Ujutru je Amina s velikim nestrpljenjem čekala brata Abdullaha da se spremi i da pođu u školu. Na pragu ih isprati majka sa dovom Allahu Uzvišenom za hairli početak nove školske godine. Nasmijana lica, s novim đačkim torbama na leđima, uputiše se Abdullah i Amina niz ulicu. Amina je od radosti poskakivala i ljutila se na brata što ne hoda malo brže. Naravno, i Abdullah je želio da što prije vidi svoje drugove koje nije vidio cijeli ljetni raspust. Ali je ipak saburao jer je znao da ima dovoljno vremena da se ispriča sa drugovima prije početka nastave. Nedaleko od škole Abdullah ugleda jednu povijenu staricu kako natovarena punim torbama jedva prelazi ulicu. Abdullah pritrča, prihvati jednu torbu od stare nane i pomože joj preći ulicu. ''Allah ti dao svako dobro, drago dijete!'', reče starica. ''Amin, nano. Torbe su ti zaista puno teške. Mi ćemo ti pomoći, nano'', reče Abdullah. ''Hvala vam, djeco moja draga. Pomoć će mi dobro doći. Stanujem na kraju ulice, nije daleko. Ali, eto, ipak ne mogu sve sama'', odgovori nana. Amina se namršti. Pa ona uopće nije ni planirala nositi torbu ovoj staroj nani. Istina je da je nana stara i da tako povijena jedva korača ulicom i bez torbi, ali Amina je tako željela da što prije stigne u školsko dvorište i da ponovo vidi svoje drugarice. Ipak, bi je stid pred starom nanom da odbije brata i ne pođe sa njim. Amina uze jednu torbu, podiže je na rame i brzim korakom se uputi niz ulicu. Abdullah je nosio drugu torbu i polahko išao zajedno sa staricom. Usput je nana pričala Abdullahu o svojim unucima koji će, isto kao i Abdullah i Amina, danas opet poći u školu. ''Zaista su vaši roditelji sretni kad su vas tako lijepo odgojili'', reče nana. Ona otvori kapiju i pođe kamenom stazom ka trošnoj kućici u kojoj je živjela. Amina i Abdullah išli su za njom. Na pragu kuće spustiše torbe, poselamiše se s nanom i krenuše nazad, u školu. ''Neka Allah dragi nagradi i vas i vaše roditelje koji su vas tako odgojili'', reče starica. ''I neka vam je hairli novi početak u školi.'' ''Amin, nano. Drago nam je što smo ti bili od koristi i što smo imali priliku uraditi jedno od djela koje nam je naš Poslanik, alejhis-selam, preporučio – pomoći starijima'', odgovoriše djeca.
Kad zatvoriše kapiju i izađoše na ulicu, Abdullah se obrati Amini: ''Nadam se da nisi ljuta. Nisam mogao pustiti ovu staru nanu da sama nosi tako teške torbe. Morali smo joj pomoći.'' Amina se osmjehnu: ''Naravno da nisam ljuta.'' Užurbanim koracima Amina je išla niz ulicu da stigne na vrijeme i da prvog dana u školi ne zakasni. Abdullah je išao za njom. Na ulazu u školsko dvorište začu se zvono koje je označavalo početak nastave. ''Eto, mi smo posljednji stigli'', osmjehnu se Amina. ''Ali, drago mi je što smo novu školsku godinu započeli dobrim djelom u ime Allaha Uzvišenog.'' I Abdullah se osmjehnu i poljubi svoju sestru: ''Drago mi je da i ti spoznaješ vrijednost ovog našeg dobročinstva. I neka ti je hairli početak nove školske godine.''
