Problemi s kojima se kao ummet konkretno suočavamo, da li ih nazvali izdajom ili nekim drugim imenom, imaju dublje razloge nastanka, i svjesni smo da se nisu počeli dešavati jučer. Greške i grijesi su posljedice nečega. Neki od islamskih učenjaka smatraju da su to šubuhat (sumnje) i šehevat (strasti). Smatraju da su ove dvije stvari najčešći razlozi grijeha koje čovjek počini. Grijeh jeste greška, čovjek čineći harame gomila svoje grijehe, a harami su granice prema greškama, pa onaj ko se čuva harama, sačuvao se pogrešnih stvari, a ko ih čini, on čini pogrešne stvari. Harami direktno štete onome ko ih čini, ne Allahu Uzvišenom. Čineći harame mi činimo štetu sebi, a u određenim slučajevima i samoj zajednici, odnosno ummetu. I zato je propisano da se poziva na činjenje dobra, a odvraća od zla, kako bi se suzbila šteta, i kako se ne bi dozvolila dominacija loših stvari u zajednici, jer tada šteta biva mnogo većom.Naša "izdaja" počela je neobuzdavanjem strasti i mnoštvom šubuhata (sumnji) koje imamo prema islamu. Ono što su neki kazali jednostavnim jezikom: vjerujemo u Allaha, a ne vjerujemo Allahu. Naravno, ovo nije rečeno jezikom, ali djela govore tako. Onaj ko smatra nešto drugo boljim od onoga što Uzvišeni Allah traži od nas, onda on izražava sumnju u ono što Uzvišeni Allah traži i preporučuje da se radi ili zabranjuje da se čini. Nekako se sve više priklanjamo nečemu drugome. Sve su nam više preči neki drugi trendovi, nekakav moderan način života, nečija druga pojašnjenja vjere od onih koji su pohvaljeni zbog svoje iskrene pokornosti Uzvišenom Allahu. Sve je raširenije shvatanje u ummetu da hadise treba odbaciti, da nisu izvor vjere, da nam je dovoljan samo Kur'an. A, onda u detalje prihvatamo zapadna shvatanja i mišljenja po pitanju razumijevanja islama. Umjesto da se okrećemo stvarnim izvorima, mi ih dovodimo u sumnju i odbacujemo, a zapadna shvatanja ne dovodimo u pitanje, samo zato što su materijalno napredniji u određenim stvarima od nas.
Nismo se obuzdali, pa smo izdali
Pripremio Muhammed Ikanović, prof.
Tema Da'vaČitanje 7 minuta
Problemi s kojima se kao ummet konkretno suočavamo, da li ih nazvali izdajom ili nekim drugim imenom, imaju dublje razloge nastanka, i svjesni smo da se nisu počeli dešavati jučer. Greške i grijesi su posljedice nečega. Neki od islamskih učenjaka smatraju da su to šubuhat (sumnje) i šehevat (strasti). Smatraju da su ove dvije stvari najčešći razlozi grijeha koje čovjek počini. Grijeh jeste greška, čovjek čineći harame gomila svoje grijehe, a harami su granice prema greškama, pa onaj ko se čuva harama, sačuvao se pogrešnih stvari, a ko ih čini, on čini pogrešne stvari. Harami direktno štete onome ko ih čini, ne Allahu Uzvišenom. Čineći harame mi činimo štetu sebi, a u određenim slučajevima i samoj zajednici, odnosno ummetu. I zato je propisano da se poziva na činjenje dobra, a odvraća od zla, kako bi se suzbila šteta, i kako se ne bi dozvolila dominacija loših stvari u zajednici, jer tada šteta biva mnogo većom.Naša "izdaja" počela je neobuzdavanjem strasti i mnoštvom šubuhata (sumnji) koje imamo prema islamu. Ono što su neki kazali jednostavnim jezikom: vjerujemo u Allaha, a ne vjerujemo Allahu. Naravno, ovo nije rečeno jezikom, ali djela govore tako. Onaj ko smatra nešto drugo boljim od onoga što Uzvišeni Allah traži od nas, onda on izražava sumnju u ono što Uzvišeni Allah traži i preporučuje da se radi ili zabranjuje da se čini. Nekako se sve više priklanjamo nečemu drugome. Sve su nam više preči neki drugi trendovi, nekakav moderan način života, nečija druga pojašnjenja vjere od onih koji su pohvaljeni zbog svoje iskrene pokornosti Uzvišenom Allahu. Sve je raširenije shvatanje u ummetu da hadise treba odbaciti, da nisu izvor vjere, da nam je dovoljan samo Kur'an. A, onda u detalje prihvatamo zapadna shvatanja i mišljenja po pitanju razumijevanja islama. Umjesto da se okrećemo stvarnim izvorima, mi ih dovodimo u sumnju i odbacujemo, a zapadna shvatanja ne dovodimo u pitanje, samo zato što su materijalno napredniji u određenim stvarima od nas.