Da li se naši opći porazi i neuspjesi vraćaju na problem što mi ne posjedujemo dalekosežne avione pak što ne proizvodimo atomske bombe? Neki ljudi misle da iza našeg posrtaja stoji naša industrijska i vojna nemoć, a da bi naš ummet, kad bi posjedovao to oružje, zavladao i preuzeo vođstvo u svijetu.
Ovo je, doista, bolesno razmišljanje. Stvarnost je da smo mi pogođeni paralizom u svom moralnom sistemu i svojim psihičkim nadarenostima, što nam onemogućava ispravno kretanje, a naša društva nalikuju naseljima kojima je prekinuta električna energija, te su zaronjena u tami. Zato je nužno popraviti propuste koji su se pojavili, kako bi svjetlo iznova zasjalo.
Liječenje velikih i malih oštećenja lijepom riječju i iskrenim savjetom nije dovoljno! Moraju se ukloniti uzroci koji izazivaju ta oštećenja i moraju se stvari vratiti na svoje zdrave temelje, originalnoj prirodi – fitri: “…vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio... ” (Er-Rum, 30)
Plaši me i brine to što se ružan ahlak proširio među ljudima u tolikoj mjeri da je loše ponašanje postalo dio svakodnevnog života: na svakom koraku možemo se uvjeriti koliko se omalovažavaju lijepe riječe, koliko je malo zainteresiranosti da za odgovornim i potpunim činjenjem djela, koliko je zastupljena pronevjera emanetu i velikih odgovornosti, na koje se sve načine iskrivljuju jasne činjenice dok se istovremeno neznanja preinačava u nauku, a nauku u neznanje, lijepo se smatra ružnim, a ružno lijepim.
Kako se visoke palače ne mogu se graditi bez stubova, potpornika i željeznih mreža, isto se tako može graditi veliki čovjek bez čvrstog ahlaka, pouzdanih putokaza i mnoštva lijepih osobina koje donose čvrsto pouzdanje.
Kada vidiš društvo da se energično zalaže za čuvanje poretka, da precizno poštuje dogovoreno vrijeme, da se odlučno suprotstavlja pogreškama, da strogo vodi računa o pravu drugih, da se ljubomorno postavlja u pogledu časti ummeta, mnogo strahuje, a malo žudi, daje prednost Allahovom zadovoljstvu nad zadovoljstvom ljudi…, kada vidiš da ove odlike krase jedno društvo, tada budi siguran da se ono kreće ka vrhuncu prosperiteta i uspjeha.
Prvi muslimani bili su moralni uzori u kojima se otjelovila čast, iskrenost, čistoća i potpuna neovisnost, i zato su oni dostojanstveno predvodili karavanu čovječanstva. I to nije nikakvo čudo, jer su bili učenici čovjeka kojeg je Uzvišeni Allah opisao riječima: “jer ti si, zaista, najljepše čudi” (El-Kalem, 4), i bili su produkt njegove uzvišene duše te su se svi drugi narodi poveli za njima, od njih učili i na njih se ugledali.
A danas, mi idemo i dahćemo iza drugih naroda, bez šanse da stignemo njihov nivo jer su vage ahlaka kod nas postale veoma lahke, a naša vezanost za njega slaba.
Ahlak je skup raznovrsnih vrlina i običaja po kojima narodi oživljavaju, kao što tijela oživljavaju sa svojim aparatom i svojim žlijezdama. Pa kada ova skupina oboli, vidjet ćeš, nažalost, ponašanje ljudi i njihovih predvodnika koje te neće radovati...
U mnogim islamskim zemljama vidio sam nečistoću na putevima i u kućama, ili na odjeći i tijelima. Vidio sam anarhiju u kretanju ljudi i auta. Vidio sam nemar i mrtvilo pri uzimanju robe i obaveza. Vidio sam da su ljudi posvećeni ostvarenju svojih ličnih želja, dok istovremeno zaboravljaju te sveobuhvatne temelje i opća prava. Vidio sam rasprostranjenost besposličarenja, ljenčarenja i trošenje života ni u što!
Laž u prenošenju vijesti, a i u opisivanju drugih postala je nešto uobičajeno. Također, ulaganje krajnjeg truda čovjeka u potrazi za onim što on smatra da mu pripada, dok istovremeno omalovažava izvršavanje onoga što mu je obaveza.
Vidio sam njegovu nemarnost u pogledu onoga što je u mogućnosti upotpuniti i gubljenje blagosti u riječima i djelima. Vidio sam rasprostanjenu grubost i kamenost te pretjerivanje u svađama i raspravama!
