Ovih dana Azerbejdžan, zemlja na Kavkazu, nalazi se u centru svjetske pažnje zbog sukoba koji traje decenijama.
Zemljopis
Azerbejdžan, službeno Republika Azerbejdžan, država je u južnom Kavkazu s izlazom na Kaspijsko jezero. Na sjeveru graniči s Rusijom, na zapadu s Gruzijom i Armenijom, na jugu s Iranom. Azerbejdžanska enklava Nahičevan graniči na sjeveru s Armenijom, na jugu s Iranom i na zapadu s Turskom.
Azerski jezik kojim govori većina stanovništva je član turkijske jezičke skupine (najpoznatiji član ove skupine je turski). Daleka većina, preko 90% su Azeri, i od značajnijih manjina su Armenci, Rusi, Tališi.
Tragovi ljudskih naselja na području Azerbejdžana potječu iz mlađeg kamenog doba. Tada je stanovništvo vjerovalo u goreći izvor nafte u blizini Apšerona. Početkom prvog milenija na jugu Azerbejdžana osnovana je neovisna država Manejaca, koja je u 7. stoljeću pr. Kr. došla pod vlast Medijskog carstva, odnosno u 6. stoljeću pr. Kr. Ahemenidskog perzijskog carstva. Pobjedom Aleksandra Makedonskog nad Perzijancima osnovana je polusuverena državica Medija Atropatena. U 2. stoljeću osvojili su je Parti. Godine 226. počinje se nazivati Aderbajganom ili Azerbejdžanom.
Oko polovine teritorija zauzimaju planine. Masiv Kavkaz (4480 metara) diže se sjevernom granicom, a Mali Kavkaz (3722 metara) s Karabaškim visočjem u jugozapadnom dijelu republike. Obala Kaspijskog jezera je slabo razvedena. Klima je kontinentska, ponegdje suptropska. Glavne rijeke su Kura i Aras. Glavni grad je Baku u kojem živi preko dva miliona ljudi. U ovoj zemlji po posljednjim procjenama živi nešto više od 10,2 miliona ljudi. (CIA Factbook)
Demografija
“Azerbejdžan spada u skupinu država čije je stanovništvo po vjerskoj pripadnosti veoma homogeno, odnosno, muslimansko. Pogledamo li svega nekoliko decenija unazad, situacija je bila sasvim drugačija s tim što su široke mase stanovnika ove zemlje pripadale hrišćanskoj ili judaističkoj religiji. Većina teritorija koje se nalaze u sastavu današnjeg Azerbejdžana su još 1804. do 1806. godine ušle u sastav Rusije. Rusi su ovdje zatekli veoma šarenoliku konfesionalnu strukturu stanovništva sa jasnom muslimanskom većinom koja je u to vrijeme iznosila oko tri četvrtine ukupne populacije. Iz ovog vremena do vremena dominacije carske Rusije imamo prve podatke koji se odnose na vjersku strukturu ovog područja. Najstariji nama dostupni materijali vezani za ovu temu datiraju još iz vremena 1886–1890. godine kada su ruske vlasti izvršile prve lokalne popise stanovništva. Interesantno je napomenuti da je ovaj materijal jedini u kojem se navodi i pripadnost muslimana šiijama ili sunijama. Sagledamo li brojke koje su predstavljene u ovim podacima, proizlazi da je na području koje ugrubo pokriva današnji Azerbejdžan, odnosno, ove dvije islamske struje ovdje bio veoma izjednačen sa blagom šiijskom dominacijom. Ove informacije veoma odudaraju od današnjih projekcija vezanih za ovu temu prema kojima je odnos šiija i sunija oko 70% prema 30%.
