Ateisti tvrde da je njihova materijalistička percepcija svijeta ekskluzivno kompatibilna sa naukom i znanosti. Naime, znanstveni pristup iziskuje da se istraživač ograniči na pojavni, materijalni svijet i da ne prelazi te okvire, s obzirom na to da su sredstva na koja se oslanja znanost zapažanje i eksperimenti, a ta sredstva operiraju isključivo sa materijom. Međutim, to znači da sve nakon materije nauka nije u stanju potvrditi niti poreći. Stoga bi se ateisti, ako se zaista žele držati znanstvenog pristupa i metodologije, trebali ograničiti na izučavanje materije i ne prelaziti izvan tih okvira i poricati postojanje Boga i arogantno tvrditi da svijet nije stvoren, iako su Božiji tragovi posvuda prisutni.
Do vjerovanja u postojanje jednog i jedinog Boga, savršenog Stvoritelja, čovjek može doći svojim umom kroz zdravo i ispravno razmišljanje i zaključivanje. Iako se promišljanjem dolazi do spoznaje Boga, bitno je naglasiti da se Božija svojstva kao i vjerski propisi spoznaju isključivo putem objave. Stoga, odgovor na ateističke tvrdnje nalazimo još u govoru drevnih filozofa, koji su racionalnim putem došli do zaključka da ovaj svijet mora imati Stvoritelja. Oni su do tog zaključka dolazili različitim metodama promišljanja. Ovdje ćemo ukazati na neke od najjasnijih i najlakše shvatljivih metoda razmišljanja koje su koristili drevni filozofi dokazujući nužnost postojanja Stvoritelja, a potom ćemo navesti i savremene odgovore ateistima.
Kretanje i promjena
Da bi nešto nastalo i desilo se, nužno je kretanje i promjena. Sva kretanja nastaju iz prethodnih kretanja, ova iz drugih prije njih, a ova opet, ili se završavaju prvim pokretačem ili nastavljaju da potječu iz pređašnjih kretanja i to beskonačnim nizom, što um označava kao nemoguće, a to znači da nužno mora postojati Prvi pokretač koji nije ovisan o prethodnom uzroku, a to je Svevišnji Bog. (Nedim el-Džisr, Vjerovanje u Boga u svjetlu filozofije nauke i Kur'ana, str. 70)
Moguće i nužno postojanje
Sve postojeće dijeli se na dvije vrste, jedna je mogućeg, a druga nužnog postojanja. Mogućeg postojanja je sve ono što, kad zamislimo da ne postoji, iz toga ne proizlazi nešto nemoguće. Nužnog postojanja je sve ono što, kad zamislimo da ne postoji, iz toga proizlazi nešto nemoguće. Razum zaključuje da ovaj svijet spada u vrstu mogućeg postojanja. Ono što je mogućeg postojanja mora imati uzrok koji će dati da postojanje prevagne nepostojanje i da ga iz mogućeg stavi u stvarno postojanje. Taj uzrok ne može biti mogućeg postojanja, jer bi mu trebao neki drugi uzrok, što bi dovelo do neprekidnog nizanja, a to je opet nezamislivo. Prvi uzrok mora biti nužnog postojanja. Nužno postojeći prvi uzrok ne može spadati u bića mogućeg postojanja, jer kada bi spadao tamo, moguće bi postalo nužno, a to je nemoguće, jer se spajaju dvije oprečne stvari: moguće i nužno. Ovaj svijet je, dakle ovisan o svome samostalno postojećem tvorcu, koji je nužnog postojanja, a to je Svevišnji Bog. Bića mogućeg postojanja ne mogu ići u beskonačnost u tome da je jedno uzrok, a drugo prouzročeno, niti se mogu u tome kružno kretati, nego moraju doći do nečeg nužnog, do prve egzistencije, prvog uzroka postojanja svih bića, a to je Svevišnji Bog.
