Nadmetanje, a ne nametanje

Tema Da'vaČitanje 7 minuta

Islam je živa i aktivna vjera. Islam je način života. On nam daje pravila i praktične smjernice rada i djelovanja, podržava i podstiče na aktivnost, a ne odobrava pasivnost. Priroda živi u jednom skladu koji je zasnovan na kretanju i kruženju. Pa i sam čovjek, da bi se uskladio i opstao u toj prirodi, treba da se kreće i da bude aktivan, da bi sustigao prirodne cikluse i imao direktnu korist od njih. Vjera nas podstiče da aktiviramo svoja stanja i mogućnosti, podstiče na razmišljanje, na učenje, na tjelesne ibadete i na obrtanje imetka kako bi što više ljudi imalo korist od njega. Zbog svega navedenog, ljudi često i kažu da je bereket u pokretu, kretanju, djelovanju i radu. Uvidjevši korist aktivizma, i nemuslimanske zajednice sve više jačaju i razvijaju duh volontiranja, od čega direktnu korist ima zajednica, a i sam pojedinac koji kroz volontiranje stječe nova iskustva, prijateljstva i njegove radne sposobnosti zapažaju oni kojima su potrebni uposlenici i vrijedni radnici.


Neki od ajeta koji bude u nama natjecateljski duh su:

“Svako se okreće prema svojoj kibli, a vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretečete! Ma gdje bili, Allah će vas sve sabrati – Allah, zaista, sve može

.” (El-Bekara, 148)

“Čiji će pečat mošus biti – i neka se za to natječu oni koji se hoće natjecati!”

(El-Mutaffifin, 26)

“...i oni prvi – uvijek prvi! Oni će Allahu bliski biti u džennetskim baščama naslada.”

(El-Vakia, 10–12)

“Oni koji iz bojazni prema Gospodaru svome strahuju, i oni koji u dokaze Gospodara svoga vjeruju, i oni koji druge Gospodaru svome ravnim ne smatraju, i oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru – oni hitaju da čine dobra djela, i radi njih druge pretiču.”

(El-Mu’minun, 57–61)

Poznato nam je da je nagrada srazmjerna trudu koji čovjek uloži. Stanje na dunjaluku kod ljudi bit će na jedan način i “preslikano” na ahiretu, kako je to u jednoj svojoj izreci pojasnio Ibn Kajjim, rahimehullah, rekavši: “Oni koji na dunjaluku budu žurili ka činjenju dobra, oni će i na ahiretu žuriti ka Džennetu.”

Dobra djela se dijele na tajna i javna, pa tako su neka od njih samo nama poznata, našim najbližim i širim masama. Taj natjecateljski duh trebao bi biti prisutan u svim ovim vrstama dobrih djela, u smislu da kao što se natječemo sa drugima, da se natječemo i sa samim sobom tako što ćemo se truditi da pomjeramo lične granice do kojih smo dosegli. Skoro sam imao priliku da čujem jednog brata muslimana, koji je veoma aktivan i vodi dosta projekata od opće koristi za muslimane, kako je upravo njegov moto natjecati se sa samim sobom, a to je pojasnio na jedan zanimljiv način kazavši da je tako bolje nego natjecati se sa drugima. Čovjek koji se pokušava natjecati sa drugima često gleda u one koji nisu toliko aktivni i time opravdava svoju lijenost i nemar. Ali kada se natječe sa samim sobom, svjestan je da uvijek može više i bolje, čime konstantno pomjera granice svojih mogućnosti i ostvarenja.

Razvijati i gajiti natjecateljski duh u sebi i drugima, nešto je na čemu bismo konstantno trebali raditi. Čovjek ima konstantno potrebu da se motivira, da jača motivaciju i da je održava na zadovoljavajućem nivou.

