Načini upućivanja dove koji spadaju u novotarije

Kod nas su ranije bile vrlo raširene abdeske dove, koje se uče prilikom pranja pojedinih dijelova tijela tokom uzimanja abdesta, za koje ne postoji potvrda u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. No, i pored toga, smatralo se da se te dove moraju znati i učiti prilikom abdesta. Poslije, kad se saznalo da se ne trebaju učiti te dove, mlađi naraštaji su ih ostavili, ali stariji, koji su ih učili dugo vremena, nisu htjeli. Štaviše, oni su smatrali da im abdest i namaz nisu ispravni ako ne prouče te dove. Najžalosnije u svemu jeste što nisu naučili ispravne dove koje su vezane za uzimanje abdesta, koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio. Ovo nije i jedini primjer. Ima još dosta stvari u kojima ljudi odstupaju od prakse Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i učenja ispravnih dova i neće da to napuste, kao što je učenje Fatihe nakon ezana umjesto propisane dove i sl. Da nam Allah popravi naše stanje i olakša nam povratak ispravnom sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!

Dova predstavlja jedan od najveličanstvenijih ibadeta, a ibadeti se temelje na onome što je propisao Mudri Zakonodavac, a ne na strastima i izmišljanju novih stvari i novotarija. Islam se temelji na dva glavna principa:

• obožavati samo Allaha i nikoga i ništa ne smatrati Mu ravnim,

• obožavati Allaha na način koji nam je On propisao preko svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ne obožavati Ga putem strasti i novotarija.

Nijedan ibadet koji ne bude ispunjavao ova dva osnovna principa neće biti primljen, nego će biti odbačen. (Ed-Duau ve menzilethu minel-akidetil-islamijja)

Na osnovu ovoga, dova u kojoj ima novotarije mogla bi se definirati na sljedeći način: Vezivanje općenite dove za neki poseban način njenog upućivanja, ili za neko posebno vrijeme, ili za neko posebno mjesto, ili za neki poseban oblik.

Propis učenja dove koja predstavlja novotariju

Uzvišeni Allah u više ajeta u Kur’anu upozorava na to da se ne čine novotarije u vjeri. Neki od tih ajeta jesu sljedeći: “Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera” (El-Maida, 3); “O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju…” (En-Nisa, 171).

Što se tiče dokaza iz sunneta, hadisi o ovome su mnogobrojni, a ovom prilikom navest ćemo jedan od njih. Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko uvede nešto novo u našu vjeru, što nije od nje, to se odbacuje (ne prima).” (Buhari i Muslim) U drugoj verziji kaže se: “Ko učini neko djelo koje nije u skladu sa našom vjerom, to se odbacuje (ne prima).” (Muslim)

Ovi dokazi općenito se odnose na ibadet, a dova spada u ibadet. Allah je odredio kako, kada i gdje da se dova upućuje i nije dozvoljeno da se čini na način koji nije propisan, odnosno da se uči ili čini na način koji predstavlja novotariju. Iz ovoga se izuzima opća dova koju upućuje osoba koja je dužna da izvršava vjerske propise bez nekog određenog načina, i slično. I pored toga, bolje je da se osoba pridržava dova koje se prenose od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ukoliko neko bude imao neku potrebu, razboli mu se neka posebno draga osoba, ili se boji nekoga, pa uputi dovu, to je dozvoljeno. (Ed-Duau ve menziletuhu minel-akidetil-islamijja)

Ibn Tejmijja, rahimehullah, kaže: “Zikrovi i dove spadaju u jedan od najboljih ibadeta. Ibadeti se zasnivaju na slijeđenju Kur’ana i sunneta i niko nema pravo da u njega uvede nešto što nije propisano i učini to svakodnevnim adetom kojeg se ljudi trebaju pridržavati. To predstavlja uvođenje novotarija u vjeru, što Allah nije dozvolio. U to ne spada da čovjek ponekad uputi neku dovu, ali ne praveći od nje tradiciju (adet).” (Ibid., citirano iz djela Mulhakul-musannefat)

Razlozi za upućivanje dove koja predstavlja novotariju

Postoje brojni razlozi koji ljude navode da čine dovu koja predstavlja novotariju (ed-duaul-bid‘i). Ovdje ćemo navesti neke od njih.