Poznati filozof Dekart kaže: "Ja zbilja postojim. Ko je dao da postojim i ko me je stvorio? Ja zaista nisam stvorio sebe, pa mora da imam nekog stvoritelja. Taj stvoritelj mora biti nužnog postojanja, tj. Bog, Tvorac svega." (Nedim el-Džisr, Vjerovanje u Boga u svjetlu filozofije nauke i Kur'ana, str. 36)
U tom su značenju Allahove riječi: "Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!" (Et-Tur, 35), tj. da li su oni bez stvoritelja, ni od čega postali, ili su oni sami sebe doveli iz nepostojanja u svijet stvarnosti? Obje opcije su, razumije se same po sebi, nemoguće, te ostaje jedina ispravna opcija da ih je stvorio Svemogući Stvoritelj. (Ahmed el-Avajse, Mevkiful islami min nazarijjeti Marks lit-tefsiril-madijj lit-tarih, str. 269)
Mnoštvo nebrojenih mogućnosti
Promatranjem stvari u prirodi, u neživom, biljnom ili životinjskom svijetu, izravno zaključujemo o svakoj toj stvari da, racionalno gledano, sasvim je moguće da poprimi drugi oblik i druga svojstva, različita od onih kakvim ih poznajemo. Nema nikakve smetnje da, naprimjer, životinje imaju razum, da umiju govoriti. Šta to sprečava Zemlju da bude bliža Suncu nego što jest, ili da Mjesec bude dalji nego što jest? Sve druge stvari u svemiru ne moraju nužno biti tamo gdje jesu i sa svojim svojstvima kakva jesu. Ako bismo kazali da mudrost iziskuje da budu baš kao što jesu, jer bi se u protivnom poremetio red u svemiru i nastao bi haos, kažemo: Mudrost je svojstvo Mudrog, a to je Svevišnji Allah, Koji je jedini u stanju na takav način sve perfektno urediti i u redu održavati. S obzirom na to da sve u svemiru može biti u mnogim drugim stanjima, različitim od onih u kakvima jesu, razum je primoran zaključiti da sve što je tako nužno mora imati nekog ko je odredio da sve to bude baš onako kako to zahtijeva mudrost i perfektna uređenost. Svevišnji Allah kaže: "Reci: 'Šta mislite, ako vam vode presuše -- ko će vam tekuću vodu dati?'" (El-Mulk, 30) Ovim ajetom Svevišnji Allah ukazuje na činjenicu da nama poznate pojave i zakonitosti ne moraju nužno biti takve, nego ih je Allah takvim učinio i u tom redu ih održava: "Allah brani da se ravnoteža nebesa i Zemlje poremeti" (Fatir, 41). (Vidjeti: Ahmed el-Avajse, Mevkiful islami min nazarijjeti Marks lit-tefsiril-madijj lit-tarih, str. 272)
Precizno uređeni svemir
Mada je univerzum ogroman, nalazimo da je sastavljen od sićušnih čestica. Sve te čestice i dijelovi svemira povezani su zakonitostima i silama koje djeluju u svemiru i omogućavaju postojanje univerzuma i tako adekvatno podržavaju život na Zemlji. Preciznost koju vidimo snažno ukazuje i nedvojbeno govori da postoji Dizajner univerzuma.
Većina naučnika osjeća duboko poštovanje prema zakonima prirode. Ti zakoni čine nauku mogućom, razumljivom, logičnom i krajnje fascinantnom. U to spadaju vrijednosti fundamentalnih fizikalnih konstanti. Ako bi jedna od tih vrijednosti bila samo malo drugačija, svemir bi dramatično drugačije izgledao. Tako, naprimjer, gravitacija drži galaksije na okupu, vodi zvijezde u njihovim orbitama, i drži na okupu materiju zvijezda. Sila gravitacije drži našu Zemlju u njenoj orbiti oko Sunca umjesto da krene pravo u kosmos. Ona je krajnje važna sila koja mora biti podešena na vrlo preciznu vrijednost da bi nam dala uravnotežen univerzum. O preciznom odnosu koji postoji između gravitacije i elektromagnetizma fizičar Pol Dejvis (Paul Davies) kaže: "Izračunavanja pokazuju da bi promjene u snazi bilo koje od tih sila od samo jednog 10^40^-tog dijela izazvale katastrofu za zvijezde kakva je Sunce." (Arijel Rot, Nauka otkriva Boga -- pozadina velike kontroverze, str. 49) Pod takvim uslovima ne bi bilo našeg dobrog Sunca da nas grije. Jedan 10^40^-ti dio tako je sićušan da ga je teško i zamisliti. Možda nam u poimanju koliko je mali taj dio pomogne jedan hipotetički primjer: zamislite da imate gomilu drvenih šibica, ogromnu kružnu gomilu, veću od cijele zapremine Zemlje, ne milion, već milion miliona puta, toliku da bi jedva mogla da stane između Zemlje i Sunca, i da samo jedno od svih tih palidrvaca ima glavu, a ostala su bez nje -- drvca bez glave, a vama je vrlo hladno i treba vam to jedno drvce sa glavom da biste zapalili vatru. Vaša šansa da iz te gomile izvučete drvce sa glavom iz prvog pokušaja veća je nego da gravitacija igrom slučaja ima pravu vrijednost. (Ibid., str. 50.)
