Ne odustati i ne posustati
Ramazan je škola, ibret, nešto što je često teško opisati riječima. Ramazan je Allahova milost, bereket, Allahov dar ljudima, nešto što se ne može porediti ni s čim drugim. Jednostavno možemo samo reći -- ramazan, i sve je rečeno i pojašnjeno.Ono što mi je cilj da u ovom tekstu istaknemo i naučimo kao jednu ramazansku lekciju jeste da smo sami sebi dokaz koliko se možemo pozitivno mijenjati i pozitivno djelovati. Ali, bitan detalj tog pozitivnog djelovanja jeste da ne smijemo odustati od onoga čemo smo sami sebe podučili i što smo svi zajedno naučili. Ne smijemo odustati niti posustati. Put islama je put ustrajnosti, žrtve i stalne borbe do Dženneta. Nema povlačenja, nema napuštanja bojnog polja i nema predaje. Jedina opcija jeste nastaviti dalje i osvajati nove teritorije našeg života od onih koji žele da ih uzurpiraju na način da nas sputaju da kvalitetno iskoristimo svoj život i da izvršimo kvalitetnu pripremu za stajanje pred našim Gospodarom, kao što nas Uzvišeni i podsjeća na to: "Onaj ko bude uradio koliko trun dobra -- vidjet će ga." (Ez-Zilzal, 7)"Svako živo biće smrt će okusiti! I samo na Sudnjem danu dobit ćete u potpunosti plaće vaše, i ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden -- taj je postigao šta je želio; a život na ovome svijetu samo je varljivo naslađivanje." (Alu Imran 185)Dunjaluk je varljivo naslađivanje, a pravi spas je udaljiti se od Vatre i ući u Džennet.Veoma dobro nam je jasno koji je to put koji udaljava od Vatre i uvodi u Džennet. To je upravo ono o čemu smo govorili na samom početku, ono čime smo ispunjavali svoje ramazanske dane, ono natjecanje u dobru među muslimanima koje smo gledali tokom ramazana. To je ta ramazanska lekcija koju smo obnovili i ponovili, jer smo je imali priliku već davno naučiti. To je lekcija koja nas uči da i poslije ramazana ostaje pokornost Uzvišenom Allahu. Jasno nam je da nismo u stanju da držimo ramazanski tempo čitave godine, ali to ne znači potpuno povlačenje ili funkcioniranje na rezervi, ono minimalno što nam je potrebno da kažemo da smo živi.Iako ponekad stječemo dojam da stanje i nije baš dobro i da se vjera na praktikuje mnogo u javnom životu, ramazan nam pokaže da nije tako. Iz ramazana u ramazan vidimo sve više očitih primjera pokajnika, sve više hidžaba itd. Šejtan se trudi da nam uvijek stvari predstavi lošijim i beznadežnim, ali to nije tako u stvarnosti. Upornost u radu na polju vjerskog buđenja ljudi itekako daje rezultate. I to se sve više primijeti od ramazana do ramazana. To nas uči ne samo da nastavimo i dalje, nego da još više i upornije radimo.Mir, sigurnost i sloboda koju uživamo blagodati su koje nam omogućavaju da intenzivnije radimo na imanskom buđenju širokih društvenih slojeva. Svjesni smo i svaki dan gledamo i one skupine muslimana kojima su uskraćene ove blagodati i koji se bore za puki život i egzistenciju. Tada čovjek ne samo da ne može biti mnogo od koristi drugima nego u određenim situacijama ne može da pomogne ni samome sebi. Onda kada možemo da uradimo mnogo dobra šejtan nas obično zaposli nekim trećerazrednim stvarima na koje trošimo mnogo vremena, snage i potencijala. Nerijetko sukobi unutar muslimanskih safova kulminiraju i sve su češći i žešći. Nažalost. A, postoji toliko boljih načina za rješavanje nesuglasica, prvenstveno u vidu dijaloga, ili postoje već odavno jasna rješenja nesuglasica, ali ipak se energija troši na bespotrebne stvari. Umjesto savjeta poziva se na javnu osudu, bojkot i odricanje od drugih muslimana. Snagu koju posjedujemo sami umanjujemo i trudimo se da budemo slabiji.Strateško djelovanje može donijeti mnogo koristi kompletnoj zajednici, posebno ako su aktivnosti na terenu sinhronizovane i ukoliko smo koliko-toliko koherentno tijelo, mi odašiljemo signale snage koju dušmani uzimaju za ozbiljno i pribojavaju se činiti štetu bilo kome iz te skupine muslimana. To su neki zakoni koji vladaju u ljudskim zajednicama, to možemo vidjeti kod drugih, ali muslimani kao da se trude da se što više cjepkaju i dijele.Ta ogromna snaga i energija, kad bi se iskoristila u buđenju vjerske svijesti, mogla bi napraviti fenomenalne rezultate, od kojih bismo opet svi imali koristi. Što je više onih koji padaju Allahu na sedždu, to je ummet sve jači. Jačanjem svijesti o Allahu jača i svijest o pripadnosti ummetu i obavezi da se jačaju muslimanski safovi. Ono što danas svjedočimo o tegobama određenih skupina muslimana nije ništa drugo do nemoć drugih muslimana uzrokovana umrtvljenom savješću. Savjest se umrtvi predanošću dunjaluku i tada osoba gazi sve druge prioritete i principe u svom životu i materijalnim interesima daje prednost nad duhovnim i etičkim. Takvo stanje uzrokuje sve druge ostale bolesti i manjkavosti među muslimanima. Na kraju sve to biva na štetu svih nas.A, ramazan nas uči da vodimo brigu o Allahovim pravima, da budemo dobročinitelji i korisni svojoj zajednici i svome muslimanskom ummetu. Mi to znamo veoma dobro pokazati u ramazanu, ali nam se desi da to poslije jednostavno izgubimo i predamo se nečemu drugome, što na kraju ne bude od koristi nikome.