Maloljetnička delikvencija

Delikventno ponašanje, posebno kod mladih, oduvijek je izazivalo veliku pažnju u društvu, a prvenstveno kod stručnjaka za djecu i mlade. Ličnost prijestupnika i kako riješiti problem antisocijalnog ponašanja, izaziva još uvijek interesovanje kod stručnjaka. Porast maloljetničke delikvencije poslije 1974. godine kreće se od 175% do 650%, koliko je zabilježeno u SAD-u. (Dr. R. Tomić, Komunikacija sa djecom delikventnog ponašanja, 2005)

Istraživanja su pokazala da će mladi koji su skloni delikventnom ponašanju vrhunac takvog ponašanja pokazati između 17. i 20. godine života. Maloljetnička delikvencija javlja se podjednako kod dječaka, a i kod djevojčica, u tom uzrastu. U većini slučajeva ovakvo ponašanje će poslije 28. godine da se smanji ili će u potpunosti da nestane. Čak 85% maloljetnika, koji su se u adolescenciji delikventno ponašali, nakon 28. godine će svoje ponašanje da promijene.


Doktor Moffit u članku “Adolescence-Limited and Life-Course-Persistent Antisocial Behavior: A Developmental Taxonomy” (1993) navodi da postoje dvije kategorije, odnosno dva različita tipa delikvenata. Prva grupa su AL (adolescence-limited), odnosno to su pojedinci kod kojih se antisocijalno ponašanje javlja samo u adolescenciji i to je veća grupa delikvenata. Druga grupa predstavlja LCP (life-course-persistent), odnosno to su pojedinci kod kojih se antisocijalno ponašanje javlja u toku cijelog života. Kod njih se takvo ponašanje iskazuje i prije adolescencije, odnosno u ranom djetinjstvu, a ono se nastavlja i poslije adolescencije, ovo je manja grupa delikvenata. Kao glavni uzrok za delikventno ponašanje kod LCP mladih predstavlja ovisnost o drogama i alkoholu, nezaposlenost, nestabilne veze, zanemarena ili zlostavljana djeca, psihijatrijska oboljenja i drugi.

Za tinejdžere koji postaju AL prijestupnici, antisocijalno ponašanje je djelotvorno sredstvo pokazivanja da mogu djelovati nezavisno prilikom suočavanja s novim izazovima. To bi značilo da je dolazak kući kasno, krađa automobila i korištenje droge neka vrsta osjećaja lične nezavisnosti. Učestalost takvih postupaka može biti i pojačivač delikventnog ponašanja. Dokaz zrelosti i autonomije su jaki lični motivi za počinjenje zločina.

Antisocijalno ponašanje AL delikvenata ogleda se u oponašanju LCP adolescenta. Oni ih rado vide kao uzor tokom adolescencije. Također oni rado svoju pažnju usmjeravaju prema pravim kriminalcima. Oponašanje kriminalnih radnji može učiniti pojedinca uspješnim u grupi. U ovom slučaju, delikvencija bi trebala biti socijalno ponašanje koje osigurava da adolescent dobije dobar status u grupi.

Razvoj maloljetničke delikvencije i faktori koji utječu na njega

Doktor Tomić u svom djelu Komunikacija sa djecom delikventnog ponašanja (2005) ističe da je mnogo faktora koji utječu na razvoj maloljetničke delikvencije, a kao glavne faktore navodi industrijalizaciju i urbanizaciju, dezorganizovanu i deficijentnu porodicu, neuspjehe i nedostatke u obrazovanju i odgoju, materijalne uvjete (siromaštvo i bogatstvo), negativne utjecaje društvenih mreža, alkoholizam, negativne utjecaje okoline i ulice, kulturne i druge sukobe, te i utjecaj ličnih faktora.

Tokom istraživanja došlo se do zaključaka da delikventi pokazuju niži nivo inteligencije od nedelikvenata. Pored inteligencije, na razvoj kriminalnog ponašanja kod maloljetnika utječu i emocionalne karakteristike, kao naprimjer emocionalna nestabilnost, razdražljivost, uznemirenost kao posljedica odbačenosti, inferiornost, potištenost, ljubomora i slično. Kod delikvenata se često sreću i psihopatske crte kao što su egocentričnost, nesposobnost prihvatanja drugih ličnosti, samoprecjenjivanje, nedostatak osjećaja odgovornosti i emocionalna labilnost. Delikventi su agresivnije ličnosti nego nedelikventi. Oni ispoljavaju vrlo naglašenu potrebu za zabavom, putovanjima i seksualnim zadovoljstvima. Oni se odlikuju nižim stepenom pozitivnih stavova prema sredini u kojoj žive, počevši od roditelja do društvenih institucija.

