Poznato je da ortografski sistem Kur’ana, onako kako ga možemo uvidjeti u mushafima koje učimo, u određenoj mjeri odstupa od pravila pisanja u arapskom jeziku. Specifičan način pisanja kur’anskih riječi naziva se Osmanova ortografija (er-resm el-usmani), a podrazumijeva način pisanja kakav je zabilježen iz Osmanovog Mushafa. Stoga, oduvijek se postavlja pitanje o mogućnosti da se Kur’an ponudi u drugom ruhu, da li pismom koje potpuno podliježe arapskim ortografskim pravilima, da li transkripcijom latinskim slovima, kako bi se, ponajviše, olakšalo čitanje/učenje Kur’ana, što možemo posvjedočiti kroz razne štampe Kur’ana. No, ovo je pitanje potrebno promatrati šire, odnosno postaviti pitanje da li je način pisanja Kur’ana objava, nadnaravan, te da li zbog toga postoje dodaci u značenju koje je moguće izgubiti kada bi se ono promijenilo.
Prevladavajući stav islamskih učenjaka jeste da je ortografija Kur’ana dio objave. Možemo istaknuti imena poput imama Ahmeda b. Hanbela, imam Malika b. Enesa, Bejhekija, Nisaburija i Ibn Farisa. Tako imam Ibn Hanbel ističe da je zabranjeno (haram) odstupiti od načina pisanja Kur’ana po Osmanovom Mushafu, a u prilogu svom stavu navodi nekoliko ajeta, kao i to da je sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao svoje pisare koji su zapisavali istog časa kada bi nešto bilo objavljeno, kako bi bili sigurni da će ostati iza njih u pisanoj formi, što tačnije i pravilnije, a kako bi na kraju zapisano i zapamćeno govorilo jedno (A. M. Šahhata: Ulum el-kurʾan).
Upravo tako su velikani ashaba zapisali Kur’an, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to je odobrio, nakon čega je Ebu Bekr, radijallahu anhu, sabrao napisano u jednom Mushafu napisanim istim pismom, a naknadno Osman, radijallahu anhu, isti je Mushaf umnožio u nekoliko primjeraka, što su odobrili ostali ashabi i po čemu su radile prve generacije (M. A. Al-Zarkani: Manahil al-urfun fi ulum al-kurʾan).
Tako učenjak Ibn Mubarek smatra da je pismo Kur’ana jedna od živih Božijih tajni. Takvo je izvorno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je naredio svojim drugovima da napišu na takav način, a oni nisu ništa ni dodali ni oduzeli. On im je tako naredio da negdje izostave elif, negdje ga napišu i slično, zbog određenih skrivenih značenja koja su nekad iznad umnih sposobnosti ljudi. To je jedna od specifičnosti Kur’ana u odnosu na ostale knjige. Njegovo pismo je nadnaravnost, kao što je on sam (Ibn Al-Mubarak: Al-Ibriz).
Nakon kratkog uvoda, dalje ćemo se osvrnuti na određene primjere kur’anskih riječi koje po svom pisanom obliku odstupaju od pravila pisanja u arapskom jeziku, tragajući za mudrosti koja se krije iza toga, što je u duhu riječi imama Razija da svaka riječ, svako slovo i svaki vokal (hareket) u Kur’anu ima svoju ulogu (W. Al-Mahdī & F. Al-Razi: Al-Tafsi al-kabir; Mafatih al-Gajb), a ujedno se povodeći za čuvenim stilističko-gramatičkim pravilom: dodatak u konstrukciji (obliku) riječi – dodatak je u značenju (H. U. Al-Sabt: Muhtasar fi Kavaid al-tafsir).
