Opće je poznato da postoje dva redoslijeda kur’anskih sura i ajeta: redoslijed prema objavljivanju ajeta Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i redoslijed sura i ajeta u Mushafi. Prvi redoslijed je povezan s povodom objave, s događajima iz života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba, radijallahu anhum, a drugi je znatno drugačiji, drugačiji do te mjere da se prvi objavljeni ajeti nalaze u posljednjem džuzu, a posljednje objavljeni ajeti u 6. džuzu.
Ovdje se nameće pitanje: Zašto sure Kur’ana nisu poredane prema redoslijedu po kojem su objavljene?! I ovaj drugi redoslijed, trenutni u Mushafu, je Božija objava. Redoslijed kakav je Allah, dželle šanuhu, objavio svom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ova ključna informacija upućuje nas na postojanje Božije mudrosti, Njegovog nadnaravnog djela i u ovom segmentu Objave.
Kao što je poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, poslanik za sve svjetove, Knjiga koja je objavljena njemu mora biti za sve svjetove, stoga ona mora biti nadnaravna u svim vremenima. Mora biti nadnaravna u Meki u 6. stoljeću, mora biti nadnaravan u Bosni i Heregovini u 21. stoljeću. Ovo je jedan od segmenata idžaza Kur’ana koji ne dozvoljava da Englez ili Bosanac kaže: “Pa, možda, kad bi ova knjiga bila na mom jeziku, moglo bi se napisati nešto čime bi joj se pariralo.” Ovaj segment dozvoljava da musliman i u 21. vijeku podigne Mushaf i kaže: “Ovo je moja mudžiza”, a ne da pripovijeda o mudžizi objavljenoj njegovom Poslaniku.
Učenjak Razi u tefsiru Mefatihul-gajb kaže: “Cijeli Kur’an je poput jedne riječi.” Cijeli Kur’an, od prve do posljednje riječi, ne samo ajeti ili sure, je povezan. Kada govorimo o vezi između ajeta i sura u Kur’anu, možemo govoriti o vezi između sure i sure koja je slijedi; vezi između prvih i posljednjih ajeta određene sure ili vezi zmeđu posljednjih ajeta jedne sure i posljednjih ajeta sure koja je slijedi u Mushafu. Mi ćemo ovdje govoriti o dva posljednja spomenuta segmenta. Ovaj fenomen u Kur’anu ne pojavljuje se slučajno na nekoliko mjesta, nego se pojavljuju od prve do posljednje sure, no ipak ćemo govoriti o nekoliko odabranih mjesta u Božijoj knjizi.
Povezanost između prvih i posljednjih ajeta u surama
Četvrta sura Kur’ana En-Nisa počinje: “O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi. I siročadi imanja njihova uručite, hrđavo za dobro ne podmećite i imetke njihove s imecima vašim ne trošite – to bi, zaista, bio vrlo veliki grijeh”, a završava ajetom: “Oni traže od tebe rješenje. Reci: ‘Allah će vam kazati propis o kelali: ako neko umre, i ne bude imao djeteta...’”
Sura počinje ajetima u kojima se govori o stvaranju čovjeka i “rasijavanju” njegovog potomstva po Zemlji: “Bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao”, a završava se ajetom u kojem se govori o smrti čovjeka bez nasljednika: “Ako neko umre, i ne bude imao djeteta.” Također, počinje riječima u kojima se govori o davanju imetka siročadima, koji njima pripada od ostavštine kako bi započeli život, a završava se riječima koje govore o podjeli ostavštine umrlih. Ovim kao da nam Uzvišeni poručuje da ne prođe mnogo vremena od kada dobijemo ostavštinu dok ne budu dijelili našu ostavštinu, da to uvijek imamo na umu.
Na početku pete sure El-Maida, Uzvišeni kaže: “O vjernici, ispunjavajte obaveze! Dozvoljava vam se stoka, ali ne ona koja će vam se navesti; (...) zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime, (...) Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela; i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša jela su njima dozvoljena...”