Ne treba ni zanemariti činjenicu da je čovjek sklon pretjerivanju i popuštanju, pa se dešava da je kod nekih natjecateljski duh gotovo pa mrtav, dok drugi u svemu tome ili pretjeruju ili previše ozbiljno sve shvataju i to natjecanje počinje da prerasta u nepodnošljivost, neprijateljstva i pričinjavanje štete drugima. Koliko je opasan nedostatak motivacije, još je opasnije natjecanje koje sa sobom nosi štetu drugima.

Da bi nam sve bilo još jasnije, pobliže ćemo pojasniti. U današnje vrijeme nekoliko faktora utječe na to da se natjecanje pretvori u okršaj, a neki od njih su:

• Političari – da bi se očuvali na političkoj sceni i imali dovoljan broj glasača, moraju stalno biti prisutni među masama. Tada se javlja nadmetanje među samim političarima ili između više stranaka i nadmetanje među političkim partijama, pa umjesto da se akcenat stavi na projekte i činjenje dobra, mase postaju mejdan obračuna.

• Vladine i nevladine institucije i udruženja ili zvanične institucije i NVO – sama država i zvanične institucije i osnovane su s ciljem da bi bile na usluzi svome narodu i sve što ima takvu ulogu, trebalo bi da podrže i smatraju svojim partnerom. Međutim, praksa nam govori suprotno. Problem nije u institucijama, nego u samim pojedincima koji prisvajaju te institucije i tumače nadležnosti i prava onako kako to njima samima odgovara. Logično je da država nikada ne sprečava da se uradi nešto što je u korist njenog stanovnika, ali mi nailazimo na primjere osporavanja mnogih korisnih projekata samo zato što to radi neko drugi ili što se tim radom otkriva nerad onih koji bi trebali da rade.

• Zavist – često je razlog uskraćivanja tuđih prava ili činjenja nepravde. Jednostavno se dešava da neki ljudi ne mogu da podnesu da neko bude uspješniji ili bolji od njih, ili da neko uživa veće povjerenje od njih. To je danas posebno izraženo zbog dostupnosti društvenih mreža gdje se govori i piše o ljudima i projektima, pa nekome postane jedna vrsta opsesije broj lajkova, komentara, dijeljenja itd. Postoje i oni pojedinci koji uvijek žele biti u centru pažnje želeći tako da njih ljudi kontaktiraju i da se oni pitaju. Svaku konkurenciju smatraju svojim neprijateljem.

Sve spomenute situacije mi smo dužni da sagledamo s aspekta vjere i tako ih prihvatimo. Položaj i pozicija koju neko obnaša može da mu nudi određene mogućnosti, može da mu daje za pravo da radi neke stvari, povlači određene poteze, optužuje nekoga, sankcionira itd. Ali, za muslimana važeća pravila su ona koja je islam postavio. Monopol nad nečim ne mogu postavljati pojedinci na osnovu svojih shvatanja ili ovlaštenja koja im je neko trenutno dao. Obaveza nam je da se ponašamo po kodeksu islama, a ne na osnovu ličnih prohtjeva. Islam nas uči da pred Gospodara stajemo pravilno poredani rame uz rame. Uči nas saradnji i potpomaganju. Ako pogledamo u najbolju generaciju muslimana – ashabe, možemo vidjeti da oni nisu ubijali natjecateljski duh, da nisu sputavali ljude da čine dobro. Obični musliman mogao je da radi dobra koliko je htio, da pomaže drugima i sl. Što veći angažman pojedinca u zajednici predstavlja korist za samu zajednicu, čime ona postaje jača. Pogrešno je aktivnosti sputavati, njih treba samo kanalisati. Potencijal koji postoji u ljudima treba gajiti i razvijati u ispravnom smjeru. Gušenje i sputavanje proizvodi nezadovoljstvo i nelagodu kod ljudi.

Prostora za činjenje dobra ima sasvim dovoljno za sve. Džennet je prostran za sve koji žele biti njegovi stanovnici, zato potpomažimo se na putu dobra, a ne sputavajmo jedni drugi!

Tekst Nadmetanje, a ne nametanje je objavljen u broju 91, 22. juli 2019. Permalink

Još tekstova na temu Da'va