Imati nekoga na koga uvijek možemo računati, to je ljudska potreba. To je ljudska priroda. Međutim, postoje detalji ljudskih težnji i nastojanja koje ne može nadomjestiti nijedno stvorenje, to može samo Stvoritelj, a On je i Taj Koji daje i daruje čovjeku apsolutno sve blagodati, pa makar to bila i kap vode. Dakle, ljudsko biće je jako onoliko koliko ima jake i čvrste veze. Veza sa Uzvišenim je najuzvišenija, ona je najsnažnija, ona je najjača -- ustvari, ako nije takva, ona i nije veza. Čovjek u ovoj vezi mora biti i srcem i tijelom.
Iz tog razloga namaz je najljepši primjer takve veze. "Ono što žele -- vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju..." (El-Mu'minun, 1--2). Namaz je put ostvarenja najljepših želja. On je poveznica sa Gospodarom dunjaluka i ahireta. On je razgovor sa Uzvišenim Allahom. On je poseban kad se obavlja u Allahovim kućama. Seid b. Musejjib, rahimehullah, kazao je: "Ko obavlja pet vakata namaza u džematu -- ispunio je kopno i more ibadetom!" (Hil'jetul-evlija, 2/162)
Ta veza manifestira se stanjem ljudskog srca. Hassan el-Kirmani, rahimehullah, rekao je: "Ljudi zajedno klanjaju isti namaz, ali je razlika između njihovih namaza kao razlika između nebesa i Zemlje. To je zato što je jedan od njih skrušen, a drugi nemaran." (Hil'jetul-evlija, 6/71)
Ova veza čisti čovjeka od raznih prepreka koje gradi u svome srcu. Nedostaci u namazu uzrokuju pojavu raznih negativnih karakternih osobina, koje sprečavaju čovjeka u postizanju velikih blagodati. Ako kod sebe primijetiš kibur, oholost, i osornost, znaj da je to zbog manjkavog namaza, jer je jedan od najvećih pokazatelja i osobenosti klanjača, a i plodova namaza -- poniznost i skrušenost... "...na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle..." (El-Feth, 29). Taj znak je poniznost, dok je padanje na tlo ustvari namaz. Ako pri sebi, ili svojoj djeci, primijetite lijenost u pogledu obavljanja namaza, onda učite Ibrahimovu dovu: "Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju!" (Ibrahim, 40).
Dakle, srce neminovno reaguje na naše stanje u namazu i dobija odgovor kakav je namaz kroz ono što se formira kao osobina čovjeka. Zato u izgradnji veze sa Uzvišenim prvo treba čistiti svoj nijet, čistiti svoje srce. Huzejfa i Selman, radijallahu anhuma, prolazili su pored jedne žene, koju upitaše: "Je li čisto ovo mjesto da obavimo namaz?", a ona im odgovori: "Očisti srce, pa klanjaj gdje želiš!" Oni pogledaše jedan u drugog i rekoše: "Ona je razumjela vjeru!" (Musannefu Ibn Ebi Šejbe, 35819)
U ovim najuzvišenijim ibadetima iskreni vjernik strahuje od licemjerstva. Jer, veza sa Uzvišenim ne može se graditi na licemjerstvu. Džubejr b. Nufejr čuo je Ebu Derdaa, radijallahu anhu, kako na kraju namaza puno traži utočište od nifaka, licemjerstva, pa mu Džubejr reče: "O Ebu Derda, kakve veze ti imaš s nifakom?", a Ebu Derda odgovori: "Pusti me, pusti me! Tako mi Allaha, čovjek za tren može ostati bez vjere!" (Sijeru a'lamin-nubela, 6/383)
Kada analiziramo naše stanje, možemo reći da je svaki od nas uspostavio način na koji uobičajeno održava vezu sa Uzvišenim kroz namaz. Međutim, ostaviti i ne napredovati na tom putu predstavlja pravi gubitak. Ibn Kajjim el-Dževzijja, rahmetullahi alejhi, rekao je: "U pogledu načina obavljanja namaza, ljudi se dijele na pet vrsta:
Prva vrsta: To su oni koji su nemarni i grešni prema svojoj duši. To su oni koji ne uzimaju abdest ispravno, koji ne obavljaju namaz u njegovom vremenu i njegovim određenim granicama i ne ispunjavaju osnovne stubove namaza.