Uzvišeni je spomenuo ispunjavanje obaveza, poštivanje dogovora, te nakon toga propise u vezi s jelima. Na kraju sure govori se o trpezi, tj. spuštanju hrane učenicima Isaa, alejhis-selam: “A kada učenici rekoše: ‘O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?’, on reče: ‘Bojte se Allaha ako ste vjernici!’ ‘Mi želimo’, rekoše oni, ‘da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci.’ Isa, sin Merjemin, reče: ‘O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!’” Također, pošto je Uzvišeni spomenuo “ispunjavanje obaveza” na početku, na kraju sure spominje obećanje koje je uzeo Isa, alejhis-selam, od svog naroda – da obožavaju samo Allaha – pa nisu ispunili tu obavezu: “Ja sam im samo ono govorio što si mi Ti naredio: ‘Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!’ I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš.” Također, na početku sure Uzvišeni spominje ajet objavljen na Arefatu: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” A Arefat i dani poslje njega blagdani su svim muslimanima, i prvima i onima kasnjima. Na kraju sure Isa, alejhis-selam, moli Allaha za trpezu i kaže: “Da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim...” Ovo je lijepa paralela između dva naroda, dva poslanika, no, ipak ova sura nalazi im zajedničke osobine.
Nakon što prelistamo nekoliko stranica Mushafa, doći ćemo do nama veoma poznate sure Kur’ana, a koja nam daje veliku lekciju u pozivanju u Allahovu vjeru. Naime, sura Jasin počinje ajetima: “Ja-Sin. Tako Mi Kur’ana mudrog”, a na kraju nalazimo riječi: “Mi poslanika nismo pjesništvu učili, to mu ne priliči. Ovo je samo pouka – Kur’an jasni!” Uzvišeni spominje Kur’an na početku i na kraju sure. Prvo za Kur’an kaže da je “mudri”, a poslije da je “jasni”, stoga on je mudar i jasan. Na početku sure Uzvišeni kaže: “Da opominješ narod čiji preci nisu bili opominjani, pa je ravnodušan!”, dok na kraju sure Uzvišeni kaže: “Da opominje onoga ko ima pameti, i da zasluže kaznu nevjernici.” Allah prvo spominje opominjanje naroda, a zatim opominjanje onoga ko ima pameti općenito, što je i bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u pozivanju u Allahovu vjeru. Ovdje smo pronašli veliko pravilo. Musliman treba postepeno pozivati u vjeru, prvo sebe, pa svoje bližnje, a zatim svoj narod, te na kraju ostale ljude, nikako obrnuto.
Povezanosti završnih ajeta jedne sure s početnim ajetima sure koja je slijedi
Sada prelazimo na drugi vid idžaza, idžaz povezanosti završnih ajeta neke sure s početnim ajetima sure koja je slijedi. Kao prvi primjer za to, navest ćemo suru El-Kasas i El-Ankebut. Uzvišeni na kraju sure El-Kasas kaže: “Onaj koji ti je Kur’an u dužnost stavio sigurno će te na povratište vratiti.” Navodi se da su ovi ajeti objavljeni u mjestu Džuhfa nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao iz Meke prema Medini čineći hidžru. Na početku sure El-Ankebut Uzvišeni kaže: “Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’ i da u iskušenje neće biti dovedeni?” Hidžra Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba i jeste bila posljedica kušnje i torture mnogobožaca Meke nad njima. Također, na početku sure El-Ankebut Uzvišeni kaže: “A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu”, a na početku prethodne sure On govori o iskušenju Musaovog, alejhis-selam, naroda Karunom: “Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio...” (El-Kasas, 76), do ajeta: “I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali...” (El-Kasas, 81). Na ovakav način Uzvišeni povezuje i govori ashabima, radijallahu anhum, a i nama nakon njih, da će biti iskušani kao što je bio i Musaov, alejhis-selam, narod Karunom, no, ipak da uvijek imamo na umu konačnicu Karuna, te konačnicu vjernika u tom kazivanju.
Uzvišeni kaže na kraju sure El-Alek: “A čini sedždu i nastoj da se Gospodaru svome približiš!” Odmah na početku naredne sure, Uzvišeni kaže: “Mi smo ga počeli objavljivati u Noći kadr.” Stoga, to je noć kada treba padati na sedždu Uzvišenom Allahu, noć koju trebamo provesti približavajući se svome Gospodaru.
Kao što smo rekli na početku, ovu kur’ansku nadnaravnost možemo uočiti u svakoj suri, dužoj ili kraćoj, pa i u svakom ajetu. Ovo je zapravo samo jedan poziv, jedan pokušaj, da ukažemo na razmišljanje o Kur’anu, da otvorimo nove vidike kako bismo bolje čitali riječi Uzvišenog Allaha, kako bismo bolje i više čitali Knjigu koju ne smijemo nikad zapostaviti.