Pamir, Altaj i Tian Shan. Najveći dio je unutar planinskog lanca Pamir. Najviši vrh zemlje, Vrh Ismaila Samanija, sa 7.495 m bio je najviši vrh cijelog Sovjetskog saveza i do 1998. zvao se Vrh komunizma. Drugi vrh po visini je Vrh Ibn Sine koji se do 2006. zvao Vrh Lenjina. Skoro trećina teritorija nalazi se iznad 3.000 m nadmorske visine. U istočnom dijelu Pamira nalazi se jezero Karakul koje je nastalo u meteorskom krateru.

Ravnice su prisutne na sjeveru i jugozapadu. Na sjeveru, Tadžikistan ulazi u Fergansku dolinu. To je najveća i najnaseljenija dolina srednje Azije uz rijeku Sir Darju. Na Sir Darji je umjetno jezero Kajrakum. Dolina je podijeljena između Uzbekistana, Tadžikistana i Kirgistana. Rijeka Vahš teče planinskim prostorom, te ima velik hidroenergetski potencijal. Brana Nurek je s 300 m visine najviša brana na svijetu. U izgradnji je brana Rogun koja će biti viša od nje.

Klima je kontinentalna s nedostatkom padavina. Prevladava stepa koja djelimično prelazi u pustinju. Osnovni uzrok nedostatka padavina je velika udaljenost od mora zbog koje oblaci ne mogu doći do Tadžikistana. Ferganska dolina ima više padavina i velike godišnje razlike temperature. Viši planinski dijelovi imaju niže temperature.

" />
Menu

Muslimani u Tadžikistanu i sovjetska tiranija u drugom ruhu

Tema Islamski atlasČitanje 14 minuta

Tadžikistan je srednjoazijska zemlja u kojoj živi veliki broj muslimana. U ovom broju islamskog časopisa El-Asr donosimo tekst o ovoj državi i životu muslimana u njoj, a sve s ciljem boljeg razumijevanja povezanosti muslimana, ma gdje god se nalazili na ovoj planeti, povećanja ljubavi među mu’minima i podsticanja na upućivanje dove jednih za druge.

Zemljopis

Tadžikistan je država u središnjoj Aziji. To je najmanja zemlja srednje Azije i nema izlaz na more. Glavni grad je Dušanbe. Tadžikistan je planinska zemlja. Planine zauzimaju 93% površine i pripadaju lancima Pamir, Altaj i Tian Shan. Najveći dio je unutar planinskog lanca Pamir. Najviši vrh zemlje, Vrh Ismaila Samanija, sa 7.495 m bio je najviši vrh cijelog Sovjetskog saveza i do 1998. zvao se Vrh komunizma. Drugi vrh po visini je Vrh Ibn Sine koji se do 2006. zvao Vrh Lenjina. Skoro trećina teritorija nalazi se iznad 3.000 m nadmorske visine. U istočnom dijelu Pamira nalazi se jezero Karakul koje je nastalo u meteorskom krateru.

Ravnice su prisutne na sjeveru i jugozapadu. Na sjeveru, Tadžikistan ulazi u Fergansku dolinu. To je najveća i najnaseljenija dolina srednje Azije uz rijeku Sir Darju. Na Sir Darji je umjetno jezero Kajrakum. Dolina je podijeljena između Uzbekistana, Tadžikistana i Kirgistana. Rijeka Vahš teče planinskim prostorom, te ima velik hidroenergetski potencijal. Brana Nurek je s 300 m visine najviša brana na svijetu. U izgradnji je brana Rogun koja će biti viša od nje.

Klima je kontinentalna s nedostatkom padavina. Prevladava stepa koja djelimično prelazi u pustinju. Osnovni uzrok nedostatka padavina je velika udaljenost od mora zbog koje oblaci ne mogu doći do Tadžikistana. Ferganska dolina ima više padavina i velike godišnje razlike temperature. Viši planinski dijelovi imaju niže temperature.


Demografska slika

Svjetski almanah demografske istorije muslimana pojašnjava ovaj aspekat: “Stanovništvo Tadžikistana je, kao i u ostalim centralnoazijskim zemljama, izuzme li se jevrejska manjina, tradicionalno isključivo muslimansko. Proces masovnijeg naseljavanja nemuslimana koji je zahvatio centralnu Aziju uspostavljanjem ruske, odnosno, sovjetske vlasti, ovdje je započeo relativno kasno. Od svih zemalja regije, demografske promjene koje su se desile u ovom periodu, ostavile su najslabiji trag baš u ovoj državi. Udio nemuslimana u ukupnom stanovništvu je, prilikom popisa 1959. godine, iznosio čak 18,25% što je maksimum ikad zabilježen u sovjetskim statistikama. Do 1989. godine, uoči raspada SSSR-a, njihov udio u tadžikistanskoj populaciji iznosio je svega nešto više od 10%.