Azerbejdžan su, u granicama unutar kojih je danas međunarodno priznat, formirali Sovjeti dvadesetih godina 20. stoljeća. Popisi stanovništva, koji su obavljani u vremenu sovjetske dominacije ovim područjem, nisu sadržavali podatke o vjerskoj strukturi populacije, tako da su jedine indicije o približnom broju muslimana na ovom području etnička pripadnost, odnosno, njihova tradicionalna pripadnost islamu. Očito je da je rana faza sovjetizacije Azerbejdžana prije Drugog svjetskog rata za sobom povukla pojačanu industrijalizaciju što je za posljedicu imalo priliv velikog broja nemuslimana. Od 1926. do 1939. godine udio muslimana u ukupnom stanovništvu ove Republike spao je sa 73,92 na 66,52%. Nakon Drugog svjetskog rata, zahvaljujući jakom natalitetu, muslimani su svoj udio u ukupnoj populaciji znatno popravili. Godine 1959., 71,83% stanovnika Azerbejdžana bili su muslimani da bi do kraja sovjetske dominacije njihov udio u stanovništvu skočio na 87,39%.
Postsovjetski period je Azerbejdžanu donio radikalne demografske promjene. Najveći pokret stanovništva izazvao je konflikt između Armenaca i Azerbejdžanaca od 1988. do 1994. godine na području Nagorno Karabaha. Rezultat ovog sukoba je taj što su Armenci pod svoju kontrolu stavili oko 16% teritorije Azerbejdžana sa koje su protjerali cjelokupno muslimansko stanovništvo. S druge strane, oko 240.000 Armenaca koji su živjeli u ostatku Azerbejdžana su sa iznimkom nekoliko stotina osoba bili prisiljeni otići prema Armeniji i Karabahu. Ujedno, proglašenjem nezavisnosti od SSSR-a započeo je masovni odliv stanovništva slavenskog porijekla i Jevreja, što je doprinijelo da Azerbejdžan dobije (izuzme li se Karabah) skoro sasvim homogeno muslimansko stanovništvo. Prema popisu iz 2009. godine, na teritoriji Azerbejdžana (uključujući Karabah) muslimani su činili blizu 97% od ukupnog stanovništva (od 8.922.447 osoba).” (Svjetski almanah demografske istorije muslimana, str. 127–130)
Povijest
Godine 22. hidžretske (643. gr.) nakon osvajanja Rejja u centralnoj Perziji, Omer, radijallahu anhu, naredio je osvajanje Azerbejdžana. Na početku osvajanje teritorija prema Azerbejdžanu prvo je počelo pod komandom Mugire b. Šu’be, radijallahu anhu. (History of al-Tabari Vol. 14, The: The Conquest of Iran A.D. 641-643/A.H. 21–23)
Omer, radijallahu anhu, odredio je Huzejfu, radijallahu anhu, da bude vođa pohoda. Huzejfa je prvo išao prema Zandžanu, lokalne jedinice su se branile, ali nisu mogle izdržati i grad je pao.
Muslimanske snage su nastavile prema Erdebilu gdje se Perzijanci nisu borili, nego su se predali i pristali na džizju. Iz Erdebila muslimanske snage su išle prema sjeveru pored zapadne obale Kaspijskog mora. Do sukoba je došlo u regiji Bab koja je važna luka na Kaspijskom moru. Muslimani su ostvarili pobjedu, ali zbog nepoznatih razloga Huzejfa, radijallahu anhu, je pozvan nazad.
Perzijanci su potom pokrenuli kontranapad zbog kojeg su muslimani morali da napuste svoje isturene pozicije u Azerbejdžanu. Kao odgovor, Omer, radijallahu anhu, poslao je ekspedicijske snage u Azerbejdžan, jednu grupu vodio je Bukejr b. Abdullah, a drugu Utba b. Ferkad. Jedinica pod vođstvom Bukejra susrela se sa Perzijancima kod Džurmizana. Perzijance je predvodio Isandiar. Bitka je bila žestoka i Perzijanci su pokoreni, a Isandiar je zarobljen, i upitao je Bukejra: “Da li muslimani radije žele rat ili mir?” Bukejr je odgovorio da radije žele mir. Na to mu je Isandiar rekao da ga ostavi sa sobom kako bi mu pomogao pri pregovorima sa narodom Azerbejdžana kako bi se postigao mirovni dogovor. Perzijanci su otišli u utvrđenja u brdima i zatvorili se u njima, a muslimani su zauzeli cijelo planinsko područje. (Khalifa Umar bin al-Khattab – Expansion of Islam and Military Campaigns Conquest Of Azarbaijan)
Napredovanje prema Armeniji završeno je kad je Omer, radijallahu anhu, umro 644. godine. U tom momentu, većina Južnog Kavkaza je bila osvojena. (The Muslim Conquest of Persia By A.I. Akram. Ch:16)
Nakon osvajanja, regija Južnog Kavkaza ostala je pod kontrolom hilafeta, ali je bila nemirna, bilo je pobuna, bilo je i pokušaja drugih da osvoje ovaj dio.
