Menu

Muslimani u Pakistanu

Tema Islamski atlasČitanje 8 minuta

Jedna od najvećih muslimanskih zemalja je Pakistan. Pakistan, službeno Islamska Republika Pakistan, je država u južnoj Aziji. Graniči s Indijom, Kinom, Afganistanom i Iranom. Na jugu izlazi na Arapsko more, koje je dio Indijskog okeana. Neki kažu da naziv Pakistan znači zemlja čistih, međutim, što se tiče značenja ovog naziva ne postoji konsenzus. U Pakistanu se govori više od pedeset jezika. Službeni su urdu i engleski. Urdu ima mnogo sličnosti sa jezikom koji se govori u Indiji.


Demografska slika

Broj stanovnika, prema zadnjem popisu iz 2017. godine, procijenjen je na oko 207.774.000, što Pakistan stavlja na 6. mjesto u svijetu po broju stanovnika. 96,4% izjašnjavaju se kao muslimani, od toga sunnije predstavljaju oko 85–90%, a šiije oko 10–15%, a ostali, kršćani, ahmedije i hinduisti predstavljaju 3,6%. (CIA Factbook)

Dobro pojašnjenje demografske slike nalazimo u Svjetskom almanahu demografske istorije muslimana:

“Izuzmu li se vjerske manjine hinduista i kršćana, stanovništvo Pakistana je skoro isključivo sastavljeno od muslimana. Razmjena stanovništva pogodila je milionske mase ljudi. Procjene o doseljenim muslimanima i iseljenim hinduistima i sikhima donekle odudaraju jedne od drugih. Broj muslimana kojih je 1947. godine preseljen iz Indije u Pakistan iznosio je najmanje sedam miliona osoba. Sa druge strane, preko pet miliona nemuslimana je iz Pakistana prebačeno u Indiju. Nakon 1947., kao posljedica demografskog transfera, Pakistan je postao predominantno muslimanska zemlja. Dijelovi Pandžaba koji su pripali Pakistanu najjače su bili pogođeni ovim dešavanjima. Skoro kompletno hinduističko i sikhsko stanovništvo ove provincije premješteno je u Indiju. Broj nemuslimana nakon 1947. godine ostao je najveći u Sindu. Hrišćansko stanovništvo je od nemuslimana ponajbolje prebrodilo demografske promjene ovog vremena, njihov broj se od 1941. do 1951. čak, podigao sa 421.000 na 520.000 osoba. Broj muslimana sa oko 96% do 97% u odnosu na ukupno stanovništvo u prosjeku je ostao isti u rezultatima svih popisa koji su od 1951. izvršeni u Pakistanu. Od 1981. broj osoba koje su se izjasnile kao muslimani blago je opao, što je, uglavnom, posljedica izdvajanja ahmedija kao posebne religijske skupine.”

Povijest

Iako područje današnjeg Pakistana nikad nije bilo država pod tim imenom sve do nezavisnosti 1947. godine, već dio raznih država i carstava, u ovom kraju razvila se jedna od najranijih svjetskih civilizacija. Indska civilizacija bila je poznata po poljoprivredi, arhitekturi, trgovini i nauci, a koristila je dosad nedešifrirano indsko pismo. Ova civilizacija datira iz sredine 3. milenija p. n. e., a nestala je oko 1800. p. n. e. i još nije poznato zašto je nestala. Indska civilizacija protezala se uzduž Inda i njenih pritoka u Sindhu i Pandžabu sve do sjeverozapadne Indije i Gudžarata.

Sredinom 2. milenija p. n. e. u Pakistan iz središnje Azije dolaze Arijci. Njih je karakterizirala vedska kultura i hinduizam. U 4. vijeku p. n. e. dolazi do širenja budizma, a dolaskom Aleksandra Velikog 326. p. n. e. dolazi do miješanja grčke i budističke kulture. U 2. i 1. vijeku p. n. e. dolazi do procvata carstva Gandhara koje se nalazilo na prostoru današnjeg Afganistana i sjeverozapadnog Pakistana. Kasnije je Pakistan pripadao Kušanskom i Guptskom carstvu.

Početkom 8. vijeka područje Pakistana došlo je u kontakt sa islamom, a 712. godine muslimani, pod vođstvom Muhameda ibn Kasima, osvojili su područje Inda. Stoljećima je granica između islamske i indijske kulture bila istočno od Inda, tako da je Pandžab ostao izvan islamskog utjecaja. Tek oko 1000. godine turska dinastija Gaznavida proširila je svoje carstvo na cijeli Pakistan i sjeverne dijelove Indije. Sve do početka 19. stoljeća područje Pakistana bilo je dio raznih muslimanskih carstava, uključujući vladavinu perzijske Guridske dinastije (12. i 13. vijek), sjevernoindijski Delhijski sultanat (13. i 14. vijek) i Mogulsko carstvo (od 16. do 18. vijek), te afgansku dinastiju Durrani (18. i 19. vijek).