Nakon proglašenja nezavisnosti od SSSR-a 1991. godine, a, pogotovo, izbijanjem građanskog rata 1992., započeo je novi val demografskih promjena u ovoj zemlji. Iseljavanje je najjače pogodilo nemuslimanske manjine, ali i pripadnike mnogih manjinskih muslimanskih grupa. Od 388.481 registrovanih etničkih Rusa 1989. godine, do 2000. godine preostalo ih je samo još 68.200. Kazahi, krimski Tatari, Tatari i mnogi drugi muslimani iselili su u matične zemlje. Ratna dejstva posebno žestoko su pogodila tadžičke etničke subgrupe Gharmija i Pamiraca koji su, osim što su stradali, velikim dijelom morali izbjeći u Afganistan.

Prema popisu iz 2000. godine svega još 80.000 stanovnika Tadžikistana moglo se karakterizirati kao pripadnici nemuslimanskih manjina. Ostatak od 98.7% stanovništva su muslimani većinom sunijsko-hanefijskog vjerskog pravca. Važno je napomenuti da značajan dio Tadžikistanaca slijedi šiijsko-ismailijski pravac islama. Šiije su, uglavnom, prisutne među pamirskim, odnosto gornobadahšanskim stanovništvom. Procjene o brojnosti njihove populacije unutar cjelokupnog stanovništva znatno variraju i kreću se od 3% preko 5% do 7%. U šiijskim izvorima navodi se da čak 35% Tadžika slijedi ovaj vjerski pravac. Ove tvrdnje, zbog nedostatka valjanih dokaza, moramo ignorisati. Popisom iz 2010. godine u Tadžikistanu je registrovano 7.565.000 stanovnika. Pretpostavlja se da je udio nemuslimana i dalje erodirao i da danas muslimani čine preko 99% stanovnika ove zemlje.” (Svjetski almanah demografske istorije muslimana, str. 135–136)

Ekonomija

Tadžikistan je bio najslabije razvijena republika bivšeg SSSR-a, a i danas spada među najsiromašnije zemlje svijeta. Najviše se uzgaja pamuk koji je značajan izvozni proizvod. Još se uzgajaju žitarice i voće. U planinama prevladava stočarstvo. Rudna bogatstva slabo su iskorištena. Vrlo je značajna proizvodnja električne energije zbog brojnih hidroelektrana. Najvažnija industrija je proizvodnja aluminija koji čini glavninu izvoza. Razvijena je tekstilna i prehrambena industrija. Nakon završetka rata 1997. gospodarstvo ubrzano raste, ali BDP je još uvijek prilično nizak (u 2004. 1.100 USD po stanovniku, mjereno po PPP). Gospodarski je najrazvijenija Ferganska dolina.

Povijest

Područje današnjeg Tadžikistana bilo je dio Perzijskog carstva. Na tom prostoru bile su perzijske pokrajine Baktrija i Sogdijana. Taj prostor osvojio je Aleksandar Veliki i osnovana je Grčkobaktrijska država.

Islam je došao u Tadžikistan nakon Bitke za Kadisijju, kad se utjecaj islama proširio u zemljama Perzije. Nakon toga islam je stigao do rijeke Džejhun i Ferganske doline. U periodu od 94. h. g. do 96. h. g. vojskovođa Kutejba b. Muslim osvojio je regiju Ferganske doline i otišao istočno sve do granice sa Kinom. Nakon toga osvojen je Kašgar. Nakon nekoliko osvajanja Kutejba se vratio i njegov brat Salih b. Muslim preuzeo je poziciju vojskovođe. U periodu slabosti vladavine Seldžuka, Mongoli su napali Srednju Aziju.

Nakon što je mongolska vladavina oslabila, Rusi su pokušavali da zavladaju srednjom Azijom. Od početka 16. stoljeća Tadžikistan je bio dio Buharskog kanata koji je 1868. postao vazalna država Ruskog carstva. Godine 1343. h. g. / 1924. g. Rusi su preuzeli vlast u Tadžikistanu, i pet godina nakon toga Tadžikistan je postao dio bivšeg Sovjetskog saveza. (alukah.net Elmuslimune fi Tadžikistan)

Nakon dolaska boljševika na vlast, Tadžici su isprva dobili autonomnu republiku u okviru Uzbekistana, a od 1929. svoju vlastitu saveznu republiku. Područja u kojima su živjeli Tadžici nije bilo lahko razgraničiti od uzbečkih, pa su dva velika središta tadžičke kulture, Buhara i Samarkand, kao i oko milion etničkih Tadžika ostali unutar Uzbekistana.

