Kada se prije nekih pola vijeka počelo malo glasnije pričati o opasnostima koje plastika nosi, ni slutili nismo kakav zaista ćemo problem imati. Opasnosti se prije svega odnose na ljudsko zdravlje, ali zatim i na sav ostali živi svijet na planeti. Prvotni problem bio je visok poluživot raspada plastične ambalaže i otpada. Plastika je u ljudske živote ušla kao olakšica u vidu posuđa, boca, kesa, kontejnera i spremnika raznih vrsta.
Međutim, bilo je vrlo jasno da će taj vještački materijal početi uzimati svoj danak, jer se taj polimer uspijevao uvući u sve domene života, od vještačkog platna, igračaka za djecu, odjeće, pelena, higijenskih uložaka, kozmetike. Naš svakodnevni život sve se više ispunjavao plastikom, a to je moralo imati posljedice. Na to su prvo ukazivali ekolozi zabrinuti za dugotrajan poluraspad. Plastika se u prirodi ne razgrađuje biološkim putem na isti način kao organski otpad, već prolazi proces fotodegradacije pod utjecajem sunčeve svjetlosti i oksidacije, pretvarajući se u sve manje komade, danas već zlokoban termin -- mikroplastiku. Vrijeme potrebno za raspad plastike razlikuje se ovisno o vrsti i uvjetima u okolini, a okvirne procjene su: plastične vrećice oko 240 godina, plastične boce i jednokratni predmeti više stotina godina (neke procjene govore i do 1.000 godina) kako bi se potpuno raspali... Gotovo 98% plastičnog otpada završi na deponijama ili u prirodi, gdje ostaje stotinama godina.
Pod mikroplastikom podrazumijevamo čestice plastike manje od 5 milimetara (1 mikrometar do 5 milimetara). One su svuda oko nas. Ali, ne samo oko nas. Mikroplastika je i u nama. I to više nije nikakav eko mit, teorija zavjere, nego naučna činjenica potkrijepljenja relevantnim dokazima. Ne može se ovaj tekst pojednostaviti jer put je krenuo od ekološke katastrofe (za koju industrija i moć novca nisu marili) do molekularne biologije. Stvarnost je ta da je mikroplastika pronađena u testisima, majčinom mlijeku i placenti i kod ljudi i kod životinja. Priča odatle ide u takvom pravcu da možete samo vrištati u laboratoriji kad uvidite koje su to sve posljedice na živa bića, rast, razvoj, trudnoću, bolesti, oboljenja. Hoće li se živa bića uključujući i ljudsku vrstu moći tome prilagoditi ikad i kako? Unosimo je najviše kroz ispijanje vode u PET ambalaži kao i korištenjem određene kozmetike (perlice kozmetike i rumenila), a mimo toga ona se oslobađa u svakoj posudi u kojoj držimo hranu ili kozmetiku, lijekove, vrećicama čaja koji pijemo, odjeći koju nosimo. A posljedice su katastrofalne, jer ta mikroplastika dalje se raspada na još sitnije čestice -- nanoplastiku manje od 1 mikrometra. Mala veličina omogućuje joj prelazak bioloških barijera (sluznice crijeva, stijenki krvnih kapilara, alveola plućnog tkiva). Ljudski organizam ne može se s tim nositi. Posljedice su nebrojive, od doslovno otvrđivanja i plastifikacije krvnih žila i organa do plastičnih ugrušaka koji ubijaju sva živa bića. Možda se pitate kako čestice materijala koji bi trebao biti stabilan završavaju u tekućini, a potom i u našem organizmu? Odgovor leži u fizikalnim i hemijskim procesima kojima je ambalaža izložena od trenutka proizvodnje do trenutka konzumacije recimo vode ili soka. Većina flaša izrađena je od polietilen tereftalata (PET), plastike koja je lagana, prozirna i jeftina za proizvodnju. Prvi kritični momenat desi se prilikom otvaranja flaše. Trenje između čepa i grla flaše uzrokuje mehaničko ljuštenje mikročestica koje padaju u vodu. Drugi momenat je degradacija zbog UV zračenja i promjena temperature. Plastične flaše provode dane ili sedmice u transportnim kamionima ili skladištima gdje temperature mogu doseći visoke razine, čime se ubrzava proces depolimerizacije i otpuštanja aditiva. Čak i lagano stiskanje flaše dok pijemo uzrokuje oslobađanje nevidljivih fragmenata. Zato jedino što možemo učiniti jeste da plastiku izbjegavamo, pijemo vodu i sokove iz staklenki, ne ostavljamo kutije sladoleda za pakovanje hrane, sve što je sintetičko pokušamo zamijeniti prirodnim materijalima: od naše odjeće, namještaja do posuda za hranu i piće.