• Neznanje i okretanje od Allahove Knjige i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Razlog za ovu pojavu jeste slabo širenje ispravnog znanja koje se zasniva na Kur’anu i sunnetu. Zbog toga su se ljudi okrenuli od izučavanja ispravnog znanja i zapostavili ga, tako da se Kur’an veoma malo izučava sa razumijevanjem i shvatanjem, jer oni smatraju da je razumijevanje Kur’ana nešto vrlo teško, nešto što ljudi jedva mogu shvatiti. Oni smatraju da ga mogu razumjeti samo oni koji su izučavali sve nauke, poput gramatike i morfologije arapskog jezika i druge jezičke discipline, oni koji su izučavali fikh i usuli-fikh, logiku i filozofiju, i slično. Zbog toga se u pojedinim islamskim krajevima Kur’an rijetko izučava uz razmišljanje i razumijevanje. (Ed-Duau ve menziletuhu minel-akidetil-islamijja) Isto što se desilo sa Kur’anom, desilo se i sa sunnetom. (Ibid.) Nedostatak razumijevanja Kur’ana i sunneta predstavlja sasvim jasan dokaz širenja neznanja. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nagovijestio je da će znanje nestati i da će se proširiti neznanje i smutnje: “Uzet će se znanje, pa će se pojaviti neznanje i smutnje.” (Buhari) 

Nepridržavanje Kur’ana i sunneta i nepostupanje u skladu sa Kur’anom i sunnetom, ne dodajući mu i oduzimajući ništa od njega, uzrokovalo je nedostatak odgovarajuće brige i pažnje za ispravno provođenje i praktikovanje ibadeta. Samim tim umnožile su se novotarije, te je veliki broj muslimana zapostavio vjerodostojne ispravne dove, zapostavio njihov veliki značaj i ulogu, kao i veliku nagradu koju imaju za njih, a, umjesto toga, među njima su se proširile dove koje predstavljaju novotarije i koje su izmišljene. (Ed-Duau ve menziletuhu minel-akidetil-islamijja)

• Slabi i izmišljeni hadisi, razne priče (hikaje) i snovi. Ponekad se prenosi neki hadis koji je slab ili apokrifan (izmišljen), neka priča ili san u vezi s nekom posebnom dovom, pa slabost i nepouzdanost tih hadisa i priča (hikaja) budu nepoznati nekom islamskom učenjaku, pa on to smatra vjerodostojnim, postupa po tome i na taj se način pokušava približiti Uzvišenom Allahu. Nakon toga njegovi sljedbenici (učenici) počnu ga slijediti u tome, pa to postane uobičajena praksa. Ako se pojavi neko i počne to negirati, onda mu se kao argument navodi da to radi taj i taj alim na osnovu hadisa, a da ti hadisi nisu vjerodostojni, on ne bi postupa u skladu s njima. U ovo spada i raširenost dova u kojima se traži posredovanje koje spada u novotariju i ne može se uzeti kao ispravno, jer oni koji su to dozvolili, učinili su to na osnovu slabih dokaza (argumenata). Neki govore: “Vidio sam (u snu) da je taj i taj dobra osoba, pa nam je poručio: ‘Ostavite to i to i radite to i to.’” Neki govore: “Vidio sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u snu, pa mi je rekao to i to i naredio mi to i to”, pa rade po tome izlazeći iz okvira šerijata. To je pogrešno, jer snoviđenje osoba koje nisu vjerovjesnici ne uzima se u obzir prilikom donošenja (novih) vjerskih propisa ni u kojem slučaju osim ako dolaze kao potvrda (ranijih) vjerskih propisa. (El-‘Itisam) Također, što se tiče snoviđenja, ono ima svoje uvjete, a jedan od njih jeste da ono bude lijepo i od dobrog čovjeka. (El-‘Itisam) Ovaj uvjet mora se uzeti u obzir kada neko počne tvrditi da je vidio Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako mu nešto naređuje i slično.

• Težak stil djela koja su pisana o vjerodostojnim dovama za široke muslimanske mase, ili zbog toga što su ta djela dugačka i napisana stilom koji mogu razumjeti samo osobe koje su specijalizirale islamske nauke, ili zbog toga što su se u tim djelima pomiješale vjerodostojne dove i one koje to nisu, a običan čovjek ne može praviti razliku između njih. Također, neki od autora tih djela ograničavaju se na pojedinu vrstu (kategoriju) dova, što ne ispunjava potrebe onoga ko se koristi tim djelima. (El-Evradu-l-me’suretu) Zbog toga se običan musliman posveti čitanju djela koja sadrže dove koje predstavljaju novotarije, koje su raširene, koje može jednostavno da razumije, a priređene su na jednostavan način tako da ih običan musliman može lahko razumjeti. Takva djela ih privlače i šire se među njima, sve dok ne nadvladaju i postanu opće raširena umjesto propisanih dova. (Ed-Duau ve menziletuhu minel-akidetil-islamijja)

