Muslimani u Indiji

Tema Islamski atlasČitanje 11 minuta

Muslimani u Indiji

U ovom broju časopisa El-Asr našim cijenjenim čitaocima donosimo tekst o muslimanima u Indiji. Treća zemlja na svijetu sa najvećim brojem muslimana upravo je Indija. Iako ih ima izuzetno brojni, na globalnom nivou ne vidi se toliki utjecaj koji bi se mogao očekivati od tolikog broja ljudi. Stoga, interesantno je vidjeti otkad je islam prisutan u ovoj zemlji, kakvo je stanje muslimana, s kakvim izazovima se susreću i kakve su perspektive.

Geografski položaj

Republika Indija smještena je u Južnoj Aziji i druga je najmnogobrojnija država na svijetu nakon Kine. U Indiji, po procjeni iz 2017. godine, ima 1.281.935.911 stanovnika. Procentualno, po procjeni iz 2011. godine, Hindusa ima oko 79,8%, muslimana oko 14,2%, kršćana 2,3%, sikha 1,7% i 2% ostalih. Ovo znači da prema procentima iz 2011. godine, u Indiji sada živi preko 180 miliona muslimana, a u Pakistanu oko 197 miliona, dok u Indoneziji ima preko 226 miliona muslimana. (CIA World Factbook)

Republika Indija, koja je smještena u Južnoj Aziji i pokriva veći dio Indijskog potkontinenta, druga je najmnogoljudnija država na svijetu, s više od milijardu stanovnika, koji govore više od sto različitih jezika. Indija graniči s Bangladešom, Mianmarom, Kinom, Butanom, Nepalom i Pakistanom, a na jugu je opasuje Indijski okean, gdje ima susjede Šri Lanku i Maldive. Najveća gradska područja su Mumbai na jugozapadu i Calcutta na rijeci Ganges.

Indija je upravno podijeljena na 28 saveznih država, 6 saveznih teritorija, dok glavni grad New Delhi ima poseban status. Indija je bila poznata i kao Hindustan (zemlja Hindusa), ali to se ime izbjegavalo nakon neovisnosti 1947., jer je indijski narod odlučio da će Indija biti sekularna država. Indija je zemlja suprotnosti i najveća federalna država na svijetu podijeljena na 25 federalnih jedinica. Ime Indija potječe od Sindhu, lokalnog imena za rijeku Ind. U prastarim spisima Vedama (starim 5.000 godina) spominje se prvo ime za Indiju – Bharata Varsa.

Historija

Islam je u Indiju došao još za vrijeme života poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Muslimani trgovci dolazili su i širili islam preko trgovine. Prva džamija u Indiji sagrađena je 629. godine, Šeraman Džuma džamija. Islam se širio u priobalskim gradovima putem imigracije i konverzije. Potom se islam širio i u mjestima dalje od obale. Islam se tako širio i u susjedne regije i zemlje u tom dijelu Azije.

Indija ima veliku kolonijalnu povijest koja se ne može u ovom tekstu kvalitetno obraditi. Indija je nezavisnost stekla 1947. godine. Ono što je neophodno spomenuti jeste da je Indija bila žrtva mnogih kolonijalizatora, dolazak tadašnjih pomorskih sila počeo je prije nekoliko stotina godina: Velika Britanija, Nizozemska, Portugal, Danska–Norverška, Francuska. Tokom perioda kolonijalizacije nisu svi dijelovi Indije bili pod kontrolom kolonijalizatorskih sila, veliki dijelovi ostali su samostalni i van kontrole ovih uljeza.

Pakistan i Indija su od 1947. godine u konfliktu, pogotovo zbog sporne zemlje Kašmir u kojoj živi mnogo muslimana. Indija i dalje drži ovu regiju pod kontrolom osim regije po imenu Azad-Kašmir koji je autonomna provincija koja spada pod kontrolu Pakistana.

