Jedinstvo se u Kur’anu spominje na devet mjesta, a sadržajno kur’anski tekst spominje dvije vrste jednakosti: jedinstveno porijeklo i jedinstvena vjera.
Govoreći o jedinstvenom porijeklu čovječanstva, Kur’an objašnjava da svi ljudi vode porijeklo od zajedničkog oca i majke, tj. Allahov govor potvrđuje neraskidivu biološku vezu među svim ljudima, bez ikakvog izuzetka. Obraćajući se svim ljudima, Uzvišeni Allah kaže: “O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas je stvorio od jedne osobe, od koje je njen par stvorio, a od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao” (En Nisa, 1).
Ovim riječima Uzvišeni Gospodar podsjeća sve ljude na to da je On Stvoritelj svih njih bez obzira na njihovu etničku, rasnu i jezičku razliku, te da ih sve povezuje jedan muškarac i jedna žena, a ta zajednička veza upućuje na međusobne obaveze koje su ljudi dužni ispoštovati jedni prema drugima, ne čineći nepravdu međusobno. (Tefsiru Taberi, 7/512)
Citirani ajet, kojim je Uzvišeni Allah otpočeo suru En-Nisa, vodi ljude ka jednom Gospodaru i jednom Stvoritelju, vodi ih, također, ka jednom temelju, jednoj porodici. Ovaj ajet budi u čovjeku osjećaj da čuva vjeru u svoga Gospodara, da čuva rodbinsku vezu, da uspostavlja na ovom značajnom i velikom temelju svaku obavezu, obavezu međusobne solidarnosti, obavezu čuvanja rodbinskih veza u jednoj porodici, u jednom čovječanstvu. Kad bi ljudi bili svjesni spomenutih činjenica, iščezle bi u njihovim osjećanjima svake razlike koje su se kasnije pojavile u njihovom životu, pa rastavile sinove jednog čovjeka, istrgale spone jedne rodbinske veze. Sve su to iznenadna okruženja koja ne bi smjela prekriti rodbinsku ljubav i prava na njenu zaštitu, prava povezivanja čovjeka, prava na ljubav i prava na bogobojaznost. Ustaljenje ovih činjenica bilo bi garancija za odstranjenje rasne borbe koju je čovječanstvo isprobalo i iskušalo i koju još uvijek u gutljajima ispija u savremenom neznanju (džahilijetu), džahilijetu koji pravi razliku u bojama i rasama i koji uspostavlja svoj sistem na ovim razlikama. Taj džahilijet porijekla, čovjeka veže za narod i naciju, a zaboravlja da ga veže za ljudsku prirodu i jedinstvenog Gospodara.
Uzvišeni Allah je i na još mnogim drugim mjestima u Kur’anu spomenuo jedinstveno genetsko porijeklo ljudi, a u jednom od ajeta je kazao: “O ljudi, Mi vas od jednog muškarca i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji je kod Allaha onaj koji Ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa” (El-Hudžurat, 13). Podjela ljudi na plemena i narode, koja je spomenuta u ovom ajetu, nikako ne može biti povod da se jedan narod oholi i diči nad drugim, jer je Uzvišeni Allah poručio da je mudrost podjele i međusobnog razlikovanja među ljudima, međusobna spoznaja: “i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali”, pa je cilj spomenutog dijeljenja među ljudima upoznavanje, dakle ono upoznavanje koje će ojačati međusobnu solidarnost, dok će hvalisanje porijeklom dovesti samo do mržnje i nejedinstva. (Ibn Ašur, Tefsir, 26/261)
Ove univerzalne ljudske vrijednosti na koje se ukazuje u Kur’anu, potvrdio je i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obraćajući se na svom Oproštajnom hadžu, pred stotinu četrnaest hiljada ljudi, rekavši: “O ljudi, vaš Gospodar je jedan, vaš otac je jedan; Arap nema prednost nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti bijelac nad crncem, niti crnac nad bijelcem, osim po bogobojaznosti.” (Ahmed, hadis je sahih)
Što se tiče jedinstvene vjere, Uzvišeni Allah obavještava nas da su svi ljudi pripadali jednoj vjeri: “Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, pa je Allah slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomenu, i po njima je slao Knjigu sa Istinom, da po njoj sudi ljudima u onome u čemu se oni razilaziše. A o njoj su se, iz međusobne zavisti, razišli samo oni kojima je ona data, i to nakon što su im došli Jasni dokazi. Zatim je Allah, Svojom dozvolom uputio ka Istini, o kojoj su se oni razišli, one koji vjeruju. A Allah upućuje na Pravi put onoga koga On hoće” (El-Bekara, 213).
Poznati mufesir Taberi u svom Tefsiru navodi da je čisti monoteizam bila vjera svih ljudi, te da nije bilo nikakvih iskrivljenja u vidu kufra, nevjerstva i širka, višeboštva, dokazujući ovu tvrdnju riječima Uzvišenog: “Ljudi su jednu zajednicu sačinjavali, a onda su se jedan drugome suprotstavili. A da nije Riječi ranije izrečene od Gospodara tvoga, ovima bi već bilo presuđeno o onome oko čega se razilaze” (Junus, 19), tj. ljudi su bili istovjetne vjere – monoteisti, pa su se potom podijelili na mnogobrojne skupine: jedni su vjerovali, a drugi su poricali. I da nije Allahove odredbe da On neće među njima presuditi na ovome svijetu, nego će među njima o tome presuditi na Sudnjem danu, On bi im presudio na ovom svijetu u stvarima u kojima su se podijelili i na takav način bi se razdvojili upućeni od zabludjelih i vjernici bi pobijedili.
