Nadnaravnost izbora riječi u Kur’anu

Pripremio Muaz Smajlović
Tema Da'vaČitanje 10 minuta

Kur’an je Božija mudžiza, nadnaravno djelo, mudžiza koja je data posljednjem Božijem poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, a koja je vječita, nadnaravna u bilo kojem vremenu ili prostoru. U pogledu izazova, Uzvišeni kaže: “Zato neka oni sastave govor sličan Kur’anu, ako istinu govore!” (Et-Tur, 34)

Sveobuhvatnost termina “govor” u ovom ajetu, kao i mnoštvo drugih ajeta, govori nam da je kur’anska nadnaravnost svojstvo svakog njegovog dijela, dio svakog njegovog harfa. Imam Sujuti kaže: “O tome koja je strana Kur’ana idžaz – nadnaravna i nenadmašna, njegovi istraživači davali su različite, raznovrsne odgovore. Svi odgovori i primjeri koji ih potkrepljuju približavaju nas ne samo širokoj teoriji idžaza nego, u nekoj mjeri, i tajni kur’anskog izraza, u kojem nijedan određeni dio idžaske naravi, nego je svaki ajet mudžiza.”

Na tom tragu, lingvisti su tragali za idžazom u svakom elementu kur’anskog jezika, od slova i glasa, preko riječi i strukture, do rečenice i cijelog diskursa. Od relativno “novijih” poddisciplina nauke o kur’anskom idžazu jeste poddisciplina koja proučava izbor riječi u kur’anskim ajetima. Ovdje tragamo za ljepotom izbora i preciznošću upotrebe svake kur’anske riječi. Svaka riječ u Kur’anu u potpunosti obavlja svoju funkciju u prenošenju značenja. Kur’an je objavljen na arapskom jeziku, jeziku običnih ljudi, koristi ista slova i iste riječi, no svaka njegova riječ upotrijebljena je krajnje precizno u datom kontekstu.


Počet ćemo imenom Božijim, tragajući za razlikom između upotrebe imena Allah i imena Rabb – Gospodar u Kur’anu. Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici” (El-Bekara, 278), “O ljudi, bojte se Gospodara svoga (...) (En-Nisa, 1). Koja je razlika? Riječ “Allah” je ime koje se koristi u općim kontekstima. Također, ovo se ime uvijek spominje u kontekstu snažnog zastrašivanja, u kontekstu obavezivanja i prijetnje. Izraz “Rabb” pojavljuje se u svojstvu Vlasnika, Odgajatelja, Onoga koji daje uputu, Učitelja, i pojavljuje se kada se spominje Allahova, dželle šanuhu, blagodat svim ljudima, vjernicima i nevjernicima. U drugom ajetu riječi su upućene svim ljudima, Uzvišeni ih podsjeća na Svoju blagodat koja je spomenuta u ajetu: “Koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao.” (En-Nisa, 2)

Na drugom mjestu u Božijoj Knjizi možemo uočiti ovu nijansu razlike. Kaže Allah: “Ne ubijajte djecu svoju iz straha od neimaštine” (El-Isra, 31), “Da djecu svoju, zbog neimaštine, ne ubijate” (El-En’am, 151). U prvom ajetu, Uzvišeni kaže “iz straha od neimaštine” jer porodica nije siromašna u osnovi, imaju koliko im treba i ne boje se siromaštva, no boje se siromaštva kada bi imali djecu, da im djeca ne bi uzela dio nafake – opskrbe, pa ne bi ni oni, a ni djeca imali koliko im treba i postali bi siromašni. Radi toga, Uzvišeni im se obraća riječima: “I njih i vas Mi hranimo”. Prvo spominje “njih”, a zatim “vas” kazavši im da je nafaka njihove djece sigurna, da je njihova nafaka sigurna, da Allah, dželle šanuhu, opskrbljuje djecu mimo porodice i da niko ne uzima ničiju nafaku. U drugom ajetu govori se o siromasima čija je briga da obezbijede sebi hranu, prvenstveno, zatim i njihovoj djeci koju će imati. Uzvišeni kad kaže u nastavku ajeta: “Mi i vas i njih hranimo”, On prvenstveno ulijeva sigurnost u srce porodice da će ih opskrbiti, da će tako i njihovu djecu opskrbiti; porodica ima svoju opskrbu, a djeca imaju svoju.

