U prošlom broju bilo je riječi o sekti haridžija nakon ubistva Alije, radijallahu anhu, koja se razvila u sektu sa određenim zabludjelim ubjeđenjima, metodama i praksama koje su uz određena prilagođavanja, modifikacije i evoluciju bila i ostala prisutna do današnjeg vremena, bilo da se radi o njihovom maloumništvu, neznanju, njihovom odnosu prema neistomišljenicima, smatrajući ih nevjernicima, posebno njihovom odbacivanju učenjaka, kao i njihovom stalno razilaženju i cijepanju. Na primjeru haridžijske sekte el-ezarika ova ubjeđenja došle su do izražaja, kao i njihova maloumna razrada tih zabluda, bilo u pogledu proglašavanja nevjernika onoga ko ne učini hidžru njima, ili se ne slaže s njima, gnusna pravila tevbe od ovih navodnih djela nevjerstva i širka. Također istakli su se i u pogledu još jedne karakteristike specifične svim haridžijskim sektama, a to je krvoproliće, bez ikakvih izuzetaka, nad nedužnima. Učenjaci, velikani i prvaci ummeta upozoravali su na njih, razotkrivali njihove zablude, ali takva je priroda tih zabluda, da ko lahko u njih upadne, teško se iz njih izvuče, ko se zadoji na izvorima smutnji i zabluda, takav će se teško zadovoljiti i smiriti sa Kur’anom i sunnetom, neće osjetiti spokoj i uvijek će tražiti nešto više, nešto mimo Kur’ana i sunneta.
Haridžijska sekta en-nedždat
Poslije sekte el-ezarika, druga važna haridžijska sekta, koja je povezana sa sektom el-ezarika, jeste sekta en-nedždat. Oni su sljedbenici Nedžda b. Amira el-Hanefija, a prije toga su bili sljedbenici Nafija b. Ezreka, vođe el-ezarika, pa se skupina njegovih sljedbenika predvođenih Ebu Kudejlom, Attijom b. Esvedom el-Jemamijom, Rašidom et-Tavilom, Miklasom i drugima, odvojila od njega i, naravno, proglasili su ga nevjernikom i sve koje su ostali s njim zbog njegovih stavova, čak su proglasili nevjernikom i onog ko nije dijelio njegove stavove, nego samo smatrao da je on halifa i vladar pravovjernih, što su i oni prije toga smatrali, ali su sad se pridružili Nedždu u Jemami i njega proglasili halifom. No, nisu dugo ostali jedinstveni, jer su ove vođe razišle sa Nedždom i nastale su nove sekte. Skupina sa Attijom, koja je otišla u Sidžistan, koji se nalazio na dijelovima današnjeg Afganistana, kao i Pakistana i Irana, gdje su im se pridružile lokalne haridžije, formirala je sektu atvijja. Skupina oko Ebu Kudejla ostala je u Jemami i vodila borbe sa Nedždom, kojeg su na kraju i ubili. Skupina onih koji su bili ostali uz Nedždu smatrali su ga halifom, kao što su sljedbenici Nafija b. Ezreka smatrali njega halifom, i gdje god je bila neka skupina haridžija imali su svog halifu! Jedan od razloga zbog kojeg su se razišli jeste što je više ratnog plijena i drugih davanja dao vojsci koju je poslao kopnom nego vojsci koja se borila na moru. Drugi razlog jeste što je oslobodio kćerku Osmana, radijallahu anhu, koju su zarobili nakon što je poslao vojsku da osvoji Medinu. Kada su je oslobodio na zahtjev halife muslimana Abdulmelika b. Mervana, prigovorili su da je robinju oduzeo od muslimana, tj. njih, i poslao je nevjernicima, što je po njihovim pravilima nevjerstvo. Prilikom napada na Katif, njegov sin Mutterah osvojio je neki ratni plijen i zarobljenike, pa požurio da ih podijeli, dajući prednost svome razumu, a ne postupajući po propisima. Nedžd ih je opravdao zbog nepoznavanja ovih propisa, na što mu se usprotivila skupina sljedbenika i izvrijeđala ga najgorim psovkama. Uz ove i slične prigovore i razilaženja, na kraju su tražili da se pokaje, što je on i