Godine 1843. Britanska istočnoindijska kompanija kolonijalizirala je Sindh, a šest godina kasnije i Pandžab. Tada počinje stogodišnje razdoblje pakistanske povijesti pod britanskom kolonijalnom vlašću. Od 1858. godine britanski posjedi u Indiji su pod izravnom upravom britanske krune.

Pakistan kao država postoji od 14. avgusta 1947. godine, nastala je od predjela koji su bili većinski muslimanski, a bili su dio Britanske Indije. U momentu kad je proglašena nezavisnost, nekoliko miliona muslimana ostalo je u Indiji, dok je također nekoliko miliona hinduista i sikha ostalo u Pakistanu. Kao što je spomenuto u pasusu o demografskoj slici, došlo je do razmjene većine ovih ljudi koji su prebačeni u Pakistan, odnosno Indiju. Procjenjuje se da je u ovim sukobima oko podjele stradalo oko 750.000 osoba.

Nakon nezavisnosti, Pakistan se sastojao od istočnog i zapadnog dijela, između kojih je bilo oko 1.500 km razdaljine, tako da ova dva dijela nisu graničila direktno jedan s drugim. Na području zapadnog Pakistana danas postoji Islamska Republika Pakistan, a istočni dio danas je Bangladeš, gdje žive većinom muslimani. Oko Kašmira postoji i danas velik problem između Pakistana i Indije, obje države tvrde da imaju pravo na ovo područje. Većina stanovništva u Kašmiru su muslimani, ali tadašnja hinduistička vlast nije htjela da donese odluku ispočetka da bi ipak odlučila da se pripoji Indiji. Pakistan se s ovim nije složio i osvojio je sjeverozapadni dio Kašmira. Ujedinjeni narodi su predložili referendum kako bi se vidjelo šta stanovništvo želi, ali do referenduma nikad nije došlo jer vlasti znaju da će se većina stanovništva izjasniti da se žele pripojiti Pakistanu s kojim osjećaju vjersku i kulturnu povezanost. Indija i Pakistan dvaput su ratovali, od 1947. do 1949. i 1965. godine, ali status Kašmira ostao je nepromijenjen. I 1999. došlo je do sukoba koji zvanično nije bio podignut na nivo proglašavanja rata: stradalo je nekoliko stotina osoba.

U ratu između Pakistana i Bangladeša 1971. Indija je, iz inata i želje da oslabi Pakistan, otvoreno stala na stranu istočnog Pakistana ili Bangladeša kako će se kasnije nazvati novonastala država 1971. Istočni Pakistan se osjećao zapostavljenim i obespravljenim u političkom i ekonomskom smislu pa je došlo do velike pobune koja je rezultirala otcjepljenjem i nastankom Bangladeša.

Period koji je uslijedio obilježilo je nekoliko vojnih udara. U zakonu je od 1970-ih uveden i određen broj šerijatskih zakona, ali pravosuđe ima i mnogo zakona iz britansko-indijskog zakona. U predjelima gdje centralna vlast ima veoma malo utjecaja, postoje i lokalna vijeća koja vode lokalne vođe plemena, pogotovo u predjelima gdje žive Paštuni, u Vaziristanu i Beludžistanu naprimjer.

Izazovi

Mnogi su izazovi s kojima se susreću muslimani u Pakistanu: od korupcije, nestabilne političke situacije, lošeg ekonomskog stanja, kojim su posebno pogođeni mladi ljudi. Sektaško nasilje je također veliki problem za pakistansko društvo. Redovno dolazi do napada na razne objekte.

U zemlji žive razne skupine, između njih su razni ogranci šiija, i također ahmedije koje se ne smatraju pripadnicima islama zbog njihovih ubjeđenja u vezi sa Mirzom Gulamom Ahmedom, kojeg njegove pristalice smatraju vjerovjesnikom. U Pakistanu se ova sekta na popisima ne ubraja u muslimanske skupine.

U Pakistanu ima mnogo medresa u kojima se Kur’an uči napamet.

Nepismenost je ogroman problem, ako bismo rekli da je pismena osoba ona koja ima petnaest godina ili više i da zna pisati i čitati, onda se procjenjuje da je 57,9% stanovništva pismeno, što je katastrofalan podatak.

Molimo Uzvišenog Allaha da sačuva Pakistan svakog zla i popravi stanje u njemu!