Zatim je došlo do preinake morala u formalnost, obavijenu pretvaranjem – a to je u islamu širk – koja gotovo da je zagospodarila u tim društvenim odnosima i vezama. I to je taj prvi poticaj k oholosti i raskoši u svečanostima, svadbama i obavezujućim manifestacijama kod žalosti i radosti…
I administrativna nemoć vraća se na moralne i naučne uzroke, s tim što su moralni razlozi kod nas izraženiji.
I vojni poraz vraća se na psihološke, umjetničke i industrijske razloge, s tim što su psihološki razlozi kod Arapa očitiji i jači.
Razumni odlučno tvrde da arapski političari i arapske vojskovođe stoje iza svih pobjeda koje su ostvarili židovi kroz ovih četrdeset godina. Štaviše, židovske vojskovođe jasno su potvrdili da dobici koje su ostvarili nadmašuju snove i nadilaze maštu! Oni nisu ništa planirali za to, niti su pribjegli obmanama kako bi to postigli. Naprosto, to je dar arapske degeneracije i slabosti ahlaka. To je lahki plijen neprijatelja koji je usavršio iskorištavanje pogodnih prilika! A ima li bolje prilike od toga da arapski vojskovođa bude onaj koji je žrtva droga i ostalih opojnih elemenata? Ili, da arapski vođa bude onaj koji je do svog položaja došao preko brda lobanja svojih neistomišljenika i kostiju sinova svoga roda koji su prognani pred njim. Doista je ovo najveća šansa za uspostavu židovske države koja je uspostavljena na zaostaloj praznini zapostavljenog ahlaka kod nas. Muslimani su postali rascjepkani narodi, srušenih razuma, prilijepljeni za zemlju, uzburkanih prohtjeva, hladnih udisaja…
Mi drugima govorimo:
Vatra (Džehennem) je ishodište nevjernika i mušrika. Oni će dobiti ono što zaslužuju kao nadoknadu za svoje nevjerovanje u Allaha i zaboravljanja na Njega!Da mi je samo znati zašto sebi ne kažemo:
Vatra je, također, boravište onih koji se pretvaraju, onih koji su skrenuli sa Allahovog puta, koji žude za životom na ovom svijetu, koji se izlažu smrti u potrazi za strašću, karijerom, imetkom i slavom. A njihova veza sa ovim prohtjevima žešća je od veze mušrika sa njihovim kipovima.Zašto ne kažemo sebi da
će prvi kojima će Vatra biti potpaljena jesu učenjaci koji traže dunjaluk, bogataši i ratnici koji priželjkuju ugled i prevlast. Zar nam to nije rekao naš Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem?Obišao sam mnoge islamske predjele i vidio da je moć običaja jača od moći vjere, a slijeđenje strasti važnije od slijeđenja razuma!
A ljudi imaju zapanjujuću moć prilikom ogrtanja svojih strasti odjećom vjere kao i pri realizaciji svojih prohtjeva u ime Allaha…
Sjećam se da sam u svojoj ranoj mladosti često obilazio kuću jednog trgovca, koji je bio Armenac, kako bih jedno od njegove djece podučavao arapskom jeziku. Majka je motrila svoga sina i stalno ga podsjećala na one obaveze koje su mu zadate. Za jednu godinu primijetio sam kako ova majka oblači samo dva ili tri odjevna predmeta i to od veoma jeftinog materijala. Međutim, ona je bila čista i graciozna. Mnogo je pomagala svog muža u njegovom dućanu iako je bila u ovakvom halu, s malo troškova i skromnom odjećom.. Tome sam svjedočio u vrijeme dok sam gledao islamske porodice u sasvim drugom dunjaluku! Žena se nije zadovoljavala osim sa desetinama kompleta skupocjene odjeće..Vidio sam židovskog mladoženju koji stupa u brak sa svojom izabranicom – prije uspostave židovske države – i ne primijetih išta što privlači pažnju, a prisjetih se riječi Hafiza Ibrahima dok opisuje arapskog mladoženju: “Sa njeg su se slivali dragulji da smo pomislili da to dvorište teče draguljima.”
Rekoh: šta ovaj naš ummet radi sam sa sobom? Gdje ide? Šta su ti moralni kodeksi i adeti koji ga vode i njime vladaju?
Jednom me telefonom, pred kraj ramazana, nazvala jedna djevojka i rekla: “Mi slušamo tvoje dersove koji imaju utjecaja na nas. Molim te da posavjetuješ moje roditelje da ne otežavaju svojim kćerima. Moj je otac odbio trojicu ljudi koji su me prosili želeći me za ženu, a ja sam već ostarjela!”