Uzvišeni Allah u Svojoj plemenitoj Knjizi kazao je da bi, da je On želio, učinio sve ljude na Zemlji sljedbenicima jedne vjere – islama, međutim, iz Svoje mudrosti želi iskušati ljude: “A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje” (El-Maida, 48). Značenje ajeta je: da je Allah htio sve ljude okupiti oko jedne vjere kojom bi Ga obožavali, te da je htio sve vjerozakone učiniti jednim vjerozakonom, učinio bi to, ali je svakoj zajednici dao poseban vjerozakon, koji se ne razilaze u svojim osnovnim dogmatskim načelima, tj. temeljnim načelima vjere, ali se u vjerskim propisima razilaze, kako bi ih iskušao, tj. kako bi se mogla napraviti razlika između pokornih i nepokornih (Tantavi, Tefsirul-Vasit 4/184). Uzvišeni je rekao: “Da Allah hoće, učinio bi vas sljedbenicima jedne vjere, ali On onome kome hoće daje da je u zabludi, a na Pravi put upućuje onoga koga On hoće; i vi ćete, doista, biti pitani za ono što ste radili” (En-Nahl, 93). Značenje ovog ajeta je: da Allah želi, sve bi ljude učinio sljedbenicima jedne vjere i ne biste se dijelili i razilazili, već biste bili pokorni vjernici. Međutim, Gospodar je htio odvesti u zabludu one Svoje robove koji su izabrali zabludu umjesto upute, pa im, na temelju Svoje pravde, ne dozvoljava da krenu Pravom stazom. S druge strane, one robove koji su odabrali uputu, nadahnuo je, iz Svoje dobrote, da prihvate istinu. On će sve ljude pitati o njihovim djelima na Sudnjem danu, dobrim i lošim. (Tefisrul-mujjeser, 277)
Ono što se može zaključiti jeste da je naš Gospodar u mogućnosti učiniti ljude jednom zajednicom pa da svi budu na istini, ali On to nije htio učiniti, već je ljude, zbog toga što slijede strasti i čine nepravdu, ostavio u neprestanom razilaženju, pa su upravo strasti i nepravda bili razlog zbog čega su sljedbenici Knjige iskrivljavali Allahove riječi. Uzvišeni Allah kaže o jevrejima: “Zar se vi nadate da će vam oni povjerovati, iako su neki od njih Božiji govor slušali, da bi ga, nakon što su ga shvatili, svjesno iskrivili?” (El-Bekara, 75). Uzvišeni Allah kaže o kršćanima: “O sljedbenici Knjige, došao vam je Poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz Knjige krijete, a preko mnogo čega će i preći” (El-Maida, 15).
Brojni su kur’anski odlomci i hadisi koji ukazuju na njihovo iskrivljavanje Božijeg govora. Što se tiče Kur’ana, on je sačuvan od iskrivljenja i izmjena koji su zadesili prethodne knjige, dok se Allah smilovao iskrenim tragaocima istine, uputivši ih u islam. To su oni koji su istinski monoteisti – vjernici u Njegovu apsolutnu jednoću. Iskušavanje ljudi razilaženjem jedan je od razloga njihovog stvaranja, pa neki budu sretni (a to su oni koji idu pravim putem), a neki budu nesretni (a to su oni koji idu stranputicom). Spomenutu konstataciju shvatamo iz riječi Uzvišenog: “A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio” (Hud, 118–119). Slično je kazao i u osmom ajetu sure Eš-Šura: “A da Allah hoće, učinio bi ih sve pravim vjernicima, ali, On u milost Svoju uvodi koga On hoće, a nevjernici nemaju ni zaštitnika ni pomagača.”
Nakon što je Uzvišeni Allah pojasnio da su svi ljudi bili pripadnici jedne vjere, te istakao Svoju apsolutnu moć da sve ljude učini sljedbenicima jedne vjere, pohvalio je prave monoteiste, koje čvrsto vezuje ispravno vjerovanje, riječima: “Doista, ova vaša vjera – jedna je vjera, a Ja sam – vaš Gospodar, zato se samo Meni klanjajte!” (El-Enbija, 92)
Tako je vjera islam, vjera svih vjerovjesnika i poslanika, od Adema, preko Nuha, Musaa, Isaa pa sve do Muhammeda, alejhimus-selam. Uzvišeni kaže: “On vam u vjeri propisuje isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!’” (Eš-Šura, 13); “O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam što vi radite! Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam Gospodar vaš, pa Me se pričuvajte!” (El-Mu’minun, 51–52). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Mi vjerovjesnici smo iste vjere, svi vjerovjesnici su braća po ocu, majke su im različite, a vjera im je jedna” (Buhari). Uzvišeni kaže o Nuhu: “…meni je naređeno da budem musliman” (Junus, 72); o Ibrahimu kaže: “Kada je njemu Gospodar njegov rekao: ‘Predan budi!’, on je odgovorio: ‘Ja sam predan Gospodaru svjetova’” (El-Bekara, 131); o Musau kaže: “I Musa reče: “O narode moj, ako vjerujete u Allaha, pouzdajte se u Njega ako ste muslimani!” (Junus, 84); za Isaa kaže: “I kada sam učenicima naredio: ‘Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!’, oni su odgovorili: ‘Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo mi muslimani!’” (El-Maida, 111). Također, o vjerovjesnicima koje smo prije spominjali i o Tevratu, Uzvišeni je rekao: “Po njemu su jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i pobožni ljudi…” (El-Maida, 44)
Zaključak je jasan: islam je vjera svih vjerovjesnika, a to je predanost Allahu Jedinom. Ko se preda Njemu i nekom pored Njega, postao je nevjernik, a ko Mu se ne preda, takav je oholnik.
Uzvišeni Allah poručuje muslimanima: “I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni – i recite: ‘Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu pokoravamo’” (El-Ankebut, 46).