U određenim riječima u Kur’anu se izostavlja elif, dok se ponekad u istim tim riječima piše elif, što je sukladno pravilima pisanja. Primjer za to možemo pronaći u kazivanju o dvojici vlasnika bašte, gdje se navodi riječ “صاحب” (drug, prijatelj). Tako ovu riječ nalazimo u 34. ajetu sure El-Kehf:
“فَقَالَ لِصَـحِبِهِ وَهُوَ يُحَاوِرُهُ” (I reče drugu svome, dok je s njim razgovarao...). U ajetu, ovo su riječi vlasnika bašte kojima se obraća svome drugu vjerujući da oni, pored toga što dijele mjesto gdje im se nalaze bašte, dijele ista uvjerenja o sudbini.
Ipak, razliku možemo uočiti u tome kada mu odgovora njegov drug:
“قَالَ لَهُ صَاحِبُهُ وَهُوَ يُحَاوِرُهُ” (I reče drugu svome, dok je s njim razgovarao...), gdje se ponovo pojavljuje elif, koji očigledno rastavlja dijelove riječi, kao što različito vjerovanje rastavlja ova dva čovjeka.
Kada bismo uzeli ovo kao pravilo, mogli bismo ga uočiti na djelu u drugim kur’anskim ajetima, npr. kada se Uzvišeni obraća nevjernicima u vezi s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pojavljuje se elif:
U 46. ajetu sure Saba: “مَا بِصَاحِبِكُمْ مِنْ جِنَّةٍ” (Drug vaš nije lud);
U 2. ajetu sure En-Nedžm: “مَا ضَلَّ صَاحِبُكُمْ وَمَا غَوَى” (Vaš drug nije s Pravoga puta skrenuo i nije zalutao);
U 22. ajetu sure Et-Tekvir: “وَمَا صَاحِبُكُمْ بِمَجْنُونٍ” (A drug vaš nije lud);
U 184. ajetu sure El-A’raf: “مَا بِصَاحِبِهِمْ مِنْ جِنَّةٍ” (Njima poslani poslanik nije lud), što je suprotno onome kada Uzvišeni govori o Ebu Bekru, radijallahu anhu, gdje nema elifa, u 40. ajetu sure Et-Tevba:
“إِذْ يَقُولُ لِصَـحِبِهِ لَا تَحْزَنْ إِنَّ اللَّهَ مَعَنَا” (Kada je on rekao drugu svome: “Ne brini se, Allah je s nama!”), a što nam u principu govori koliko su oni bili bliski i da su bili pravi drugovi po vjeri (M. Šamlul: Igaz rasm al-kurʾan).
Izostavljanje elifa možemo uočiti na primjeru još jedne riječi: “كذاب” (laž, neistina). Ova riječ navodi se samo dva puta u časnom Kur’anu, a Allahovom mudrošću oba se nalaze u jednoj suri. U 28. ajetu sure En-Neba, kada Uzvišeni govori o ustrajavanju nevjernika u poricanju Objave, On kaže:
“وَكَذَّبُوا بِآيَاتِنَا كِذَّابًا” (I dokaze Naše pretjerano su poricali), gdje se ističe elif kao znak toga koliko su poricali, dok kada Uzvišeni govori o blagodatima koje će biti darovane stanovnicima Dženneta, u 35. ajetu sure En-Neba, On kaže:
“لَّا يَسْمَعُونَ فِيهَا لَغْوًا وَلَا كِذَّٰبًا” (Tamo prazne besjede i neistinu neće slušati), gdje se izostavljanjem elifa želi dočarati da u Džennetu nema laži, niti ispraznih riječi, ma koliko to neznatno bilo (M. Šamlul: Igaz rasm al-kurʾan).
Po sličnom principu, izostavljanje određenog harfa u kur’anskoj ortografiji može označavati osjećaj mizernosti i bezvrijednosti određene stvari u odnosu na druge. Tako se riječ “تراب” (zemlja) navodi 14 puta u tekstu Kur’ana s istaknutim elifom kada se govori o tome da je čovjek stvoren od zemlje, naprimjer u 59. ajetu sure Alu Imran:
“إِنَّ مَثَلَ عِيسَى عِنْدَ اللَّهِ كَمَثَلِ آدَمَ خَلَقَهُ مِنْ تُرَابٍ” (Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio).
