Vapimo... Šta se to dogodilo pa nam s dragim osobama više nije lijepo? Šta je dovelo do toga da se insan više ne odmara uz insana? Gdje su oni insani kojima je bilo dovoljno malo materijalnog, čak i malo vremena, ali da urežu osjećaje koji se nikad neće zaboraviti? Zar je to umrla ljubav, a nikad je kao sad nismo verbalno i neverbalno iskazivali? I najljepše sijelo pokvarit će razilaženje o vjerskim, političkim, umjetničkim, uličnim, rodbinskim ili nekim drugim segmentima! Odjednom voljeni postaje manje voljen, jer on ne podržava istu političku ideju. Rođak je najveći neprijatelj, jer, eto, spomenuo je neku našu mahanu negdje i nekad. Toliko agresivnosti u emocijama, a toliko malo vremena da ih suzbijemo. Da li se zapitamo šta mi to radimo našim dušama? Čemu ih to učimo? Kakve im to navike novog normaliteta usađujemo? Zar naše duše ne primjećuju da one padaju? Zar je duhovno uzdizanje postalo nebitna činjenica? Kako je moguće da živimo u okruženju u kome među muslimanima živi mržnja i primitivizam?
Dno dna dosegla je duša koja mrzi Allahove miljenike
Ibn Ishak prenosi u svojoj Siri i imam Bejheki u djelu Delailun-nubuvva -- Dokazi poslanstva, od Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, supruge i majke vjernika Safijje bint Hujejj b. Ahtab, radijallahu anha, da je rekla: "Bila sam najdraže dijete svome ocu Hujejju b. Ahtabu i svome amidži Ebu Jasiru. Kad god bih ih srela, uzimali bi me u naručje iako bi s njima bilo i neko drugo njihovo dijete. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, odsjeo je u Kubau u naselju Benu Amr b. Avf. Moj otac Hujejj b. Ahtab i amidža Ebu Jasir poranili su da ga vide. Otišli su prije zore, a vratili su se tek nakon zalaska sunca. Vratili su se premoreni, iscrpljeni i klonuli, toliko da su se jedva kretali. Kao i uvijek, obradovala sam se što ih vidim, ali, tako mi Allaha, nijedan od njih dvojice nije se ni okrenuo prema meni od silne zabrinutosti. A onda sam čula amidžu Ebu Jasira kako pita moga oca: 'Je li to zaista on?' Moj otac je odgovorio: 'Allaha mi, jest!' Amidža je ponovo pitao: 'Jesi li ga prepoznao po opisu (u Tevratu), jesi li siguran?', a on je odgovorio: 'Da.' 'Pa šta osjećaš prema njemu?', upitao je amidža. Otac odgovori: 'Allaha mi, osjećam neprijateljstvo koje će ostati dok sam živ.'" Hujejj b. Ahtab, poglavar jevrejskog plemena Benu Nadir, utjelovljenje je prirode neprijatelja islama u svako vrijeme i na svakom mjestu. Mržnja prema islamu nikada ne može napustiti njihova srca, pa čak i ako im jezici ponekad govore suprotno, njihova srca ostaju ispunjena mržnjom prema islamu i muslimanima.
Duša koja ne primjećuje lijepo izgubila je orijentir
Ljepota je sklad! Što je duša skladnija, ona više zapaža taj sklad i u njemu pronađe trenutak za uzdisaj koji znači odmor, trenutak za mir koji znači rasterećenje i trenutak za pokret koji znači uspjeh! Uskladiti dušu sa riječima Milostivog je najplemenitiji i najteži zadatak svakog vjernika! Potraži duši pravu ljepotu, nemoj je opterećivati maglenim pretpostavkama lijepog i korisnog! Pa, kako se dogodi da muž, onaj koji je zbog ljubavi prema svojoj zaručnici stupio u brak, više ne primjećuje ljepotu svoje supruge? I kako se dogodi da žena nema više povjerenja u svoga muža i to nakon desetina godina braka? Gdje nestanu svi prošli lijepi trenuci? Oni zapravo održavaju naše duše, oni ne bi smjeli da nestanu. Upravo u tim lijepim trenucima kriju se vrijednosti i ljepota koju mi ne želimo da primijetimo. Aiša, radijallahu anha, bila je ona zbog koje je Allah Uzvišeni spustio s nebesa ajete, prvih dvadeset ajeta sure En-Nur, koji potvrđuju njenu čednost i nevinost pred potvorom koja se širila o njoj, i ona je od svih žena prenijela najviše hadisa. I to su, između ostalih, odlike Aiše i njena vrijednost za ummet. No, u njenom životu sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, postoje trenuci koji ukazuju na suptilnost