uradio. Međutim, tada je jedna skupina pokajala zbog svog zahtjeva, jer su smatrali da se od njega kao halife i imama nije smjelo tražiti da se pokaje za ove postupke, ali su onda od njega tražili da se pokaje zbog svoga prethodnog pokajanja i zatražili su da traži pokajanje od onih koji su od njega tražili tevbu, inače oni će se boriti protiv njega. On je ispunio njihov zahtjev, a to je dovelo do nove podjele među njegovim sljedbenicima, od kojih je većina tražila da odstupi i da im izabere novog halifu. Izabrao je Ebu Fudejka, kojem se Rašid et-Tavil pridružio sa svojom grupom. Ebu Fudejk se uplašio da će vojska koju je Nedžd poslao u borbu protiv muslimana, kada se vrate u Jemamu, ponovo vratiti Nedždu na vlast i zbog toga je raspisao veliku nagradu od deset hiljada dirhema za pronalazak Nedžda, koji se u međuvremenu sakrio, a isto tako objavio je da će svaki rob koji ga pronađe biti slobodan, što sa šerijatske strane nije ispravno, jer on ne može tuđe robove oslobađati. Na kraju jedna robinja ga je otkrila i Rašid et-Tavil ga je ubio i donio njegovu glavu Ebu Fudejku. Uprkos pokajanju, napuštanju vlasti, Ebu Fudejk iz straha za svoju vlast naredio je njegovo ubistvo, nakon što su svi bili njegovi sljedbenici i za njega se borili. Nakon njegove smrti izrasle su tri podsekte, skupina sa Ebu Fudejkom, koja ga je na kraju protekfirila, skupina koja ga je opravdavala i skupina koja je bila blizu Basre, daleko od ovih događaja, pa nisu znali šta se tačno desilo, pa su se suzdržali od toga da ga bilo kako okvalifikuju.
Haridžijske sekte es-sufrijja i el-adžarida
Pripadnici sekte es-sufrijja su sljedbenici Zijada b. Esfara. Za svoga vođu izabrali su Imrana b. Hittana, koji je poznat po tome što je opjevao Ibn Muldžema nakon što je ubijen, hvaleći i veličajući njegov zločin ubistva Alije, radijallahu anhu, spominjući u stihovima da je Ibn Muldžem najbolje stvorenje kod Allaha po djelima. Ibn Hittan je bio pobožnjak, govornik, jedan od najhrabrijih haridžija. Sekta el-adžarida, to su sljedbenici Abdulkerima b. Adžreda, koji je bio sljedbenik prethodno spomenutog Atijje b. Esveda i dio njegove sekte atvija. El-adžaride su se podijelili na deset podsektih, neki navode na petnaest, svaka je tekfirila drugu. Jedna od njih smatrala je da sura Jusuf nije od Kur’ana, jer, po njihovim manjkavim razumima, kazivanje o Jusufu, alejhis-selam, o strasti supruge vladara itd., ne može biti u Kur’anu! Dokle su u zabludi došli od prigovora i zahtjeva Osmanu, radijallahu anhu..., ali kad se otvore vrata fitne i zablude ne pitaj gdje završe i propadnu oni koji u njih upadnu. Sekta el-adžarida smatrala je da su djeca nevjernici dok nisu punoljetni po islamu, pa onda se pozivaju u islam ili se pokažu djelom da su muslimani. Druge dvije podsekte el-adžarida su el-malumije i el-medžhulije. El-malumije su smatrali da se moraju poznavati sva Allahova lijepa imena, a ko ne poznaje sva, takav je neznalica, a neznalica je kod njih nevjernik. Za razliku od njih, el-medžhulije su smatrali da je dovoljno poznavanje nekih Allahovih lijepih imena, ali uz to su smatrali el-malumije nevjernicima. Ove i mnoge druge zablude među haridžijama pojavile su se u vremenu halifa poput Haruna er-Rešida, vremenu tabiina, imama sunneta. Kada bi se pojavili neki od njih, koji su zastupali blaže stavove ili promijenili se iz težeg u blaži oblik zablude, imami selefa nisu ih podržavali, ili smatrali da ih treba pomoći, jer oni su i dalje haridžije i to su razilaženja među njima u njihovim zabludama.