Faktor koji ima značajnu ulogu u razvoju delikventnog ponašanja kod pojedinca jeste škola i njeni zahtjevi koje očekuje od učenika. Školski neuspjeh, koji uključuje ponavljanje razreda, preseljaj ili promjena škole, prekid školovanja i napuštanje istog, jedni su od tih glavnih faktora zbog kojeg će adolescent razviti delikventno ponašanje. U ovom okuženju veoma bitnu ulogu igra nastavnik i zato je interpersonalna komunikacija između učenika i nastavnika veoma bitna za razvoj djeteta van porodične sredine. Tokom istraživanja došlo se do zaključaka da je 70% maloljetnih delikvenata doživjelo neprijatnosti u školi.

Prelazak u srednju školu može izložiti adolescente riziku od antisocijalnog ponašanja. Promjene koje se dešavaju u vrijeme biološkog sazrijevanja kod adolescenata njima samima postaju jasnije za vrijeme prelaska u zrelo doba. Ovaj novi uvid poklapa se sa prelaskom u srednju školu u kojoj dominiraju stariji adolescenti. Dakle, kada adolescenti počnu osjećati jaz od djetinjstva do odrasle dobi, završavaju u okruženju punom mladih ljudi koji već nekoliko godina osjećaju ovu prazninu sa mogućnošću da su učinili više delikventnog ponašanja. LCP mladi ne pate toliko od ovog jaza (jaz zrelosti). Oni su rano sazreli, što antisocijalno ponašanje čini tehnikom koju prikazuju ovi mladi ljudi i koje imitiraju AL adoscenti. Međutim, nakon adolescencije, odrasli LCP se često opisuju kao manjkavi u održavanju prijateljstva.

Uloga roditelja i škole na razvoj maloljetničke delikvencije

U prethodnim tekstovima govorili smo o ulozi roditelja i porodice u odgoju djece, a u ovom tekstu bit će riječi o ulozi roditelja na delikventno ponašanje mladih. Ne može se zanemariti ni uloga škole na razvoj tog ponašanja. Roditelji svoju ulogu najviše ostvaruju u ranom djetinjstvu, dok njihovu ulogu u pubertetu preuzima utjecaj vršnjaka i okoline. Da li će ona biti pozitivna ili negativna na razvoj i odgoj mlade osobe, zavisi od više faktora. Naravno da će negativan utjecaj na adolescenta samim tim izazvati delikventno ponašanje.

Poslije porodice, škola postaje jedna od najznačajnijih socijalnih grupa s kojima dijete dolazi u dodir. Škola se dosta razlikuje od porodice, jer predstavlja veliki izazov, a i veliku promjenu kod djece. Ona zahtijeva da se dijete prilagodi njihovim standardima i dijete ne osjeća toplinu koju je osjećalo u porodici. Da bi se dijete prilagodilo novoj okolini, potrebno je dosta truda djeteta, njegovih roditelja, a i same škole. Nastavnik u školi igra jednu od najvažnijih uloga u životu djeteta van njegovog doma. Da bi se dijete prilagodilo novoj atmosferi, potrebno je da nastavnik stvori emocionalnu vezu sa tim djetetom kako bi mu olakšao njegovo prilagođavanje toj okolini.

Odrasle osobe vrlo često kažnjavaju dijete za njegovo ponašanje, kritiziraju ga i vrijeđaju, zatim vršnjaci ga odbacuju iz svog društva, što ga tjera na druženje sa pripadnicima grupa koje su ispoljavale asocijalno ponašanje. Često se krivica između roditelja i škole prebacuje jedno sa drugog, a pri tome roditelji često žele prikriti ponašanje svog djeteta. Također na delikventno ponašanje djece utječe i odnos roditelja prema djetetu. Da li roditelji zauzimaju svoje prave uloge u toj porodici? Otac je glava porodice i u većini slučajeva on je sklon kažnjavanju tog djeteta. Majka koja je privržena dijetu i emocionalno povezana nije sklona tome da kazni to dijete i u tom slučaju prikriva njegovo ponašanje, koje u kasnijem periodu prelazi u kriminalno ponašanje, i dijete biva odbačeno i od porodice (braće i sestara), a i od svojih vršnjaka.

