El-Asr - Nismo se obuzdali, pa smo izdali

Kada god se aktualizira pitanje Palestine, odnosno kada se nanovo počne prolijevati muslimanska krv, u ummetu se aktualizira i pitanje izdaje. Nadugo i naširoko se analizira ko je od muslimana izdao, šta neko nije odradio, a trebao je itd. Naravno, uvijek je neko drugi zakazao i izdao, a ti "analitičari" pretežno krivicu vide u nekome drugom, i rijetko se nađu oni koji razmišljaju o sebi i pitaju sebe gdje su oni zakazali, i šta su konkretno krenuli da urade da bi dali svoj doprinos poboljšanju situacije. Za druge su oštre analize i konkretni prijedlozi, a za sebe imaju riječi opravdanja, da je situacija takva i trenutno se ništa ne može uraditi. Da, možda trenutno poboljšanje nije moguće, ali to ne znači da je nemoguće uraditi bilo šta.

Problemi s kojima se kao ummet konkretno suočavamo, da li ih nazvali izdajom ili nekim drugim imenom, imaju dublje razloge nastanka, i svjesni smo da se nisu počeli dešavati jučer. Greške i grijesi su posljedice nečega. Neki od islamskih učenjaka smatraju da su to šubuhat (sumnje) i šehevat (strasti). Smatraju da su ove dvije stvari najčešći razlozi grijeha koje čovjek počini. Grijeh jeste greška, čovjek čineći harame gomila svoje grijehe, a harami su granice prema greškama, pa onaj ko se čuva harama, sačuvao se pogrešnih stvari, a ko ih čini, on čini pogrešne stvari. Harami direktno štete onome ko ih čini, ne Allahu Uzvišenom. Čineći harame mi činimo štetu sebi, a u određenim slučajevima i samoj zajednici, odnosno ummetu. I zato je propisano da se poziva na činjenje dobra, a odvraća od zla, kako bi se suzbila šteta, i kako se ne bi dozvolila dominacija loših stvari u zajednici, jer tada šteta biva mnogo većom.

Naša "izdaja" počela je neobuzdavanjem strasti i mnoštvom šubuhata (sumnji) koje imamo prema islamu. Ono što su neki kazali jednostavnim jezikom: vjerujemo u Allaha, a ne vjerujemo Allahu. Naravno, ovo nije rečeno jezikom, ali djela govore tako. Onaj ko smatra nešto drugo boljim od onoga što Uzvišeni Allah traži od nas, onda on izražava sumnju u ono što Uzvišeni Allah traži i preporučuje da se radi ili zabranjuje da se čini. Nekako se sve više priklanjamo nečemu drugome. Sve su nam više preči neki drugi trendovi, nekakav moderan način života, nečija druga pojašnjenja vjere od onih koji su pohvaljeni zbog svoje iskrene pokornosti Uzvišenom Allahu. Sve je raširenije shvatanje u ummetu da hadise treba odbaciti, da nisu izvor vjere, da nam je dovoljan samo Kur'an. A, onda u detalje prihvatamo zapadna shvatanja i mišljenja po pitanju razumijevanja islama. Umjesto da se okrećemo stvarnim izvorima, mi ih dovodimo u sumnju i odbacujemo, a zapadna shvatanja ne dovodimo u pitanje, samo zato što su materijalno napredniji u određenim stvarima od nas.

Sumnje protkane strastima

Dunjaluk je sve slađi i sve draži, a kada se vežemo za dunjaluk i izgubimo bit islama, onda nas sa islamskim ummetom ne veže ništa više, pa ni sa islamskim svetinjama. Ako neko u pitanje dovodi sunnet, koji ima precizne lance prenosilaca, šta onda može tražiti od nekih historijskih podataka, kako njih može smatrati ispravnim?! Onda kompletnu historiju možemo da dovedemo u pitanje i da polemišemo o mnogim stvarima. Zar odbacivanje sunneta nije stvarna izdaja?! Zašto se onda čudimo šta se desilo s ummetom kada je u pitanju Palestina ili neko drugo područje u kojem su muslimani ugnjetavani? U osnovama vjere mi tražimo mjesta za svoje strasti i želimo da se što više priklonimo dunjaluku, da mu se sve više posvetimo, a jasno je kao dan da je prolazan i da je naš boravak kratkog daha. Tu jesmo, a kao i da nismo. Taman kada čovjek i nešto uspije da postigne na dunjaluku mora da ga napusti. Gdje je vječnost u našoj borbi protiv sunneta?! Šta je krajnji cilj odbacivanja sunneta?! Da li se time želi više robovati Allahu Uzvišenom?! Ili se time želi dodvoriti dunjaluku i širom otvoriti vrata prema njemu?!

Onaj ko odbaci sunnet, šta sebi ostavlja od vjere?! Kako ćemo urediti zajednicu muslimana? Kako ćemo vezati i ojačati islamski ummet? Šta će nam biti poveznica? Ono čime se praktično vežemo pojašnjeno je sunnetom. O detaljnoj vrijednosti Palestine, islamskog bratstva, širenja ljubavi među muslimanima, govori se u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Obuzdavanjem strasti i većom pokornosti Allahu mi gradimo jaču svijest o našoj obavezi prema sebi, svojim bližnjima i muslimanskom ummetu. Šta nam drugo može reći da smo obavezni pomoći muslimane do vjere islama. Samo svijest o Sudnjem danu i odgovornost prema Allahu može nas uozbiljiti u razmišljanju o našoj odgovornosti naspram potlačenih muslimana i naših svetinja. Islam nas uči na vrijednost žrtve na putu pomaganja drugima, i samo nagradi za to. Gdje drugo, mimo islama, možemo naći motivaciju za takvim dobrim djelima?

Prebacivanjem krivice na druge, optuživanjem drugih, mi nećemo riješiti naš stvarni problem, niti skinuti odgovornost sa svojih leđa. Na dunjaluku se možda možemo izvući nekom pričom, ali to nas ne oslobađa od ahiretske odgovornosti, kao što neki pokušavajući zamotavati pitanja da bi dobili pogodan odgovor misle da su time oslobođeni od ahiretske odgovornosti. Ti stvari želiš da razjasniš radi sebe, a ne radi onoga koga pitaš, jer on je odgovoran za svoj odgovor na osnovu onoga što mu je rečeno, a ne onoga što ti želiš da postigneš. Time što kažeš da je neko drugi izdao, to ne skida tvoju odgovornost. A, sebi bi trebao priznati da je sve to samo posljedica naše razuzdanosti dunjalukom i prohtjevima. Naši dunjalučki apetiti mnogo su porasli, stvari su nam se više nego osladile. Dali smo sebi previše slobode, i onda se čudimo zbog čega nam se sve ovo dešava. Razuzdani i neobuzdani, pa smo jedni od drugih i izdani.