besposlice, sumnje i strasti. Zapravo, spominjanje Allaha i učenje Kur’ana su život za naša srca, pa u mjeri u kojoj ih zamijeni nešto drugo, u toj mjeri oduzimamo priliku sopstvenom srcu da se napaja lijekom kojem nema premca. Vjernik čiji je jezik zaposlen učenjem Kur’ana, spominjanjem Allaha i zikrom, zasigurno ne može biti brbljiva osoba, ona osoba kojoj nije važno šta i kako će reći, nego je samo važno da priča, pa makar pričala i o drugima, s opravdanjem da se na taj način zabavlja i opušta.
Uzvišeni Allah hvaleći vjernike kaže: “I koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju.” (El-Mu’minun, 3)
Ponekad se pravdamo kako govorimo ono što je beskorisno pa i zabranjeno jer nas društvo povede, pa ta naša pozicija podsjeti na ajet: “On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bit ćete kao i oni.” (En-Nisa, 140)
I prsti imaju jezik
Vrijeme tehnologije i raširene komunikacije putem društvenih mreža omogućilo je da se neograničeno iskazuje mišljenje i da ljudi imaju priliku za razgovor mnogo više nego ranije. Rezultat toga je i raširenost velikog broja adresa gdje možemo beskrajno pričati o uglavnom nevažnim stvarima, sa potpunim neznancima i razmijenjivati mišljenja o onome što je korisno, ali i o drugome beskorisnom, sklanjajući fokus sa prioriteta našeg života. Udobnost tastature, do mjere da su nam čak izumili i predikciju – automatsku korekciju i prijedlog riječi, kako se ne bismo zamarali prilikom pisanja, ponekad nas odvede do litice provalije, gdje uskočimo u more nemara, prilikom čega trajno ozlijedimo svoj iman, a da toga nismo ni svjesni. Vjernica u svakom trenutku treba biti svjesna da sve ono što naši prsti napišu, zapravo kažu, pomno je zabilježeno od strane onih koje je Uzvišeni zadužio za taj posao: “On ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije.” (Kaf, 18)
Dobri prethodnici su nam uzor
Muhamed b. Vasia rekao je Maliku b. Dinaru: “O Ebu Jahja, ljudima je teže da čuvaju jezik nego da čuvaju dinare i dirheme.”
Jednom prilikom, sjedili su Kassa b. Saida i Eksem b. Sejfi, pa je jedan od njih rekao drugom: “Koliko si pobrojao mahana sinu Ademovom?”, na što je drugi odgovorio: “Mnogo ih je više nego se uopće mogu pobrojati, no izbrojao sam oko osam hiljada ljudskih mahana, ali sam našao osobinu, koju ako usvoje, mogu sakriti sve ostale mahane, a to je čuvanje jezika.”
Imam Šafija je lijepo rekao: “Nemoj pričati o onome što te se ne tiče, jer kad izgovoriš riječ, postaješ njen rob.”
Na kraju
Škrtarenje u bespotrebnom govoru i čuvanje jezika plemeniti je moral koji čovjeka može odvesti u Džennet. A da stvar bude ljepša i upečatljivija, prisjetimo se govora stanovnika Dženneta, za koje Uzvišeni kaže: “U njima neće prazne besjede ni govor grješni slušati, nego samo riječi: ‘Mir, mir!’” (El-Vakia, 25–26)
Pa zar nije lijepo i na dunjaluku govoriti jezikom džennetlija?!