• Iskrivljivanje dokaza koji se prenose o vjerodostojnim dovama i mijenjanje njihovog značenja. Do ovoga dolazi kada se navodi općenit tekst (hadis) koji podstiče na učenje neke dove, pa je čovjek ograniči na neko mjesto, ili vrijeme, ili na to da se uči na određeni način. Primjer za ovo jeste da Allah podstiče ljude na zikr i dovu općenito, ali neki ljudi to ograniče i uvedu zajedničku dovu nakon obaveznih namaza. (Ibid.)

• Povođenje nekih muslimana za sljedbenicima Knjige koji su iskrivili svoju vjeru, koji su u svoju vjeru uveli novotarije. Među novotarije koje su uveli u svoju vjeru spada čitanje i učenje njihovih knjiga i molitvi na poseban način, poput sufija koji se sastaju da uče svoje dove i zikrove koji predstavljaju novotariju. (Ed-Duau ve menziletuhu minel-akidetil-islamijja)

Posljedice dove koja predstavlja novotariju

Dove koje predstavljaju novotarije imaju negativne posljedice na vjerovanje jednog muslimana, kao i na njegova djela. Neke od tih posljedica su:

• Dova koja predstavlja novotariju ne može ostvariti željeni cilj koji bi se trebao postići ibadetima, kao što je odgoj duše, njeno čišćenje, njeno približavanje Stvoritelju, povezivanje sa njenim Stvoriteljem iz želje i nade, ali i iz straha i bojazni, ona ne liječi bolesne niti napaja žedne, niti upućuje na pravi put. (Ibid.)

• Dove koje predstavljaju novotariju dovode do toga da čovjek propusti postizanje velike nagrade koju ima onaj ko se pridržava vjerodostojnih i ispravnih dova, koji je ustrajan u njima i praktično ih provodi onako kako se one prenose. (Ed-Duau ve menziletuhu minel-akidetil-islamijja)

• Dove koje predstavljaju novotariju ne primaju se i ne uslišavaju, mada je glavni cilj, koji ima onaj ko upućuje tu dovu, da mu se ispuni ono što traži, da postigne ono što želi i da otkloni ono čega se boji. (Ibid.)

• Onaj ko bude stalno učio i pridržavao se dova koje predstavljaju novotariju i navikne se na njih, teško da će se vratiti dovama koje su propisane. To su rijetki slučajevi kada Uzvišeni Allah pomogne i uputi onoga koga hoće. To je stoga što se srca zaokupiraju novotarijama i okrenu se od sunneta. Problem je što onaj ko čini novotariju vjeruje da su one propisane, brani ih svim snagama i bori se protiv onoga ko ih negira. On ne sluša nikakav dokaz niti argument, niti razmišlja o onome što mu onaj koji to negira hoće da dokaže. On i ne pomišlja da te dove nisu propisane zbog toga što je to postala navika i adet kod njega i što ima lijepo mišljenje o onima koji su ih izmislili. (Ibid.) Kod nas su ranije bile vrlo raširene abdeske dove, koje se uče prilikom pranja pojedinih dijelova tijela tokom uzimanja abdesta, za koje ne postoji potvrda u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. No, i pored toga, smatralo se da se te dove moraju znati i učiti prilikom abdesta. Poslije, kad se saznalo da se ne trebaju učiti te dove, mlađi naraštaji su ih ostavili, ali stariji, koji su ih učili dugo vremena, nisu htjeli. Štaviše, oni su smatrali da im abdest i namaz nisu ispravni ako ne prouče te dove. Najžalosnije u svemu jeste što nisu naučili ispravne dove koje su vezane za uzimanje abdesta, koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio. Ovo nije i jedini primjer. Ima još dosta stvari u kojima ljudi odstupaju od prakse Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i učenja ispravnih dova i neće da to napuste, kao što je učenje Fatihe nakon ezana umjesto propisane dove i sl. Da nam Allah popravi naše stanje i olakša nam povratak ispravnom sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!