Rekoh: Možda ti ljudi imaju manjkavosti u vjeri i osobinama, te ih zbog toga odbijaju!
U očaju, djevojka reče: “Doista su iman i ahlak zadnje na što se gleda! Važan je imetak i ugled! Važni su položaj i porijeklo!”
Proučavao sam stanje braka u većini islamskih zemalja i našao da socijalno licemjerstvo vlada ponašanjem: koliko će se samo potrošiti da bi se kupio nakit i odjeća? Koliko će se potrošiti za proslave i svadbe? Koliko će se potrošiti za predaju dara i kupovinu savremenog namještaja?
Zatim, taj prethodni mladoženja, iz kojeg je plemena? Ako ne bude bio iz nacističke stranke, onda nije pogodan za naše djevojke, pa makar bio izumitelj satelitskih antena.
Stvarnost je da su razumni zbunjeni pred mrežom običaja koji vladaju našim islamskim svijetom! I oni su ubijeđeni da su ti običaji daleko od bogobojaznosti i zaštite interesa…
Narodne mase svjesno zatvaraju oči pred ponašanjem omladine prije braka u kojem se uništavaju časti i istrebljuju vrline sve dok se ne omogući brak koji je u skladu sa bontonom kojeg je postavio sam šejtan!
I onda kada razvrat postane dio koji mora postojati u tom društvenom životu, to je onda propast vjere. On će postati parola koja nema značenje, ime koje nema suštine, a niti će mesdžid pokraj bordela imati ikakvog značaja!
Ja se uznemirim kada se u nekoj zemlji falsificiraju izbori. Ne zato što će izvjesna skupina prepredenjaka ukrasti položaje koje ne zaslužuju – mada je sam taj čin zločin – već je srž uznemirenosti činjenica da laž prolazi u miru, lažno svjedočenje se ustalilo bez imalo zabrinutosti, a i staro i mlado se naviklo na to da istina bude uništena bez ikakvog suprotstavljanja! A ummet koji živi sa ovakvim ahlakom podesan je za izumiranje!
Ono što sam naučio iz učenja islama i životopisa njegovih velikana jeste da vjera i moral idu zajedno i nerazdvojno. I naučio sam da, kada je iman ispravan, ispravni su i ibadeti koji su propisani sa njim, vrline procvjetaju, ljudi se međusobno ophode dostojanstveno, plemenito, samilosno i međusobno opraštajući jedni drugima. A nestane prevare, prljavštine, laži i lažnog svjedočenja itd.
Naslijedili smo ogromno bogatstvo psiholoških i socioloških normi o kojima čovjek duboko razmišlja pa se pita: do kojeg bi nas horizonta savršenstva i sjaja uzdigle ove predaje da smo ih se čvrsto držali i preinačili ih u žive bontone? Uzmi, nakratko, ove uzorke:
Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Razvrat i bestidnost nemaju ništa sa islamom. A najboljeg islama jest onaj čovjek koji ima najbolji ahlak.”
“Uzvišeni Allah daje na blagosti ono što ne daje na osornosti. A kada Allah zavoli roba, podari mu blagost. Nema te kuće koja bude bila lišena blagosti a da neće biti lišena svakog dobra.”
“Sadaka je osmjehnuti se bratu muslimanu. Sadaka je naređivanje dobra i zabranjivanje zla. Sadaka je ukloniti nešto što uznemirava ljude, trnje i kosti s puta. Tvoje presipanje iz tvoje kofe u kofu tvoga brata tebi je sadaka. Tvoj pogled u čovjeka ružnog pogleda tebi je sadaka.”
“Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne budete voljeli.”
Komentirajući Allahove riječi: “Zlo dobrim uzvrati…” (Fussilet, 34), Ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao je: “Strpljivost u srdžbi i opraštanje kod ružnog postupka. Pa kada muslimani to budu praktikovali, Allah će ih zaštititi i pokoriti im njihovog neprijatelja!
Nu‘man b. Bešir, radijallahu anhu, kazuje: “Bili smo s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je neki čovjek pridrijemao dok je jahao na svojoj jahalici. Jedan drugi čovjek uzeo je strijelu iz njegovog tobolca te se ovaj prenu uplašen. Tada Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Muslimanu nije dozvoljeno da zastrašuje muslimana.’”
Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je svoje ashabe: “Znate li koja je to najveća kamata kod Allaha?” “Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju”, odgovoriše oni. “Najveća kamata kod Allaha jest ohalaliti čast čovjeka muslimana!”, reče on, a zatim je proučio: “A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh.” (El-Ahzab, 58)
Ibn Kesir es-Suhajmi prenosi od svoga oca koji kazuje: “Rekao sam Ebu Zerru: ‘Uputi me na djelo koje će čovjeka, ako ga bude činio, uvesti u Džennet!’ Ebu Zerr, radijallahu anhu, reče: ‘Pitao sam o tome Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, pa je rekao: ‘Vjerovanje u Allaha i Sudnji dan.’ Rekoh: ‘O Allahov Poslaniče, zaista se iman povrđuje djelima.’ Poslanik reče: ‘Neka dijeli od onoga čime ga je Allah opskrbio!’ Ja upitah: ‘A šta ako se radi o siromahu koji nema što udijeliti?’, a Poslanik odgovori: ‘Neka naređuje dobro i zabranjuje zlo.’ Opet upitah: ‘Allahov Poslaniče, šta ako bude slabić i ne bude mogao naređivati dobro, a zabranjivati zlo?’, a on reče: ‘Neka pomogne nemoćnog.’ Upitah: ‘Šta ako je on sam nemoćan te ne može drugome pomoći?’ Na to Poslanik reče: ‘Neka uradi nešto za savladanog!’ Ja opet upitah: ‘Šta ako bude slabić i ne bude mogao pomoći savladanog?’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ti ne želiš da kod tvog druga bude imalo hajra! Nek se suzdrži od uznemiravanja ljudi!’ Tada upitah: ‘O Allahov Poslaniče, ako to uradi, ući će u Džennet?’, a on odgovori: ‘Kod kojeg se god muslimana nađe jedno od ovih svojstava, bit će uzet za svoju ruku sve dok ne bude bio uveden u Džennet!’”
Dobro razmisli o toj temeljitosti! Dobro razmisli o tome da su dobre osobine ono što uzima čovjeka za njegovu ruku i uvodi ga u Džennet! Zaista pasivnost ne čisti ni pojedinca ni zajednicu. A narod koji se vrti samo oko svojih želja i strasti ne prelazi svojim brojem ni životinje na njivi, a ni divljač u džungli. Postoje poroci koji nadmašuju svoje počinioce i čije se zle posljedice prostiru u daleka vremena. Tako su prevara na ispitima, ili prodaji robe, ili u gradnji zgrada, ili popločavanju puta ili drugim stvarima ljudi koje su od posebne ili opće koristi, porok rušilačkih posljedica. A onoga ko to radi Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odstranio je iz zajednice muslimana: “Onaj ko nas vara, taj ne pripada nama” (Muslim). Stvarnost je da rasprostranjenost prevare u našim zajednicama i malobrojnost prevare u drugim društvima ruši naš temelj, slabi našu snagu i poljuljava pouzdanje u nama.
Neki naši veliki univerziteti odbijaju naučne diplome dobijene od određenih instituta jer nisu sigurni u njihovu vrijednost, kao i što neki potrošači odbijaju robu koju proizvodimo jer nisu sigurni u njen kvalitet! Pa zar nas čini počašćenim ovakvo stanje?
I kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odstranio od ummeta prevarante, odstranio je i ponizitelje vrijednosti starih kao i negatore položaja uleme: “Ne pripada nama onaj ko ne poštuje naše stare, nema milosti prema našoj djeci i ne zna pravo našeg učenjaka.” Istina je da su muslimane zadesile zastrašujuće nesreće zbog toga što je omalovažavana inteligencija, a prednost davana glupacima. I Arapi preferiraju privrženost domovini i porijeklu nad naučnom sposobnošću i administracijom. A despote i ugnjetavači među vladarima daju prednost osjećajima bliskosti i laskanja nad tom raskošnom sposobnošću i bogatim iskustvom i vještinom. Poredio sam vođe komunista i krstaša, s jedne strane, i vođe muslimana, s druge strane, i osjećam gorčinu. Oni izbacuju naprijed najveće među njima, a mi izbacujemo ono što nam je lahko!
A ahlak nije nešto što se stječe čitanjem i pisanjem, ili govorom i propagandom i reklamom. To je stepen koji se stječe velikim trudom i naporom; kako da od prostog pređeš u visoko i uzvišeno? Kako da iz malaksalosti i klonulosti pređeš u stabilnost i čvrstinu? I čovjek na ovom mejdanu sam sebe kroji, i on najbolje zna ono što ga upropaštava, da li to bilo ljenčarenje, škrtost, strah i drugo. Zato on sebi skicira puteve lijeka i periode spasa i neprestano se kreće tim putem nadvladavajući prepreke sve dok ne ozdravi od svoje bolesti, s tim da zajednica imaju velikog udjela u postizanju ovog uspjeha. Mi znamo da postoje sredine koje rađaju poniženje i druge koje rađaju ponos, i postoje sredine koje rađaju međusobnu povezanost i međusobno potpomaganje, a postoje i druge koje rađaju međusobnu mržnju i zavist.
