Menu

Paukova mreža

Tema Dječiji kutakČitanje 7 minuta

Dok se rijeka dječijeg žagora polahko slivala u školsko dvorište, Abdullah se selamio sa svojim drugovima, sretan što ih ponovo vidi nakon dugog, ljetnog raspusta. Jedni drugima su prepričavali svoje doživljaje s raspusta, čekali da zvono oglasi početak nastave pa da pohrle u školske klupe.


Na vratima učionice čekala ih je učiteljica. Srdačno se selamila sa svakim đakom ponaosob, poželjevši mu dobrodošlicu u novi razred i uspješnu školsku godinu. Kako to i biva prvog školskog dana, prepričavali su kako su proveli ljetni raspust. Svako se imao nečim pohvaliti: neko je išao na ljetovanje, neko nije. Ali, zajedničko svima đacima jeste to što su uživali u ljetnom raspustu i s radošću dočekali početak nove školske godine. Hasan je ispričao kako je po prvi put putovao u inostranstvo, u posjetu svom amidži. Hvalio se kako je posjetio lijepa i neobična mjesta, te da ga je amidža vodio u obilazak parkova i zooloških vrtova kakve on do tada još nije vidio. Salih je raspust proveo kod kuće. Ali mu uopće nije bilo dosadno, naprotiv. Igrao se s drugovima iz ulice do mile volje, te mu je raspust jako brzo prošao. Abdullah je ispričao kako je veći dio ljetnog raspusta proveo kod djeda i nene, te da on najviše voli kad je kod njih, na selu. Iz posljednje klupe začu se šuškanje, a ubrzo zatim skoči Esma, vrisnu i potrča ka učiteljici.

“Pauk, pauk! Pauk je na mom stolu!”, uplašeno uzviknu Esma.

I ostale djevojčice počeše vrištati i bježati kod učiteljice. A dječaci, odvažni i hrabri, pohrliše ka Esminom stolu da vide o kakvom se pauku radi. Učiteljica pokuša da smiri situaciju u razredu: “Polahko, djeco. Vratite se svi na svoja mjesta. Evo ja ću pogledati o čemu se radi.” Ona uze parče papira, te pažljivo prebaci pauka, a zatim ga odnese do prozora. “Tako... pauk je na sigurnom. A i ti si sad bezbjedna, Esma”, osmjehnu se učiteljica.

“Ih, Esma!”, dobaci Hasan. “Ti se bojiš tako malenog pauka!” “Ma ne bojim se ja toliko pauka”, pravdala se Esma. “Samo ga nisam očekivala na mom stolu, pa sam ga slučajno dotakla.” “Pauk ti ne može ništa. Tako je mali i beznačajan!”, reče Zejd. “To što govoriš nije tačno. Pauk može biti itekako opasan. Pogotovo oni veliki. Njihov ubod i otrov su smrtonosni. Ja se itekako bojim paukova”, reče Asija. “Ti pretjeruješ, Asija”, uključi se u diskusiju i Salih. “Takvih velikih i opasnih paukova nema kod nas. Takvi se nalaze u Africi i Centralnoj Aziji. To su oni veliki poput škorpiona.”

“Smirite se, djeco. Svi ste vi u pravu”, dodade učiteljica. “Paukovi žive svuda oko nas: u polju, na kori drveta, na lišću ili u našoj kući: u podrumu ili na tavanu. Ili u nekom mračnom nedostupnom uglu naše sobe. Vrste paukova koje se na našem području mogu sresti uglavnom su bezopasne, ali jako korisne. Pauk plete tanku, svilenkastu mrežu i tako se penje, skriva ili lovi insekte. On se hrani sitnim otpacima, mušicama i ostacima drugih insekata. Sve u svemu, to su korisni insekti koji brinu za održavanje ravnoteže u ekosistemu. A isto tako postoje i veliki paukovi sa više od tri para nogu. To je druga vrsta, koja i ne spada u insekte. I kao što Asija reče, otrov nekih od njih može biti smrtonosan. A kad smo već kod toga, da li znate još neke zanimljivosti o pauku?”

Abdullah podiže ruku: “Ja znam, učiteljice. Pauk je jedna od životinja koja je spomenuta u Kur’anu. Čak i jedna sura nosi naziv po njemu – sura Ankebut.”

“U pravu si!”, dodade učiteljica. “A znaš li i kako je Allah spomenuo pauka u Kur’anu?”

Abdullah se zamisli pa reče: “Uzvišeni Allah spominje pauka i kaže da je njegova kuća najslabija.”

“Baš tako! Uzvišeni Allah u suri Ankebut, u 41. ajetu kaže: “Oni koji, mimo Allaha, zaštitnike uzimaju slični su pauku koji sebi isplete kuću, a najslabija je kuća, uistinu, paukova kuća, neka znaju!”, reče učiteljica pa nastavi: “A znate li priču iz doba Poslanika, alejhis-selam, kad je ta tanana mreža malehnog pauka bila, Allahovom naredbom, sebeb da mušrici ne ubiju Poslanika, alejhis-selam?” Neka djeca potvrdno klimnuše glavom, druga su zbunjeno gledala u učiteljicu.

Ona nastavi: “Kad je kurejšijsko zlostavljanje muslimana u Meki postalo tako veliko, Uzvišeni Allah naredio je muslimanima da učine hidžru. Kako Kurejšije ne bi saznale za to, muslimani su tajno u grupama napuštali Meku i odlazili u Medinu. U Meki su ostali samo Poslanik, alejhis-selam, sa svoja dva prijatelja: Ebu Bekrom i Alijom, radijallahu anhuma. Kad su Kurejšije ipak saznale da su muslimani napustili Meku, naljutiše se i odlučiše da ubiju Poslanika, alejhis-selam. Džibril, alejhis-selam, o svemu je obavijestio Poslanika, alejhis-selam, te mu prenio da te večeri napusti Meku. Alija, radijallahu anhu, legao je u krevet Poslanika, alejhis-selam, i ogrnuo se njegovim ogrtačem. Kad su Kurejšije opkolile kuću, sve do ujutru nisu mogli vidjeti da tu nije Poslanik, alejhis-selam, već njegov amidžić Alija. Za to vrijeme Poslanik, alejhis-selam, uputio se s Ebu Bekrom ka planini Sevr i sakrio se u pećinu. Bijesne Kurejšije obećaše velike poklone onome ko uhvati Poslanika, alejhis-selam, i vrati ga u Meku. Tako je bilo puno izvidnica koje su se dale u potjeru za Božijim Poslanikom, alejhis-selam, te se nadale nagradi Kurejšija. Jedna izvidnica došla je do pećine u kojoj je bio Poslanik, alejhis-selam, s Ebu Bekrom. Allahovom odredbom, jedan mali pauk na ulaz u pećinu ispleo je mrežu. Te je tako izvidnica zbog paukove mreže pomislila da u pećinu davno niko nije ulazio te tu nisu ni tražili Božijeg Poslanika, alejhis-selam. Eto, tako je sićušni pauk bio sebeb da Kurejšije ne uhvate Božijeg Poslanika”, učiteljica završi priču, a djeca su bila oduševljena onim što su čula.

Prije samo nekoliko sjedmica počela je nova hidžretska godina. A sad je, evo, i počela nova školska, pa se, draga djeco, potrudite da ove hidžretske a ujedno i nove školske godine poput pauka uradite sve što je do vas, a onda se oslonite na Allaha, a Uzvišeni Allah dat će da rezultati pričaju sami za sebe. Neka je s hajrom početak nove školske godine!