Kako je moglo doći do takve preciznosti? Harmonija i sklad u svemiru i prirodi izgledaju suprotno tendenciji ka dezorganizovanosti koju viđamo u prirodi. Stvari izložene nekontroliranoj sili teže da se pomiješaju, teže ka neredu i haosu, ne da postanu organizovanije. Kad tornado nosi krovove s kuća, stvari teže da budu u sve većem haosu. Nezamislivo je da eksplozija u štampariji proizvede rječnik. Kako je mogao organizovani univerzum proizaći ni iz čega i prosto slučajno imati zakone potrebne za njegovo postojanje? Razmišljajući o ovom pitanju, veliki fizičar Isak Njutn kaže: "Tako dakle gravitacija možda pokreće planete, ali bez božanske moći ona ih nikad ne bi mogla postaviti u takvo kružno kretanje kakvo imaju oko Sunca, i iz tog i iz drugih razloga prinuđen sam da okvir tog sistema pripišem jednom inteligentnom agensu." (Ibid., str. 32)
Vjerovatnoća da bi se organizovanost univerzuma mogla desiti prosto slučajno procijenjena je, i ispostavlja se da je ona daleko manja od bilo kakvih normalno shvatljivih vjerojatnih mogućnosti. Rodžer Penrouz (Roger Penrose), fizičar-matematičar sa Oksfordskog univerziteta, u pogledu te vjerovatnoće kaže: "Kolika je bila zapremina kosmosa u prvobitnoj fazi, koju je Stvoritelj morao da planira da bi obezbijedio univerzum kompatibilan sa drugim zakonom teromodinamike i s onim što sad vidimo? Cilj Stvoritelja mora da je bio precizan do tačnosti od jedan prema 10^10(123)^." Ovo je nevjerovatno mala vjerovatnoća. Takve brojke podrazumijevaju da bez Stvoritelja organizovan univerzum kakav imamo predstavlja jednu šansu naprema broju u kojem jedinicu slijedi 10^123^ nula. Da pokušate da napišete taj broj stavljajući nulu na svaki atom u poznatom univerzumu, ostali biste bez atoma mnogo prije nego što biste ispisali nule. Univerzum ima samo 10^78^ (jedinica iza koje slijedi 78 nula) atoma. Takve nevjerovatnoće trebalo bi da podstaknu svakog da potraži druge alternative, a ne puku slučajnost, za nastanak univerzuma. (Ibid., str. 53)
Neumanjiva složenost
Koncept neumanjive složenosti baziran je na tezi da sistem sastavljen od nekolicine sukladnih dijelova koji u interakciji doprinose osnovnoj funkciji, tako da izostanak bilo kojeg od tih dijelova uzrokuje da sistem ne djeluje, može nastati samo planski, od samog početka njegovog nastanka, a to opet iziskuje prisustvo kreatora koji je sistem u toj formi zamislio i kreirao. Kao primjer može poslužiti obična mišolovka, koja se sastoji od nekoliko dijelova u interakciji od kojih svi moraju biti na položaju da mišolovka radi. Micanje bilo kojeg od tih dijelova prekida funkciju mišolovke. Konstrukcija mišolovke zahtijeva pripremu odgovarajućih dijelova, a zatim njihovo povezivanje prema ranije zacrtanom planu.