I bilo je moguće da razni džemati, škole ili tarikati potraže utočište u ovom željenom pročišćavanju. No, ljudi tarikata kod nas su se oslonili samo na određene virdove i bidate od kojih nema hajra. Tako su izgubili naučnu i praktičnu moć u uzdizanju ka slavi, njih samih i generacije koje dolaze. Ružno su, a ne lijepo, postupali… I otuda ahlak nije našao plodnu zemlju u kojoj bi bi se pročišćavao i cvjetao... Ljudi su živjeli shodno onome što im je bilo pogodno od njihove prirode i običaja…
I koliko sam samo žudio da se nađe iskreni profesor koji će obilaziti one koji odrastaju, djecu, usmjeravati njihova stremljenja i njihove postupke te smireno ispravljati ono što bude krivo kod njih i s ljubavlju popravljati pogreške, koji će odriješiti te psihološke čvorove i aktivirati te intelektualne sposobnosti, usmjeriti ih i konstantno pratiti sve dok od te male djece ne načini velike heroje gdje svaki ide shodno svojim sposobnostima: “Svako se okreće prema svojoj kibli…” (El-Bakara, 148)
Naše vrijeme ne dozvoljava postojanje jednog ovakvog profesora. To vrijeme raspirilo je žeravicu međusobnog nadmetanja među ljudima i omrzlo svakom čovjeku njegov položaj, te on ne ostaje na njemu, a da za to vrijeme ne žudi da postigne neki veći položaj. I većinom ovaj profesor prelazi iz svog naučnog položaja u administrativni položaj, koji kod ljudi slovi kao srećniji i bolji. Tako da na mejdanu istinskog odgoja ne ostaje niko do onaj kojeg su sve karavane mimoišle, a vrijeme ga prisililo na ostanak!
A ahlak je svjetski jezik kojim se sporazumijevaju narodi uprkos njihovoj različitosti i obraćaju se logici ahlaka prilikom suda. Možda su običaji i propisi različiti, no, ahlak ostaje, podupirući se na ono što je Allah ostavio u prirodi (fitri), a to je; lijepo držati lijepim, a ružno smatrati ružnim. Mi smo naučili iz svoje vjere da temelj licemjerstva predstavlja lažan govor, pronevjera dogovorenog, izdaja emaneta, kršenje ugovora, razvratnost prilikom prepirki… A ljudi, i na istoku i na zapadu, ne negiraju išta od ovoga, a niti poštuju lažova, a ni izdajnika… No, mi upućujemo poglede ka biti, koja je u opasnosti. Ahlak se u našoj zemlji čvrstom vezom veže za vjeru. A onda kada se uzdrma akida, pojavi se manjkavost, isklija grijeh i sav se ummet uznemiri.
Zadesio nas je svjetski kolonijalizam u našoj nutrini, nakon što je islam oslabljen, a njegovo oživljavanje u javnom životu smatra se dalekim. Iza tog je uslijedio taj tužni moralni sunovrat i mlitavost, kod koje se ništa ne može učvrstiti.
Možda je kod drugih naroda bilo filozofskih pogleda za koja su se čvrsto držali. A što se tiče islamske države, pa udaljavanjem od imana, njegovih temelja i njegovih parola, posrnule su i jedinke i zajednice u smjeru kakav druge zemlje ne poznaju, procvjetala je izdaja, pokvarili su se jaki, slabi su se prilijepili za dno, a potraga za hljebom postala je taj prvi zahtjev. I mnogi su se zadovoljili da spas od plijena potraže u kajanju!
A da bi se vlast ahlaka vratila na svoje prijestolje, mora se povratiti jekin, sigurno pouzdanje, u razumima, da narodne mase postanu prisne s namazom, da vrline odnesu pobjedu nad strastima, da se ne poštuje lažac i da se ne daje prednost rasipniku.
Smatram da klasificiranje ahlaka mora biti izvedeno shodno zahtjevima vremena. Postoji ahlak koji precizno pojašnjava ophođenje sa vladarima i narodnim masama i drugi koji pojašnjava odnose između dva spola u različitim oblastima, zatim onaj koji pojašnjava odnose radničke klase i vlasnika posla, ili odnose između njih i samog posla… A u islamu, za sve ove ciljeve, postoji tinta koja nikad ne presušuje.
Izvor: Al-Tarik min huna
Piše: Šejh Muhammed el-Gazali, rahimehullah
Preveo: Halil ef. Makić