Stanje muslimana u Indiji

Muslimani u Indiji su druga najbrojnija muslimanska nacija u svijetu. Ali i pored toga muslimani u Indiji ne igraju tako važnu ulogu koja im pripada u građenju budućnosti u Indiji. U istom momentu ekstremne nacionalističke skupine nastavljaju da stavljaju muslimanima na teret odgovornost za podjelu Indije u dvije države (Indija i Pakistan) i nemili događaji koji su povezani s tim. Sumnja se u pripadnost muslimana Indiji kao domovini i tvrdi se da oni nisu u stanju da unapređuju svoje društvo.

Muslimani u Indiji često bivaju optuženi da Indiju ne vide kao svoju domovinu nakon podjele 1947. godine usljed “teorije dva naroda” koja kaže da muslimani i Hindustanci nisu u stanju da žive zajedno. Rezultat toga bilo je otcjepljenje Pakistana od Indije. Muslimani koji su ostali u Indiji postali su zarobljenici osjećaja dežurnog krivca. Prvi premijer nezavisne Indije na prvoj sjednici je rekao: “Dobili ste što ste željeli, dobili ste nezavisnu državu, i ne zaboravite da ste vi zaslužni za to, a ne oni koji su ostali u Pakistanu.” I ovaj govor još odzvanja u politici Indije. (Reservation Based on Religion is Anti-Constitution, Vivekanand International Foundation, 12)

Indijska vlada 2005. godine odredila je komisiju da pripremi izvještaj o društvenom i ekonomskom stanju muslimana u Indiji. Na čelu komisije bio je Radžinder Sašar, predsjednik Visokog suda u New Delhiju. (Social, Economic and Educational Status of the Muslim Community of India, Ministry of Human Resource Development)

Komisija je predala rezultate istrage i zvanično potvrdila da je stanje muslimana veoma loše i da su potrebni posebni napori. Komisija je također ustvrdila da je udaljavanje muslimana od napretka sistematsko i da su neki problemi vezani direktno za režim, te da su potrebni posebni planovi po ovom pitanju.

Nezavidno stanje muslimana u Indiji u globalu ogleda se u dvije tačke: slabost i potreba za društvenim reformama.

Slabost se ogleda u tome što muslimani ne mogu da stignu na pozicije u vlastima u proporcijama koje im pripadaju na osnovu udjela u ukupnom stanovništvu. Kad je zakonski određeno da neke etničke skupine obavezno moraju biti zastupljene u vlasti sa 15%, što se tiče raznih funkcija u vlasti i univerzitetskom osoblju, ove skupine su uznapredovale znatno u svim porama života.

Međutim, za muslimane ne postoji ovaj obavezan procenat zastupljenosti u funkcijama. I Komisija Sašar i druge komisije ustvrdile su da je učestvovanje muslimana u državnim funkcijama u stalnom opadanju od nezavisnosti. Naprimjer, u obrazovanju su muslimani zastupljeni samo sa 6,5% iako ih u zemlji živi oko 14% od ukupnog stanovništva. Muslimani u Indiji su prosječno među najsiromašnijim skupinama.

Od muslimana u Indiji koji su starosne dobi od 17 do 29 godina, 22,3% su nepismeni. Ovo je najviša stopa nepismenosti od svih skupina u Indijskom društvu, državni prosjek nepismenosti je 17%, što je također veoma visok postotak. Što se tiče školovanih muslimana ove starosne dobi u Indiji, 64% ima srednju školu ili niži nivo, 9,8% ima višu stručnu spremu od srednje, a samo 4,1% je fakultetski obrazovano ili je završilo postdiplomski. Ova zadnja dva postotka su niži od državnog prosjeka (15,5% i 9,2%). (Humanyun Kabir, (2016) From School to Work: Muslim Youths Education and Employment Strategies in a Community in Uttar Pradesh, Institute of Developing Economies Discussion Paper, 572)

Također, velike probleme stvara im politička situacija gdje je zastupljenost muslimanske populacije nepravilna.

Muslimansko društvo u Indiji smatra se veoma zatvorenim, neki intelektualci smatraju ovo preprekom za mnoge muslimane i podstiču ih na to da se više otvore, naravno trebaju da se trude da sačuvaju svoj identitet, ali upozoravaju na mnoge društvene probleme koji se samo pogoršavaju ako muslimani i sami doprinose sopstvenoj izolaciji od ostatka društva.