U suri El-Bekara Uzvišeni, govoreći o mnogobošcima, kaže: “Gluhi, njiemi, slijepi su pa se ne vraćaju” (El-Bekara, 18), a u istoj suri na drugom mjestu o njima kaže: “Oni koji neće da vjeruju slični su stoci na koju se viče, ali ona čuje samo zov i viku. Gluhi, nijemi i slijepi – oni ništa ne shvaćaju!” (El-Bekara, 171). Zapitajmo se: Zašto je Uzvišeni u prvom ajetu rekao: “...pa se ne vraćaju“, a u drugom: “Oni ništa ne shvaćaju”? Kontekst to zahtijeva. Vratit ćemo se na prvi ajet, u kojem Uzvišeni kaže: “Mjesto pravim, oni su krenuli krivim putem; njihova trgovina nije im donijela nikakvu dobit, i oni ne znaju šta rade. Slični su onima koji potpale vatru, i kad ona osvjetli njihovu okolicu, Allah im oduzme svjetlo i ostavi ih u mraku, i oni ništa ne vide! Gluhi, nijemi, slijepi su pa se ne vraćaju” (El-Bekara 16–18). “Trgovci” što su trgovali kupujući zabludu Uputom na gubitku su, njihova trgovina nije im donjela nikakvu dobit jer će završiti u vječnoj patnji Džehennema. Pošto su prodali svjetlo Upute, tj. zalutali s pravog puta i zaslužili vječiti boravak u Džehennemu, Allah im navodi primjer čovjeka koji potpali vatru da bi se okoristio svjetlom i toplotom, a vjetar zapuše i ugasi vatru ostavljajući samo žeravice bez svjetla. Tada ostaje u tmini, ne može vidjeti. Takvo je stanje mnogobožaca: žive u tminama “gluhi, nijemi, slijepi”, ne mogu pronaći niti se vratiti na Pravi put. Dakle, kontekst, poređenje, zahtijeva “pa se ne vraćaju” jer taj završetak ajeta odgovara slici poređenja koju spominje Kur’an. Taj čovjek, kada je izgubio svjetlo, ostao je u tmini, ne može pronaći put, niti se može vratiti na mjesto odakle je došao. U drugom, 171. ajetu kontekst je drugačiji. Ajet prije njega: “A kada im se rekne: ‘Slijedite Allahovu Objavu!’, oni odgovaraju: ‘Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.’ Zar i onda kada im preci nisu ništa shvatali i kada nisu na Pravome putu bili?!’” (El-Bekara, 170). Dakle, ajet tretira vjerovanje mnogobožaca, doslovno slijeđenje predaka, što je suprotno kur’anskom učenju. U sljedećem ajetu Uzvišeni za njih kaže: “Oni koji neće da vjeruju slični su stoci na koju se viče, ali ona čuje samo zov i viku. Gluhi, nijemi i slijepi – oni ništa ne shvataju!

Allah ih upoređuje sa životinjom koja ne čuje, ali i kada čuje, ona ne razumije! Poenta takvog poređenja jeste da ta životinja, koja ne razumije kada čuje drugu životinju da viče i riče, odgovori joj vikom i rikanjem shodno zakonu prirode. Takav je primjer nevjernika i njihovih predaka: preci su se klanjali kumirima mimo Allaha pa su ih djeca naslijedila u tome. Slijepo slijeđenje je znak nerazboritosti i radi toga Allah je za njih rekao “oni ništa ne shvataju”. U prvom ajetu poredi se s čovjekom koji je izgubio put i ne može se vratiti, a u drugom sa životinjom koja ponavlja šta drugi govore bez promišljanja.

Na kraju ovog našeg kratkog teksta pogledat ćemo razliku između dva ajeta, razliku koja nam nudi životnu lekciju. Uzvišeni kaže: “Licemjeri i licemjerke slični su jedni drugima: traže da se čine nevaljala djela, a odvraćaju od dobrih, i ruke su im stisnute; zaboravljaju Allaha, pa je i On njih zaboravio. Licemjeri su zaista pravi nevjernici” (Et-Tevba, 67). U nastavku sure Uzvišeni kaže: “A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovom se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah, sigurno, smilovati. Allah je doista silan i mudar” (Et-Tevba, 71). Djela licemjera suprotna su djelima vjernika, konačnica vjernika je Džennet, a nevjernika je Džehennem. O ovome govore prethodni ajeti, u kojima se spominje i pojašnjava razlika između djelā licemjera i vjernika. U tom kontekstu Uzvišeni kaže: “Licemjeri i licemjerke slični su jedni drugima”, “A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima”. Čemu ova razlika? Kada razmislimo o značenju, shvatit ćemo ključnu duševnu razliku između vjernika i licemjera. Vjernici koji vjeruju iskreno milostivi su jedni prema drugima, prijatelji su jedni drugima, i to je prijateljstvo utemeljeno na vjerovanju i potpomaganju na Istini, tražeći Božije zadovoljstvo. Licemjeri su u drugačijoj poziciji od vjernika, a i od nevjernika koji ispoljavaju svoje nevjerstvo javno. Zbog toga nije čudno što Uzvišeni kaže o “otvorenim” nevjernicima: “A oni koji ne vjeruju, zaštitnici su jedni drugima” (El-Enfal, 73), kao što je kazao o iskrenim vjernicima: “A vjernici i vjernice – oni su zaštitnici jedni drugima.” Jer, i jedni i drugi obznanjuju svoje vjerovanje. Suprotno tome, licemjer je u konfliktu, obznanjuje suprotno onome što krije, iskazuje suprotno onome što vjeruje, izgovara vjerovanje dok prikriva nevjerovanje. Licemjer pokušava sakriti od drugih istinu o tome kome pripada. Strah i sumnja u druge prožima njegov život, uvijek očekuje da se drugi urote protiv njega, da ga prevare kao što se on urotio i kao što on vara njih. Ljude oko sebe smatra neprijateljima iako se prema njima ophodi kao da su braća i prijatelji. Nije siguran ni ljude u najbliže sebi, očekuje da ga izdaju, da obznane njegovu “tajnu”, naročito što on ne prestaje s izdajom svog naroda. Zato on ne vjeruje ni svojoj “braći” po licemjerstvu. Iako su svi iste naravi, prevaranti i podli, ne štite jedni druge iz straha da će ubrizgati jedan drugome otrov. Stoga Uzvišeni kaže: “Licemjeri i licemjerke slični su jedni drugima”, a nije kazano: “Oni su zaštitnici jedni drugima.”

Kur’an je Allahov nadnaravni govor. Nadnaravnost Kur’ana ogleda se u mnogim aspektima, a najizraženiji aspekt nadnaravnosti Kur’ana jeste stil njegovog izraza. Kur’an je objavljen nama, da se okoristimo svakim njegovim harfom jer se u svakom njegovom harfu krije mudžiza.

Tekst Nadnaravnost izbora riječi u Kur’anu je objavljen u broju 86, 19. septembar 2018. Permalink

Još tekstova na temu Da'va