njihove bračne veze iz kojih možemo uvidjeti kako je Poslanik cijenio svoju suprugu Aišu i kakvu joj je pažnju poklanjao. To su trenuci koje su obilježile riječi iz kojih čitamo ljubav i brižnost, uvažavanje. To su trenuci u kojima Poslanik svoju suprugu Aišu oslovljava lijepim nadimcima učeći nas da je bitan svaki trenutak u životu i naš odnos prema drugima, emocije koje tad ispoljavamo i da je svaka riječ koju izgovorimo odraz naših osjećaja koji ostavljaju trag na srca drugih.Aiša, radijallahu anha, kao i sve ostale Poslanikove supruge, nazvana je ummul-mu'minin -- majka pravovjernih, i tako ih je nazvao Uzvišeni Allah u šestom ajetu sure El-Ahzab. Uz to, Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, svoju voljenu suprugu Aišu oslovljavao je u raznim prilikama prikladnim lijepim nadimcima. Kada je Aišina sestra Esma, supruga Zubejra, radijallahu anhuma, rodila Abdullaha, Aiša ga je donijela Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i on mu je pljucnuo u usta svoju pljuvačku, nazvao ga Abdullahom, a Aiši rekao: "A ti ćeš imati nadimak po ovom svom sinu, Ummu Abdullah!" iako ona nikada nije rodila dijete (Ebu Davud i Ibn Hibban). Drugom prilikom, Poslanik je Aišu nazvao El-Muveffeka -- ona koja je nadahnuta na uspjeh i dobro. Imam Tirmizi zabilježio je od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kome umre dvoje maloljetne djece, Allah će ga zbog njih uvesti u Džennet." Aiša, radijallahu anha, upita: "A kome umre samo jedno dijete?" "I kome umre samo jedno dijete, o ti Muveffeka", reče Poslanik. "I onome od tvojih sljedbenika kome za života ne umre nijedno dijete?", ponovo upita Aiša, a Poslanik reče: "Moja smrt bit će gubitak za moje sljedbenike. Oni neće imati takvih iskušenja kakva će ih zadesiti zbog moje smrti." Osvrćući se na ovaj nadimak Muveffeka, komentator Tirmizijevog Sunena Mubarekfuri kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Aišu, radijallahu anha, nazvao ovim imenom zbog njenog uspjeha u dobrim djelima (hajratima) i praktičnim pitanjima kojima se ispoljava sažaljenje prema ovom ummetu. U drugim prilikama oslovljavao bi je po imenu njenog oca: Ibnetu Ebi Bekr -- Ebu Bekrova kćerka, radijallahu anhuma (Muslim), Ibnetu Es-Siddik -- kćerka Siddikova, tj. Ebu Bekrova, radijallahu anhuma (Tirmizi i Ibn Madža). Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao je Aišu Humejrom, što znači rumena, svijetla, kada je upitao da li želi da gleda Habešije dok se kopljima igraju u džamiji (Nesai, Es-Sunenul-kubra, 8951; Albani, Silsiletul-ehadisis-sahiha, 3277). Humejra zapravo znači bijela, svijetla... jer je Aiša, radijallahu anha, bila svijetle, bijele puti. Stari Arapi imali su običaj da za bijelo kažu crveno, pa tako za ženu koja je bijela govore da je crvena, rumena žena. Sa'leb je bio upitan: "Zašto se ističe crvena boja, a ne bijela?", pa je rekao: "Zato što Arapi ne govore bijeli čovjek zbog boje kože, već je bijel kod njih onaj ko je sasvim neporočan i čist od mahana. Pa kada ukazuju na bijelu boju kože, oni govore crvena" (Ibn Manzur, Lisanul-areb). Kada je Poslanik saopćio Aiši da je došao Džibril i da joj je nazvao selam, nazvao ju je odmilja Aiš (Buhari i Muslim).Ovako se bilježe lijepi momenti. Lijepim imenima, nadimcima -- simbolima koji takve trenutke ostavljaju neizbrisivim, ako je u njima jedna čovjekova osobina: iskrenost! Naš pad duša počinje onda kada okrenemo leđa iskrenosti. Tada više ne zahvaljujemo, tada samo zahtijevamo. Sve podrazumijevamo za sebe, a za druge skoro ništa. Uzdizanje naših duša počinje sviješću o zahvalnosti na prilici da se popravimo i traženju oprosta od Uzvišenog."Ko stalno bude zahvaljivao (el-hamd), neprestano će mu dolaziti dobrote (hajrati). A ko stalno bude činio istigfar, otvorit će mu se ono što je zabravljeno (mandali)." (Ibn Kajjim, Bolest i lijek, str. 188)Uzdigni naše duše, Gospodaru, i učini nas od onih koji vole i koji su voljeni!