Način vođenja nekih islamskih organizacija u Indiji predstavlja također probleme za obične muslimane. Neke velike i jake organizacije vode se bez mnogo transparentnosti, omladini i ženama daje se veoma malo ili nikako prostora za aktivnosti i organizovanje. Određene porodice upravljaju organizacijama, što stvara sliku kod mnogih običnih muslimana da te organizacije služe samo za neki viši sloj društva, a ne za društvo u globalu. (Kaleem Kawaja (2011) ‘Why are we indifferent to Pasmanda Muslims?’, The Milli Gazette)

U zadnje vrijeme sve je jači glas omladine i žena protiv tog tradicionalnog načina vođenja organizacija. Tom tradicionalnom načinu upravljanja oni zamjeraju to što se te islamske organizacije nedovoljno ili nikako ne bave društvenim pitanjima koja su itekako bitna za muslimansko društvo, kao što su problemi u zdravstvu ili suzbijanje nepismenosti i siromaštva.

Doprinos u islamskoj nauci

U Indiji su rođeni mnogi učenjaci muslimani koji su napisali mnoga djela iz tefsira, fikha, hadisa, sire i drugih oblasti. I nakon nezavisnosti nastavljena je ta tradicija prenošenja i širenja znanja, pogotovo na polju hadisa tako da su u zemljama Zaljeva zaposleni i profesori iz Indije koji predaju hadis i druge nauke.

Od savremenih poznatih ličnosti je šejh Safijurrahman el-Mubarekfuri, autor poznatog djela iz sire Zapečaćeni džennetski napitak. Preselio je 1. decembra 2006. godine u 63. godini života.

Iz Indije je i dr. Zakir Naik, svjetski poznati misionar. On je učio i kod Ahmeda Didata, poznatog misionara koji je postao planetarno poznat po diskusijama sa kršćanima. I Didat i Naik poznaju veoma dobro Bibliju i u mnogim zemljama su organizovali javne debate na engleskom jeziku sa kršćanima. Ahmed Didat je 1996. dobio moždani udar nakon čega je ostao paralizovan. Zadnjih devet godina proveo je u krevetu u mjestu Verulam, a 8. avgusta 2005. godine preselio je na ahiret. Da ga Allah nagradi za njegov trud i oprosti mu!

U Indiji je veliki broj islamskih škola i univerziteta, i veliki broj onih koji znaju ogroman broj hadisa napamet.

Iz Indije je potekla i sekta ahmedije koje se ne ubrajaju u muslimanske sekte zbog ubjeđenja da vjerovjesništvo nije završeno sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem. Oni smatraju Mirzu Ahmeda Gulama također vjerovjesnikom i smatraju da je on Mehdi i Mesih. I u našim krajevima, na Balkanu, ova sekta pokušava da proširi svoju ideologiju i dijele literaturu u nekim mjestima. Ova sekta nastala je u Indiji u Pundžabu krajem 19. stoljeća i ova ideologija išla je u korist Britancima koji su jedva dočekali ovaku sektu koja je unijela veliku smutnju u muslimansko društvo.

Na kraju, iako se muslimani u Indiji nalaze u nezavidnom stanju, ono što daje nadu i budi motivaciju za popravljanje tog stanja jeste činjenica da to muslimansko društvo ipak posjeduje ogroman ljudski i intelektualni kapacitet koji se može usmjeriti i iskoristiti za napredak cijelog društva i zemlje. Nadati se da će se ova nova generacija koja pridaje više pažnje obrazovanju dodatno angažovati na popravljanju stanja, sa manje emocija i sa više mudrosti i posvećenosti i maksimalnim zalaganjem u radu. To je, naravno, nešto čemu se nadamo u cijelom ummetu, da muslimani više pažnje pridaju vjerskom i općem odgoju, obrazovanju, da više razmišljaju i da prave strategiju za popravljanje stanja ummeta, uz razboritost, a ne odajući se nekontroliranim emocijama i naivnosti, vodeći pri svemu tome računa o općoj koristi za ummet.

Tekst Muslimani u Indiji je objavljen u broju 85, 31. juli 2018. Permalink

Još tekstova na temu Islamski atlas