Tijelo i duša zajedno sačinjavaju čovjeka. Tijelo je stvoreno od zemlje, hrani se plodovima koje zemlja daje, a kada čovjek umre, tijelo se razgrađuje i ponovo postaje zemlja. Stoga će nevjernik na Sudnjem danu poželjeti da je ostao na svojoj zemljanoj praosnovi, reći će: "Da sam, bogdo, zemlja ostao!" (En-Neba, 40).
Zbog velikog značaja i počasti duše, te druge čovječije komponente, Svevišnji Gospodar pripisuje je Sebi i tako opisujući stvaranje čovjeka kaže: "Pa kad mu oblik upotpunim i u njega duha Svog udahnem..." (El-Hidžr, 29). Stoga, duševna hrana također mora biti nebeska, a ne zemljana, niti od onog što je stvoreno od zemlje. Duša koja se hrani s njom kompatibilnom nebeskom hranom uzdići će se nakon smrti u visine, a kapije nebeske će joj se otvoriti i vratit će se zadovoljna svome Gospodaru: "A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!" (El-Fedžr, 27--30). S druge strane duša koja tu hranu odbije i zadovolji se zemaljskom hranom, ona ostaje u zemaljskoj sferi, a nebeske kapije pred njom će se zatvoriti: "Onima koji dokaze Naše budu poricali i prema njima se budu oholo odnosili -- kapije nebeske neće se otvoriti, i prije će debelo uže kroz iglene uši proći nego što će oni u Džennet ući" (El-A'raf, 40). U tom smislu Ka'b b. Malik kaže: "Duše vjernika borave u Ilijjunu, gore na sedmom nebu, a duše nevjernika u Sidždžinu, dolje u sedmoj zemlji, ispod Iblisovih hordi!" (Vidjeti: Ibn Ebul-Izz, Komentar Tahavijeve poslanice, str. 434)
Hrana koju koristi tijelo može biti korisna, a može biti i štetna. Kada čovjek svoje tijelo hrani kvalitetnom hranom, biva zdrav i snažne građe. A kada ga hrani lošom i štetnom hranom i ne vodi brigu o svojoj ishrani, tijelo slabi i obolijeva, a snaga nestaje.
Slično tome, duševna hrana može biti korisna, a može biti i štetna. Kada čovjek svoju dušu hrani zdravom i za nju prikladnom hranom, ta duša biva zaštićena od bolesti, uzdiže se i čisti. Kada čovjek zapostavi svoju dušu i ne vodi računa o njenoj hrani ili je hrani neprikladnom otrovnom hranom pripremljenom od plodova devijantnih ideologija i ubjeđenja, ili se pak povodi samo za svojim tjelesnim porivima, takva duša slabi, ne nalazi svoj smiraj i pati. Svevišnji Allah kaže: "A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti." (Taha, 124)
Čovjek je dužan svojoj duši osigurati za nju prikladnu hranu, baš kao što nastoji svom tijelu osigurati kvalitetnu, zdravu i ukusnu hranu. Dužan je savjetovati se sa ljekarima za dušu kao što traži mišljenje ljekara za tijelo, dužan je brinuti o svojoj duši kao što brine o svome tijelu da bi bila zdrava i snažna kao što želi da mu tijelo bude zdravo i snažno.
Uzvišeni Allah osigurao je prikladnu hranu za oba ljudska elementa. Tako je učinio da tijelo nalazi svoju opskrbu na zemlji od koje je stvoreno, omogućio je čovjeku da obrađuje zemlju i na njoj sije, pa iz nje niču razni usjevi. Na zemlji nalazi za život neophodnu vodu i sve što je potrebno njegovom tijelu.