Odgojne mjere i kažnjavanje maloljetnika

• Dijete mlađe od 14 godina – nije kažnjivo odgovorno i prema njemu se ne može pokrenuti postupak, već se postupa u okviru nadležnosti službe socijalne skrbi.

• Dijete između 14 i 18 godina života je maloljetnik koji je – kazneno i prekršajno odgovoran za svoje ponašanje.

• Osobe u dobi od 18 do 21 godine života su mlađi punoljetnici koji su – kazneno i prekršajno odgovorni.

Delikvencija mladih predstavlja bazu iz koje se reproducira kriminalitet odraslih. Centralno mjesto za kriminalno ponašanje kod maloljetnika zauzimaju odgojne mjere. Prema maloljetniku ispod 14 godina ne mogu se primijeniti kaznene sankcije. Prema takvoj osobi samo se mogu primijeniti često odgojne mjere i određene mjere sigurnosti. Prema starijem maloljetniku izuzetno se može izreći kazna maloljetničkog zatvora. Odgojne mjere su disciplinske mjere, sudski ukor ili upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike; mjere pojačanog nadzora od strane roditelja, usvojitelja ili staratelja; zavodske mjere; upućivanje u odgojnu ustanovu, u odgojno-popravni dom ili u drugu ustanovu za osposobljavanje. (Dr. R. Tomić, Komunikacija sa djecom delikventnog ponašanja, 2005)

Kako postupiti sa delikventnom djecom

Najčešće majke primijete promjene koje se dešavaju kod djeteta. Ali zbog ljubavi koju majka osjeća prema djetetu, ona zanemaruje te promjene koje će naposljetku izazvati negativne posljedice kako za pojedinca tako za porodicu pa i cijelo društvo.

Razgovor predstavlja najbolji način suzbijanja delikventnog ponašanja kod djece, u ranom djetinjstvu. Kada se kod njega uoče promjene u ponašanju, treba s njim razgovarati, savjetovati ga, pričati o posljedicama takvog ponašanja, ali ni u kom slučaju osuđivati ili kažnjavati dijete za takve postupke. Jer kazna kod djece izaziva srdžbu i agresivnost, što može samo dovesti do delikventnog ponašanja u adolescenciji. Naposljetku, ako razgovori i savjetovanje ne pomognu i dijete još uvijek iskazuje antisocijalno ponašanje, potrebno je da roditelj potraži stručnu pomoć.

Škola je jedan socijalni sistem koji, ukoliko je sve uredu, treba ličiti porodici i funkcionirati krajnje otvoreno prema socijalnom okruženju. Razgovori sa školom, pedagogom i nastavnicima koji su u kontaktu sa djetetom mogu pomoći u sprečavanju ovakvog ponašanja kod djece. Često se dešava da djeca koja ne budu shvaćena u porodici, a i u školi, odlaze na mjesta gdje će se bolje osjećati, u tom slučaju traže loše društvo i upadaju u veće probleme.

Kako bi škola, a i roditelji pomogli djetetu koje ispoljava delikventno ponašanje, potrebno je realizirati na poseban način nastavni sadržaj, primjenom aktivnog učenja, uključiti ih češće u raznovrsne slobodne aktivnosti, te podsticati stvaranje hobija. Sa djecom treba realizirati teme primjerene njihovom psihofizičkom razvoju, o negativnom utjecaju sociopatoloških fenomena na razvoj pojedinca i društva u cjelini, te iznalaziti sredstva za motivaciju za pedagoški rad djece koja su ispoljila delikventno ponašanje.

O vjernici, čuvajte sebe i svoje porodice od Vatre, čije će gorivo ljudi i kamenje biti.” (Et-Tahrim, 6)

Obaveza svakog muslimana i muslimanke jeste da spriječi svoje dijete u činjenju pogrešnih postupaka i delikventnih djela za koje će biti kažnjeni i na dunjaluku i na ahiretu.

Tekst Maloljetnička delikvencija je objavljen u broju 91, 22. juli 2019. Permalink

Još tekstova na temu Islamska porodica