Neki od dokaza koji ukazuju na to da je traženje posredovanja putem određenih osoba novotarija

• Dova predstavlja ibadet, a ibadeti se zasnivaju na onome što je vjerom propisano. Traženje posredovanja putem određenih osoba nije propisano ni u Kur’anu ni u vjerodostojnom sunnetu, nego predstavlja novotariju koju nije dozvoljeno činiti prilikom upućivanja dove koja spada u jedan od najvažnijih ibadeta. (Ed-Duau ve menziletuhu minel-akidetil-islamijja)

• Allah, azze ve dželle, u Svojoj Knjizi spominje dove vjerovjesnika i njihovih sljedbenika kojih ima mnogo, ali ni u jednoj od tih dova ne spominje traženje posredovanja koje spada u novotariju (et-tevessulul-bid‘i). Allah, azze ve dželle, jedino spominje propisano traženje posredovanja (et-tevessuluš-šer’i), a to je traženje posredovanja putem vjerovanja i dobrih djela. (Ed-Duau ve menziletuhu minel-akidetil-islamijja)

• Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svoj je ummet podučio svakom dobru, a od onoga čemu ga je podučio jesu i mubarek-dove koje su sakupili islamski učenjaci. Ni u jednoj od njih ne spominje se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio posredovanje putem prijašnjih vjerovjesnika u nekoj od vjerodostojnih, jasnih i nedvosmislenih predaja. Također, u tim djelima ne spominje se da je on svojim ashabima savjetovao ili naredio da traže posredovanje putem njega ili njegove časti i ugleda, ili putem časti i ugleda prijašnjih vjerovjesnika. (Ibid.)

Postoje i mnogi drugi dokazi koji ukazuju na ovo.

Vezivanje dove za neko posebno mjesto, za što ne postoji potvrda u vjeri

Dove koje se vežu za posebna mjesta, a za čije vezivanje ne postoji dokaz u vjeri, jesu, između ostalog, dove kod turbeta i mezara. Što se tiče ovoga, ta dova može biti upućena na jedan od sljedećih načina:

Prvi način:

Drugi način:

Treći način:

Vezivanje dove za neko posebno vrijeme, za što ne postoji potvrda u vjeri

Izmišljanje dova i zikrova koji se trebaju učiti u posebnim vremenima, danima, noćima, sedmicama, mjesecima ili godinama nema nikakve potvrde u vjeri niti ikakvog dokaza. To predstavlja novotariju u vjeri i obožavanje Allaha na način na koji to vjera ne dozvoljava. Time čovjek oponaša nevjernike, jevreje, kršćane i idolopoklonike u svetkovanju i veličanju nekih određenih vremena u kojima oni izmišljaju posebne zikrove i molitve za svoje praznike, rođendane svojih velikana i slično. (Tashihud-duai) U ovu vrstu dove spada:

• Dova na početku godine. U islamu nema ništa vjerodostojno preneseno da se treba učiti neki zikr ili dova na početku godine, odnosno prvog dana ili noći mjeseca muharrema. Ljudi su povodom toga izmislili neke dove, zikrove, međusobna čestitanja nove godine, post na početku nove godine, provođenje noći prvog muharrema u ibadetu, namazu i učenju Kur’ana, učenju zikrova i dova. U ovo spada i post zadnjega dana u godini, kao i neke druge stvari za koje nema dokaza u vjeri. (Ibid.)

• Dova na kraju godine. Ništa se vjerodostojno ne prenosi u islamu o tome.

• Posebno činjenje ibadeta od strane sufija ljeti i u proljeće, kao i u drugim posebnim vremenima, upućivanjem dove za koju ne postoji potvrda u vjeri da se u to vrijeme upućuje dova. (Ibid.)

Vezivanje dove za neki poseban oblik (način), za što ne postoji potvrda u vjeri

U ovo spada zajednička dova nakon namaza ili učenja Kur’ana poslije svakog predavanja. Za ovakvo nešto potrebno je utemeljenje u vjeri, a poznato je da se u vjeri ovakav način (oblik) dove ne spominje. Zajednička dova, u jedan glas, bez obzira na to da li bila opća dova ili neka koja se prenosi iz sunneta, koja se uči nakon učenja Kur’ana, nakon vaza ili predavanja, ili nakon ukopa mejita ili slično, predstavlja novotariju. (Tashihud-duai) Nigdje se vjerodostojno ne prenosi da su Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi, radijallahu anhum, molili Allaha, azze ve dželle, nakon namaza ili nakon nečeg drugog učeći zajedničku dovu na spomenuti način.