Ako razmislimo o glavnim karakteristikama današnjeg društva, primijetit ćemo jedno stanje moralne krize. Sve je više zastupljen materijalizam, a sve manje etičke vrijednosti. Mnogi se “okite” moralnim osobinama ako u tome vide korist, što je samo po sebi suprotno moralnom. Biti moralan je obaveza, makar izostao rezultat. U tome se i ogleda vrijednost čovjekove namjere da čini dobro, za što će, čak iako bude spriječen da učini dobro, biti nagrađen.
Svaka filozofija dotiče se morala i nudi svoje smjernice ka njegovom upotpunjavanju. Za razliku od filozofije, islam nudi najodgovarajuće smjernice, jer su one od Onoga koji je stvorio čovjeka. Islam je, između ostalog, došao da usavrši moral kod ljudi. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Poslan sam da usavršim moral kod ljudi” (Ahmed, hadis je vjerodostojan). Također je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji od vas su oni koji su najboljeg morala” (Buhari).
Alija Izetbegović definira moral sa više aspekata. Nekada ga definira kao dužnost, nekada kao namjeru ili težnju, nekada kao odgoj, nekada kao vjeru, a nekada kao znanje o smislu života na budućem svijetu. Možemo primijetiti da se svi ovi aspekti morala vraćaju na čovjekovo srce, a ono je stjecište vjere i morala, kao što stoji u hadisu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu Allah ne gleda u vaše likove i vaš imetak, već gleda u vaša srca i vaša djela” (Muslim). Najbolji primjer lijepog morala bio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao što ga opisuje Aiša, radijallahu anha, kada kaže: “Njegov moral bio je Kur’an” (Muslim). U tom smislu Alija Izetbegović kaže: “Jedini autentični komentar Kur’ana može biti život i, kao što znamo, to je bio Muhammedov život.” Njegov život obuhvatio je sve aspekte morala, a u ovom tekstu govorit ćemo o samo nekima koje Alija Izetbegović posebno ističe u svojim djelima.
Vjera je moral
Nakon rečenice: “Vjera je moral; njeno vršenje je odgoj”, Alija Izetbegović navodi nekoliko ajeta koji o tome govore. Između ostalih naveo je sljedeće: “Pitaju te šta će davati. Reci: Oprost!” (El-Bekara, 219); “Lijepe riječi i oprost bolji su od poklona koji slijedi uznemiravanje” (El-Bekara, 263); “Zaista Allah ne voli onog ko je razmetljiv i uobražen, kao ni one koji škrtare, naređuju ljudima škrtost i kriju ono što im je Allah udijelio od Svoje dobrote” (En-Nisa, 37); “Zaista Allah ne voli ohole” (En-Nahl, 23). Osobine spomenute u ovim ajetima tiču se morala, a samim tim što su naredbe i zabrane tiču se vjere. Sve što kod čovjeka jača njegov moral, jača i njegov iman. Rekao je Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao: “Vjera je moral, pa ono što ti ojača moral, ojačat će ti vjerovanje.”
O vezi između morala i religije Izetbegović kaže sljedeće: “Moral je religija pretočena, prevedena u težnje i pravila ponašanja, odnosno čovjekovo voljno ponašanje ili odnošenje prema drugim ljudima usklađeno sa činjenicom postojanja Boga. Jer, to da treba da vršim svoju dužnost bez obzira na sve teškoće i rizike kojima se izlažem (a to je ono što nazivamo moralnošću za razliku od ponašanja motiviranog interesom), takav zahtjev može se opravdati samo ako ovaj svijet i ovaj život nisu i jedini svijet i jedini život. To je tačka koja predstavlja zajedničko ishodište morala i religije.”