Nakon pada Abasijskog hilafeta, teritorija Azerbejdžana bila je pod kontrolom raznih dinastija, ao što su Salaridi iz Irana, Sadžidi, Šaddadidi i Bujidi. Ali, nakon početka 11. stoljeća, ova teritorija polako dolazi pod kontrolu oguskih turkijskih plemena koji su dolazili iz Centralne Azije. Prvi od ovih turkijskih dinastija bili su Gaznavidi sa sjevera Afganistana koji su zauzeli Azerbejdžan oko 1030. gr. Nakon njih došli su Seldžuci, zapadni ogranak Oguza koji su osvojili Iran i Kavkaz i nastavili prema Iraku gdje su skinuli Bujide sa vlasti u Bagdadu 1055. Pod seldžučkom vlasti ova regija je doživjela procvat u raznim sektorima i ovaj period vlasti ostavio je velik trag na narode koji žive ovde.
Urušavanjem dinastije Seldžučka, Mongoli su napravili invaziju na ovo područje i uništili mnoge gradove i sela. Počinili su mnoga zvjerstva. Nakon Mongola ova regija bila je scena raznih sukoba lokalnih snaga. Nakon toga došla je Širvanšahska država koja je također ostavila velik trag na kulturu naroda u ovoj regiji. Ova dinastija bila je sunijska i znači oprečna Safavidima, koji su bili šiije. Safavidi su bili sufijski odred koji je naginjao šiizmu i u određenom momentu su skroz prešli na duodecimalni šiijski mezheb krajem 15. vijeka.
Safavidi su bili veliki rivali i neprijatelji Osmanlijskog hilafeta. Ovi ratovi su nastavljeni i za vrijeme Šaha Tahmaspa. Važni safavidski gradovi Šamaha, Gandža i Baku pali su pod kontrolu Osmanlija krajem 1580-ih. Međutim u narednim vijekovima Osmanlije nisu uspjele da zadrže konstantnu jaku vlast nad ovim područjem.
Ova šiitska država redovno je pravile velike probleme Osmanlijama, pogotovo u momentima kad su Osmanlije dobro napredovale prema zapadnoj Evropi držeći Beč pod opsadom. Zbog ovih sukoba sa Safavidima, osmanlijski halifa morao je dio snaga uvijek da drži na ovoj strani hilafeta, slabeći tako udarnu moć na frontovima na zapadu.
Razlog zašto je većina azerbejdžanskog stanovništa šiitskog mezheba jeste upravo ova jaka vlast Safavida u tim određenim periodima povijesti. Narod u Azerbejdžanu se krajem 16. vijeka morao preobratiti u šiizam za vrijeme Safavida. (Immortal: A Military History of Iran and Its Armed Forces, By Steven R. Ward, pg. 43)
Nakon urušavanja dinastije Safavida u 18. vijeku, ova regija bila je pod kontrolom manjih Hanata. Ruski car je također nastojao da zauzme ovo područje, na koncu ova područja su i pala pod rusku vlast Gulistanskim sporazumom 1813. godine nakon niza rusko-perzijskih ratova.
Nakon pada Ruskog carstva 1917. godine, Azerbejdžan je proglasio Azerbejdžansku Demokratsku Republiku 1918. godine, to je bila sekularna država.
Nakon kratke nezavisnosti, ova država je opet došla pod tuđu vlast. Crvena armija je ušla u Azerbejdžan 28. aprila 1920. godine. Većina azerbejdžanske vojske bila je zauzeta s tim da uguši pobunu Armenaca u Karabahu. Azeri su pretrpjeli velike žrtve, oko 20.000 vojnika poginulo je boreći se protiv sovjetske okupacije. Instaliranje Azerbejdžanske Sovjetske Socijalističke Republike proteklo je dosta lakše zbog toga što je boljševike podržavao veći brojevi radnika u Bakuu. Iste godine ovo se dogodilo i u Armeniji i 1921. u Gruziji.