Eš-šebibije su sljedbenici Šebiba b. Jezida eš-Šejbanija. Za njega se navodi da je, prije nego što je postao haridžija, došao u Damask i pokušao da dobije neku poziciju od halife Abdulmelika b. Mervana, pošto je bio ugledan u svom plemenu. Abdulmelik je rekao da ga ne poznaje, ali da se boji da je haridžija i odbio je da mu dadne bilo kakvu poziciju. Šebib je na to rekao da će znati ko je on. Našao se uvrijeđen i povrijeđenog ponosa, pa se vratio i u svom plemenu Benu Šejban okupio oko hiljadu haridžija i zauzeo mjesta oko Medaina. Hadžadž je slao vojsku za vojskom pokušavajući da ga porazi, ali Šebib sa svojom vojskom porazio je dvadeset vojski, u periodu od dvije godine, pobivši dvadeset vojskovođa. Nakon toga, u noći je upao u Kufu sa hiljadu haridžija, među kojima je bilo 200 žena, napali su prvo mesdžid u Kufi i ubili koga su tamo zatekli u ibadetu. U mesdžidu je njegova majka Gazala održala hutbu, klanjao im je sabah učeći na prvom rekatu cijelu suru El-Bekara, a na drugom suru Alu Imran. Hadžadž je došao sa vojskom koja je brojala četiri hiljade vojnika i uspio ga istjerati iz Kufe. Pobjegao je sa preživjelim u Anbar, zatim u Ahvaz, tu je pokušao preko mosta Dudžejl uteći, ali su uspjeli presjeći most pa se utopio, a zadnje riječi su mu bile: “...to je odredba Silnoga i Sveznajućeg” (Ja-sin, 38). Sve do zadnjeg momenta ostao je čvrsto ubijeđen u ispravnost svojih uvjerenja! Nakon toga prisegu su dali njegovoj majci Gazala. Hadžadž je pobio većinu šebibija. Jedan od zarobljenih tražio je od Hadžadža da prije pogubljenja izrecituje stihove u kojima se odrekao Alije, Amra, Muavije, onih koji su bili s njima i njihovih postupaka, proklevši ih, nakon čega je smireno pustio da ga ubiju. Sve ovo zato što su smatrali da se time Allahu približavaju, da rade dobra djela, da je ubijanje muslimana koje oni smatraju kafirima vrednije od ubijanja Perzijanaca i Bizantinaca, kao što je upozorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Oni će ubijati sljedbenike islama, a poštedjet će idolopoklonike.” (Buhari i Muslim)
Mučno je i uznemiravajuće čitati, ali prikaz ovih zabluda haridžija je neminovan i obaveza je na njih upozoravati, jedinu sektu na koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio pojedinačno, iako je općenito ukazao na novotarije i njihovu opasnost i štetnost, i da će se pojaviti razne sekte, jedino je haridžije poimenice spomeno i opisao i one prve od njih, a i njihove osobine općenito. Musliman se ne smije zavaravati i samoobmanjivati. Nije zabilježeno da je među haridžijama bilo nijednog alima, ili uglednika, prvaka muslimana. Haridžije nisu ostvarili nijednu pobjedu za muslimane, osvojili neko novo mjesto, proširili islam, nisu porazili nijednu nevjerničku vojsku, nego su donijeli samo fitne i nesreće u muslimanskim zemljama, krvoproliće i ubijanje muslimana, nasilno pokušavali mijenjati društvene tokove, dozvoljavali su prolijevanje muslimanske krvi i uzimanje imetka, i to je njihova glavna karakteristika, uz maloumništvo, neznanje i sklonost podvajanju i razilaženju nakon kojeg se razilaze u raznim detaljima. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je: “Kad god se od njih pojavi rog (nova generacija), bit će odsječen (poraženi), i ponovio je to više puta, a zatim rekao: ‘Sve dok se među njima ne pojavi Dedžal.“ (Ibn Madža)