U ovih nekoliko decenija, sovjetska vlast nije uspjela da izbriše islamsku tradiciju u Tadžikistanu. Najžešće kampanje protiv islama desile su se krajem dvadesetih do kraja tridesetih godina prošlog vijeka, u periodu kad je u cijeloj regiji sprovođena široka antireligijska politika. U ovom periodu muslimanski su službenici bili ubijani, a vjeronauka je bila strogo ograničavana. Nakon njemačkih napada na Sovjetski savez 1941. godine politika prema islamu postala je malo manje rigorozna. Jedan od oblika promjene politike bilo je osnivanje Muslimanske komisije Centralne Azije. Kremlin je zahtijevao lojalnost od vjerskih zvaničnika. Ova Muslimanska komisija nije imala mogućnosti niti administracijsko osoblje niti strukturu kako bi se zadovoljile potrebe muslimanskog stanovništva regije, jedino što je ovakva administracija omogućila bilo je legalno postojanje nekih islamskih ustanova i aktivnosti nekih vjerskih službenika i mali broj džamija.

Interesantno je da sovjetske vlasti sa ovakvim uređenjem dolaze u vrijeme kad su pod velikim pritiskom Nijemaca. Sovjetske su vlasti tad dale malo više slobode, ali zauzvrat su tražile lojalnost, jer im je pomoć bila više nego potrebna protiv Nijemaca koji su žestoko napadali na raznim frontovima. Na ovom mjestu osjećamo potrebu da ukažemo na ogromne zločine koje su ove komunističko-ateističke vlasti počinile ne samo u Tadžikistanu nego u svim regijama koje su bile pod njihovom kontrolom. Mnogi ateisti svakodnevno optužuju pripadnike raznih religija da pokreću ratove i da prolijevaju krv, govoreći kako je za to krvoproliće kriva religija sama po sebi. Međutim, kako objašnjavaju sve ove žrtve u Prvom i Drugom svjetskom ratu? Te ratove nisu počeli i vodili u ime religije. Zločini koje su komunisti počinili su ogromni, međutim, to ateiste ne sprečava da licemjerno upiru prstom na sljedbenike religija kao da su oni krivi za sva krvoprolića.

U ranim šezdesetim, režim Nikite Kruščeva pojačao je antiislamsku propagandu. To se nastavilo i u sedamdesetim i osamdesetim. Džamije su pretvarane u objekte za sekularnu upotrebu. Islamske običaje pokušavali su da povezaju sa nacionalizmom, a ne sa vjerom, vršena je propaganda da je islam zaostao i da je on oličenje sujevjerja. Zvanično neprijateljstvo protiv islama još je više poraslo 1979. godine kad se Sovjetski savez vojno upustio u sukob u Afganistanu i kad je došlo do oživljavanja islama u raznim zemljama. Neki zvaničnici u Moskvi i Tadžikistanu bez dokaza su upozoravali na opasnost od “ekstremnih islamista”. Unatoč svim ovim pokušajima komunista, islam je ostao jedan važan dio identiteta muslimana Tadžikistana tokom sovjetske ere i nakon samostalnosti.

Nakon neovisnosti, u zemlji je izbio građanski rat između plemenskih frakcija s navodnom podrškom Rusije i Irana. Mnogi Rusi napustili su Tadžikistan tijekom godina rata, koji je okončan potpisivanjem prekida vatre 1997. Slično drugim zemljama središnje Azije, predsjednik Emomali Rahmon je na vlasti praktički od neovisnosti zahvaljujući ustavnim promjenama koje su mu omogućile ponavljanu kandidaturu na izborima na kojima obično pobjeđuje s velikim postotkom osvojenih glasova.