Situacija u zadnjih nekoliko decenija
U decenijama sovjetske vlasti ekonomski rast u ovoj regiji bio je relativno mali, nemira je bilo između Armenaca i Azera, ali nasilje je bilo pod kontrolom. Sovjetske vlasti nisu pridavale veliku pažnju problemima naroda u ovoj zemlji. Godine 1991. Azerbejdžan je proglasio nezavisnost i sukob u Nagorno-Karabahu je krajem iste godine izrastao u totalni rat i ovaj sukob do danas nije završen.
Rat za Nagorno-Karabah trajao je od februara 1988. do maja 1994. između Republike Azerbejdžan i većinskih Armenaca iz Nagorno-Karabaha uz podršku Republike Armenije.
Na referendumu koji je održan u Nagorno-Karabahu većina glasača je glasala za pripajanje Armeniji, dok su referendum bojkotovali Azeri Nagorno-Karabaha. Kako se raspad Sovjetskog Saveza približavao, počeli su sve nasilniji sukobi između Armenaca i Azera, što je dovelo do etničkog čišćenja sa obje strane.
Proglašenje nezavisnosti Azerbejdžana od Sovjetskog Saveza uvelo je ovaj region u još veći konflikt. Kao što je Azerbejdžan proglasio nezavisnost od Sovjetskog Saveza, jermenska većina u Nagorno-Karabahu glasala je za otcjepljenje od Azerbejdžana i proglasila nepriznatu republiku Nagorno-Karabah.
Kao rezultat sukoba, raseljeno je čak 230.000 Jermena iz Azerbejdžana i 800.000 Azera iz Jermenije i Karabaha. Ruskim posredovanjem potpisano je primirje u maju 1994. godine. Interesantno je spomenuti da su Azerbejdžanu u pomoć pristigle hiljada dobrovoljaca iz ostalih država Kavkaza.
Ovaj sukob još uvijek nije prestao, Azerbejdžan ne odustaje od dijela svoje zemlje i brani svoj suverenitet, a Armenci u Nagorno-Karabahu i Armeniji ne odustaju od svojih namjera iako na međunarodnom polju nemaju skoro nikakavu podršku. Interesantno je da Iran u svemu ovom svoju podršku izražava više Armeniji, vjerovatno zato što je Rusija na strani Armenije. A Azerbejdžan kao veliku podršku ima Tursku, koja je svakako u veoma lošim odnosima sa Armenijom. Armenske snage napadaju artiljerijom i područja koja uopće nisu predmet spora nanoseći tako i civilne žrtve van regije sukoba.
Kako će se ovaj sukob završiti i kad, to nam je nepoznato, ono što se vidi na terenu jeste velika nadmoć Azerbejdžana u svakom pogledu, i polahko bez nekih ogromnih napora Azerbejdžan izgleda želi da iscrpi Armence i tako ih prisili da odustanu od svojih separatističkih namjera pa da azerbejdžanske vlasti opet preuzmu kontrolu nad svojom teritorijom Nagorno-Karabah.
Muslimani koji su privrženi svojoj vjeri i žele da rade na njenom širenju, na tom putu nailaze na prepreke. Vlasti ne žele veliko islamsko buđenje i rade sve kako bi sve držali pod potpunom kontrolom. Od vidova kontrole jeste zabrana ljudima koji su studirali u inostranstvu da vode vjerske aktivnosti, da drže hutbe u džamijama ili da zauzimaju vodeće pozicije u državi. Također, zabranjeno je koristiti vjerske slogane i simbole i zastave osim u vjerskim objektima. Proslava Ašure u javnosti, šiitska proslava prilikom koje sami sebe udaraju raznim (oštrim) predmetima, je zabranjena. Također, vlada je uspjela donijeit zakon kojim se oduzima državljanstvo onima koji se bore na stranim ratištima.
Molimo Allaha da ovu zemlju i njene narode usmjeri ka dobru i podari im uputu, mir i prosperitet!