Kako je islam utjecao na moral ashaba govori nam Džafer ibn Ebu Talib, radijallahu anhu: “Bili smo velike neznalice, obožavali smo kipove, a jeli lešine. Činili smo ogavne stvari i kidali rodbinske veze. Loše smo postupali prema komšijama, a jaki su iskorištavali slabe. Tako smo radili sve dok nam Allah nije poslao jednog od nas kao vjerovjesnika, čije smo porijeklo dobro znali, a uz to njegovu iskrenost, povjerenje i čednost. On nas je pozvao da vjerujemo u Allaha, da Mu druga ne pripisujemo, da Mu istinski ibadet činimo, da odbacimo ono što smo obožavali i mi i naši preci od kamenja i idola. Naredio nam je da govorimo istinu, da se prema komšijama lijepo ophodimo, da prestanemo činiti harame i da ne prolijevamo nedužnu krv. Zabranio nam je činjenje sramotnih stvari, laž, jedenje imetka siročadi i potvoru nedužnih vjernica.”
Moral kao dužnost, a ne kao interes
Da je moral obaveza vjernika, govori nam i ajet u kojem Allah Uzvišeni, govoreći o duši, kaže: “Uspjet će onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi” (Eš-Šems, 9–10). Čista duša teži ka dobru zato što joj je to svojstveno i blisko, a ne zato što od toga ima neku korist. Očekivati zauzvrat materijalnu korist je lažni moral. Štaviše, čovjek će nekada radi morala biti izložen nepravdi. Jedan je čovjek upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Koji je džihad najbolji?”, a on je odgovorio: “Reći istinu u lice nepravednom vladaru!” (Nesai, hadis je vjerodostojan). Uspoređujući lažni i istinski moral, Izetbegović kaže: “Licemjerje kao lažni moral govori o vrijednosti istinskog morala, kao što lažni novac za svoju makar privremenu vrijednost može zahvaliti činjenici da postoji pravi. Licemjerje je dokaz da svako od svakog očekuje ili zahtijeva moralno ponašanje.”
Izbetbegović na nekoliko mjesta govori o odnosu morala i korisnosti, pa između ostalog kaže: “Moral se ne može podvrgnuti mjerilu korisnosti. Činjenica da je moralno ponašanje ponekad i korisno nikako ne znači da je nešto postalo moralno zato što se pokazalo korisnim u nekom periodu ljudske prakse. Naprotiv, podudarnost je rijetka i slučajna”; “Ljude treba oslobađati ove opsesije korisnosti”;
“Kada bi se vrlina isplatila, inteligentne hulje bi požurile da budu uzori vrline. Ali, kao što znamo, to se ne događa.”
Moral je namjera
Koliko se puta desilo da osjećamo zadovoljstvo zbog dobra koje učinimo a da to ne pokazujemo? Koliko puta smo htjeli učiniti dobro i u tome bili spriječeni, ali smo opet osjetili zadovoljstvo zbog toga? To je naš unutrašnji svijet i to je ono što predstavlja nas. “Čovjek je ne ono što čini, nego prije svega ono što hoće, čemu teži”, smatra Izetbegović. Po islamskom učenju, onaj koji teži dobru imat će nagradu kao da ga je učinio, jer “djela se cijene prema namjerama” (Buhari).
Navest ćemo neka od Alijinih razmišljanja o moralu i namjeri:
“Moral je težnja, a ne postupanje. Jer ako ne bi bilo tako, onda bi uškopljenik bio krepostan čovjek, a želučani bolesnik primjer umjerenosti. A to očevidno nije tako.”
“Jedna naša namjera, makar se nikada ne ostvarila, dogodila se u potpunosti u svijetu srca.”
“Čovjek je zao ako hoće zlo onako kako ga on shvata, pa makar to bilo dobro za druge ili obrnuto prema shvatanju drugih. Radi se uvijek o čovjeku samom za sebe, o njegovom shvatanju.”
“Svaki čovjek ne može učiniti dobro, ali svaki čovjek može težiti dobru i voljeti dobro. Mnogi ljudi nisu u mogućnosti doprinijeti ispravljanju nepravde, ali svaki čovjek može u svojoj duši osjetiti ili mrziti nepravdu kod sebe i drugih.”
Ova razmišljanja Alije Izetbegovića o moralu uče nas da trebamo težiti ka dobru, jer naše dobro je u težnji da ga činimo. Ako se oslonimo na rezultate, razočarat ćemo se i prestati težiti ka dobru. Rezultat će ponekad izostati, ali nagrada za našu namjeru čeka nas na boljem svijetu.