Građanski rat u Tadžikistanu započeo je u maju 1992. godine, nakon što su etničke grupe iz regija Garm i Gorno-Badahšan započele borbe protiv vlade predsjednika Emomali Rahmonova, u kojoj su bili dominantni Tadžikistanci iz regija Leninabad i Kuljab. Odvojene frakcije liberalno demokratskih reformista i islamista udružile su se i zajednički borile kao Ujedinjena tadžikistanska opozicija. Do juna 1997. godine poginulo je od 50.000 do 100.000 osoba. Predsjednik Rahmonov, lider Ujedinjene tadžikistanska opozicije Sajid Abdulloh Nuri i specijalni predstavnik Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Gerd Merrem potpisali su Sporazum o uspostavi mira (General Agreement on the Establishment of Peace and National Accord in Tajikistan) i Moskovski protokol (Moscow Protocol) 27. juna 1997. godine u Rusiji u Moskvi, kojim je rat okončan. (Tajikistan civil war)

Sadašnje stanje

Nakon mnogih pokušaja sovjetskih vlasti da suzbiju islam, došlo je do islamskog buđenja, ali muslimani ni nakon osamostaljenja nisu ostavljeni na miru da praktikuju svoju vjeru. Emomali Rahmon nastavio je ono čime su se Rusi bili bavili. Došao je zakon koji ograničava slobodu vjerovanja i vjerskih organizacija, mnogi mesdžidi su zatvoreni, došlo je do zabrane islamske ženske nošnje u srednjim školama i u visokom obrazovanju. Neistomišljenici bivaju zatvoreni i mučeni. Vlada pravda ove rigorozne mjere ističući da se na taj način bore protiv ekstremističkih organizacija, međutim, ovim se krše mnoga ljudska prava.

Neke od mjera koje je vlada sa Rahmonom na čelu preduzela za suzbijanje islama jesu:

●  Zabrana mladićima i muškarcima da puštaju bradu. Ko ipak pusti bradu, rizikuje da bude uhapšen i nasilu obrijan.

●  Policija u Tadžikistanu prošle je godine obrijala brade više od 13.000 muškaraca i zatvorila više od 160 radnji koje su prodavale tradicionalnu muslimansku odjeću u okviru borbe te zemlje protiv, kako kažu, “stranih” utjecaja.

●  Bahrom Sharifzoda, šef regionalne policije regije Khathlon, rekao je na konferenciji za novinare u srijedu da su pripadnici agencija reda i zakona uvjerili više od 1.700 žena i djevojaka da prestanu nositi marame u većinski muslimanskoj zemlji u Centralnoj Aziji.

●  Prošle sedmice je državni parlament izglasao zabranu za korištenje “stranih” imena koje zvuče kao arapska.

●  Otežavanje studiranja islamskih nauka van Tadžikistana. Izdavanje zabrane putovanja, ucjenjivanje rodbine onog ko je otišao u inostranstvo da studira. Primjer ovog je poziv vlade da se vrate stotine studenata koji su studirali na Al-Azharu u Kairu. U jesen 2010. egipatske vlasti deportovale su oko 200 studenata iz Tadžikistana.

●  Nastojanje da se omladina udalji od mesdžida, naprimjer kroz zabranu srednjoškolcima da dolaze u mesdžide.

●  Zabrana vjeronauke u kućama. Ko prekrši zabranu, biva uhapšen.

●  Zabrana nošenja hidžaba na mnogim mjestima, kao što su obrazovne ustanove, državne ustanove i čak i na nekim javnim mjestima, kao što su pijace. Prekršaj zabrane slijedi novčana kazna, prijetnje, ucjenjivanje, udaljavanje od radnog mjesta ili obrazovnih institucija.

●  Otežavanje obavljanja hadža određivanjem minimalne starosne dobi za obavljanje hadža tako da samo oni koji su stariji od 35 godina mogu ići na hadž.

●  Ograničavanje i sprečavanje prodaje knjiga i davetskog materijala izricanjem novčanih kazni i zatvaranjem trgovina.

●  Mesdžidi su pod strogim nadzorom, na mjesto imama i hatiba postavljaju se isključivo osobe koje podržavaju predsjednika. Teme hutbi pripreme se od strane Vjerske komisije. Oni koji nisu podobni za predsjednika i vladu bivaju odstranjeni sa funkcije.

●  Širenje šiizma pod plaštom društvenih i humanitarnih projekata, a u isto vrijeme naređivanje da se u hutbama napadaju neke sunijske države.

●  Sprečavanje predavanja u mesdžidima.

●  Zabrana ženama da posjećuju mesdžide.

Jasno je da su se muslimani u Tadžikistanu nakon ruske tiranije našli ponovo u teškom političkom stanju. Potrebno je mnogo imanske snage da se izdrži ova antiislamska propaganda i torture. Molimo Allaha da olakša muslimanima u Tadžikistanu i pomogne im u širenju svjetla islama s kojim je došao Allahov posljednji poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.