Istovremeno, ova riječ navodi se na tri mjesta bez elifa, onda kada se ona pojavljuje u iskazu govornika koji osjeća da je ta materija mizerna. Tako Uzvišeni u 5. ajetu sure Er-Ra’d kaže:
“وَإِن تَعْجَبْ فَعَجَبٌ قَوْلُهُمْ أَءِذَا كُنَّا تُرَٰبًا أَءِنَّا لَفِى خَلْقٍۢ جَدِيدٍ” (A ako se čudiš, pa – čudo su riječi njihove: “Zar ćemo, zaista, kad zemlja postanemo, biti stvoreni ponovo?”),
u 67. ajetu sure En-Neml kaže: “وَقَالَ ٱلَّذِينَ كَفَرُوٓاْ أَءِذَا كُنَّا تُرَٰبًا وَءَابَآؤُنَآ أَئِنَّا لَمُخْرَجُون” (Nevjernici govore: “Zar ćemo, kada postanemo zemlja, i mi i preci naši, zaista, biti oživljeni?”),
a u 40. ajetu sure En-Neba kaže: “وَيَقُولُ ٱلْكَافِرُ يَٰلَيْتَنِى كُنتُ تُرَٰبًۢا” (...a nevjernik uzviknuti: “Da sam, bogdo, zemlja ostao!”).
Slično tome, ime Es-Samirijja, koji je zaveo Musaov, alejhis-selam, narod tako što im je načinio kip teleta, navodi se u Kur’anu s elifom i bez elifa. S elifom dva puta:
u 85. ajetu sure Ta-ha: “وَأَضَلَّهُمُ السَّامِرِيُّ” (Njega je zaveo Es-Samirijja), i u 87. ajetu sure Ta-ha:
“فَكَذَٰلِكَ أَلْقَى ٱلسَّامِرِىُّ” (A to isto uradio je i Es-Samirijja), upravo onda kada se on činio Israilovim sinovima posebnim, a njegov djelo velikim.
S druge strane, njegovo ime se navodi bez elifa u 95. ajetu sure Ta-ha:
“فَمَا خَطْبُكَ يَٰسَٰمِرِىُّ” (“A šta si to ti htio, o Samirijja?”), onda kada se Musa, alejhis-selam, vratio svome narodu, te razotkrio njegove laži, on postade sićušan, a njegovo djelo mizerno i beznačajno. Po istom principu, riječ “الميعاد” (obećanje, određeno i sl.) pojavljuje se 5 puta u tekstu Kur’ana s istaknutim elifom onda kada se ona odnosi na obećani Dan koji će se sigurno ispuniti (tj. Sudnji dan):
u 9. ajetu sure Alu Imran: “إِنَّ اللَّهَ لَا يُخْلِفُ الْمِيعَادَ” (Allah će, zaista, održati obećanje) i u 30. ajetu sure Saba:
“قُل لَّكُم مِّيعَادُ يَوْمٍ” (Reci: “Dan vam je već određen”).
S druge strane, ova riječ se pojavljuje bez elifa onda kada se odnosi na obećanje koje se nikad ne bi ispunilo:
u 42. ajetu sure El-Enfal: “وَلَوْ تَوَاعَدتُّمْ لَٱخْتَلَفْتُمْ فِى ٱلْمِيعَٰدِ” (O vremenu borbe ne biste se dogovorili i da ste se dogovarali).
Na kraju, ovo je bilo samo nekoliko primjera iz dugog niza ovakog vida kur’anske nadnaravnosti, što je također samo jedan u nizu kur’anskih aspekata nadnaravnosti, u nadi da će to biti jedan od razloga koji će nas podstaknuti da časnom Kur’anu budemo bliži, najbliži.