Druga vrsta: Oni koji paze da obave namaz u njegovom vremenu i u njegovim određenim granicama, ispunjavaju njegove osnovne stubove i uzimaju abdest onako kako treba. Međutim, njihova težnja za postizanjem suštine namaza propada zbog došaptavanja u namazu, tako da su zauzeti mislima i idejama.
Treća vrsta: Oni koji paze da svoj namaz obave u određenom vremenu, ispunjavaju njegove osnovne stubove, i teže da od sebe odagnaju došaptavanja, misli i ideje. Oni su zauzeti borbom sa svojim neprijateljem (šejtanom) da im on ne ukrade ništa od namaza. Što se njih tiče, njima se piše dvoje -- i namaz i džihad.
Četvrta vrsta: Oni koji su čvrsti i odlučni u svom namazu, izvršavaju i usavršavaju sve dijelove namaza, njegove osnovne stubove, obavljaju ga u određenim granicama i njihova srca postaju obuzeta u očuvanju njegovih prava i određenih granica, tako da od namaza ne bude nista propušteno. Sva njihova briga upućena je prema njegovom uspostavljanju, izvršavanju i usavršavanju, kako i treba biti. Njihova srca su uronjena u namaz i u robovanje Uzvišenom Gospodaru.
Peta vrsta: Oni koji su čvrsti i odlučni u svom namazu kao i ovi prethodni. Međutim, pored ovoga, oni su uzeli i stavili svoja srca ispred Gospodara Uzvišenog, gledajući prema Njemu svojim srcima sa očekivanjem, srcima ispunjenim Njegovom ljubavi i moći, kao da vide i svjedoče Allaha. Došaptavanja, misli i ideje su nestali, a zastori koji su između njih i njihova Gospodara su podignuti. Ono što je između ovih osoba i ostalih, kada je u pitanju namaz, superiornije je i veće nego ono što je između nebesa i Zemlje. Oni su zauzeti svojim Uzvišenim Gospodarom, oduševljeni Njime.
Prva vrsta bit će kažnjena, druga vrsta bit će zadržana na obračunu, trećoj vrsti će njihove mane i grijesi biti pretvoreni u dobra djela, četvrta će biti nagrađena a peta će biti u blizini svoga Gospodara, jer će primiti dio onoga koji učini svoj namaz oduševljenjem i zadovoljstvom svoga oka." (Ibn Kajjim el-Dževzijja, El-Vabilus-Sajjib)
Zamisli srce koje je uspjelo savladati navedene prepreke -- kako mu je kad stupi u namaz! Koliko samo ljepote i odmora! Kada takvo srce zavapi i pozove Gospodara, On mu se odmah odazove. Ishak ibn Abbad el-Basri u snu je vidio nekoga kako mu govori: "Pomozi nevoljniku!" Kad se probudio, upitao je: "Ima li u našem komišluku siromašnih ljudi?" Rekli su: "Ne znamo." Nakon toga, ponovo je zaspao, pa mu je onaj čovjek došao u san drugi i treći put, i rekao mu: "Zar spavaš, a nevoljniku nisi pomogao?!" Tada je ustao i uzeo tri stotine dirhema, uzjahao konja i otišao u džamiju. U džamiji je zatekao čovjeka kako klanja. Sačekao je da preda selam, a onda mu je prišao i upitao: "Čovječe, šta te je natjeralo da u ovo doba dođeš u džamiju?" Rekao je: "Ja sam čovjek čija je glavnica imetka iznosila stotinu dirhema, pa sam ih izgubio, a ostao sam dužan dvije stotine dirhema." Ishak je izvadio svoje dirheme i rekao mu: "Ovo je tri stotine dirhema, uzmi ih za svoje potrebe." Čovjek je uzeo dirheme, a onda ga je Ishak upitao: "Poznaješ li me?" "Ne", odgovorio je. Tada mu je Ishak rekao: "Ja sam Ishak ibn Abbad, i ako te zadesi kakva nevolja, dođi meni, moja je kuća na tom i tom mjestu." Na to je čovjek rekao: "Allah ti se smilovao i podario ti svako dobro! Mene kad snađe nevolja, ja tražim pomoć od Onoga Koji te je izveo iz tvoje kuće u ova doba i doveo meni." (Resailu Ibn Redžeb, III/128)
Namaz je naša najsnažnija veza. On je odmor za umorne, utjeha za tužne, radost za zahvalne, snaga za strpljive, čežnja za bogobojazne, on je ono što tvoja i moja duša najviše treba.