Primijenimo li to na prirodu oko nas, uočit ćemo da je prepuna složenih sistema koji funkcionišu samo kada su potpuni, što ukazuje na to da je nemoguće da su evoluirali iz prostih formi u više složene forme, jer ta sposobnost ne prihvata sukcesivnost i pojednostavljenje. Ranije su se kao primjeri neumanjive kompleksnosti navodili sposobnost vida, sluha, letenja i sl., dok se danas to ilustrira složenim funkcijama organizma, kao što je sposobnost zgrušavanja krvi i djelovanje imunološkog sistema, te kompleksnim detaljima na ćelijskom nivou. Tako, naprimjer, obična bakterija posjeduje bakterijski rotacioni motor u formi repa koji se okreće poput elise (bakterijski bič), što joj omogućava da pliva i kreće se kroz tekućine vrlo efikasno i jednostavno. Taj motor sastavljen je od brojnih dijelova tako da motor ne bi radio ako bi nedostajao jedan od njih.
Prirodni odabir nije mogao stvoriti nesvodive složene sisteme, jer funkcija je jedino prisutna kada su svi dijelovi ugrađeni na pravo mjesto i međusobno povezani, što jasno govori da su produkt savršene kreacije, a nesvjesna materija jednostavnim skupljanjem to nikad ne bi mogla formirati. (Vidjeti: Michael Behe, Darvinova crna kutija -- biohemijski izazov teoriji evolucije, str. 51--61, 85--87)
Debata imama Ebu Hanife
Ovo su primjeri savremenog doba, a u svakom dobu učenjaci su navodili primjere koji jasno ilustriraju nužnost Božije egzistencije. Tako se kazuje o Ebu Hanifi, rahimehullah, kako je skupina apologeta s njim vodila raspravu o Božijoj jednoći i da Svevišnji Bog vlada ovim svemirom i njime upravlja. Ebu Hanifa otpočeo je govor pitanjem: "Prije nego što počnemo govor o tome, kažite mi o lađi koja sama isplovi velikom rijekom, potom se potpuno sama napuni namirnicama i robom, zatim se sama vrati, sama se usidri, sama isprazni svoju robu i potom ponovo isplovi. Sve to ona čini potpuno sama, bez posade i bez ikoga da njome upravlja?" Oni rekoše: "To je nemoguće, nikada se takvo nešto ne može desiti." Na to im Ebu Hanifa reče: "Ako je to nemoguće kada se radi o običnoj lađi, pa kako da bude moguće da ovim svijetom niko ne upravlja, da niko ne upravlja nebeskim prostranstvima (zvijezdama i planetama) i da niko ne upravlja ovom Zemljom?" (Mula Ali Kari, Šerhul-Fikihil-ekber, str. 22)
Biti ateist praktično znači vjerovati u neprekidni lanac čuda koja zdrav razum kategorično odbacuje. Pored toga, ateisti su se drznuli kazati da je vjera opijum naroda, a istina je da je nevjera opijum naroda, jer drži narod u obmani da nema proživljenja nakon smrti i da za svoja djela neće biti pitani.
Uređenost ovog svemira, postojanje neba, Zemlje, zvijezda, biljnog i životinjskog svijeta i svega ostalog nepobitno upućuje na to da ovaj svemir ima jedinstvenog tvorca, a to je Uzvišeni Allah, Koji je rekao: "To je Allahovo djelo, Koji je sve savršeno stvorio" (En-Neml, 88).
Vjerovati da je Allah jedini istinski Stvoritelj i Gospodar svega je temelj imana, ali to nije dovoljno da bi iman bio ispravan. Iman nije ispravan sve dok se, pored monoteizma u gospodarenju (rububijjetu), ne ostvari monoteizam u Allahovim lijepim imenima i savršenim svojstvima i monoteizam u obožavanju (tevhidul-esmai ves-sifati i tevhidul-uluhijje), što će, Allahovom dozvolom, u narednim redovima biti detaljno elaborirano.