Ako je Allah pripremio hranu za naša tijela, nije čudno da pripremi hranu i za naše duše. Duša je nebeska, pa je tako i njena hrana nebeska. Allah je spušta putem pouzdanog meleka do poslanika i vjerovjesnika koji je dostavljaju ljudima. Allah je Svojom milošću poslao Džibrila sa hranom za duše, a sam čovjek, svim svojim resursima i sposobnostima koje su mu date, nije u stanju proizvesti hranu prikladnu za dušu. Objava od Allaha je milost prema Njegovim robovima da bi se njome duše hranile, a stvaranje materijalne opskrbe je Allahova milost da bi se njome hranila tijela. Opstankom ova dva esencijalna elementa opstaje čovjek, a nestankom jednog od njih nestaje i čovjek. (Vidjeti: Fehd b. Abdurrahman er-Rumi, Ed-Dirasat fi ulumil-Kur'an, str. 188--191)
Svevišnji Allah, stvorivši Svoja stvorenja, preuzeo je brigu o njima. Prisjetimo se nas samih. Po dolasku na ovaj svijet, novorođenče je apsolutno bespomoćno, ne kontrolira pokrete svojih ruku, glave, nogu, pa čak ni stolicu ili urin. Iako je bespomoćno, ne vlada svojim tijelom i njime ne upravlja, u stanju je pomjerati svoje usne pri dojenju. Sva ostale pokrete nadomjestit će mu njegova majka koja se o njemu brine, međutim pokret njegovih usana majka ne bi mogla nadomjestiti i nužni su da bi se beba mogla hraniti. Ko ga je nadahnuo tom pokretu i njemu poučio? Nema sumnje da je to njegov Stvoritelj Koji održava nebesa i Zemlju i čini ih pogodnim za život ljudi. Stoga, nije čudno da Gospodar svjetova Svoju objavu dostavi nekom od ljudi da bi njihove duše pronašle svoju hranu i bile vođene svjetlom upute. (Vidjeti: Ibid., str. 207)
Značenje vjerovanja u Allahove knjige
Allahove knjige su listovi (suhuf) i knjige (kutub) koje sadrže govor Plemenitog Gospodara, koji je objavio Svojim poslanicima. Vjerovanje u Allahove knjige podrazumijeva čvrsto ubjeđenje da ih je Allah objavio Svojim poslanicima kako bi ih dostavili ljudima, da u sebi nose samu istinu, da ukazuju na pravi put i da je to Allahov govor. Allah je tim govorom istinski govorio, kako On to želi i hoće. Neke od njih dostavljene su poslaniku Allahovim direktnim obraćanjem iza zastora bez posrednika, neke je slušao melek, a potom dostavljao čovjeku poslaniku, a neke je Svevišnji Allah dostavio u vidu ispisanih ploča. Sljedeći ajeti ukazuju na te načine dostavljanja objave:
"Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi. On je, zaista, uzvišen i mudar! Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje." (Eš-Šura, 51--52)
"...a Allah je, sigurno, s Musaom razgovarao." (En-Nisa, 164)
"I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za svašta. 'Primi ih svojski, a narodu svome zapovijedi da se pridržava onoga što je u njima ljepše!'" (El-A'raf, 145)
Vjerovanje u Allahove knjige podrazumijeva ubjeđenje da su narodi kojima su knjige objavljene dužni povinovati se propisima koje u sebi nose i u praksi ih primjenjivati, da se te knjige međusobno potvrđuju, da je poricanje neke od njih nevjerništvo, i da je Kur'an posljednja Božija objava kojom su derogirane sve prethodne.
Svevišnji Allah kaže: "Recite: 'Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo.'" (El-Bekara, 136)
"A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi." (El-Maida, 48)
U časnom Kur'anu spomenuti su nazivi nekih ranijih objava, a to su: Tevrat, koji je objavljen Musau, alejhis-selam, Indžil, objavljen Isau, alejhis-selam, Zebur, objavljen Davudu, alejhis-selam, te Suhufi (Listovi), koje je Allah, džellešanuhu, objavio Ibrahimu i Musau, alejhimas-selam.
Uzvišeni Allah kaže:
"Mi smo objavili Tevrat u kome je uputstvo i svjetlo." (EI-Maida, 44)
"Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil u kome je bilo uputstvo i svjetlo, i da potvrdi Tevrat prije njega objavljen." (El-Maida, 46)
"Davudu smo Zebur dali." (El-Isra, 55)
"Al' vi više život na ovom svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vječan je. Ovo, doista, ima u listovima davnašnjim, listovima Ibrahimovim i Musaovim." (EI-A'la, 14--19)
Svevišnji Allah nije nas obavijestio o nazivima drugih knjiga koje je objavio, nego nam je saopćio da je svaki poslanik koga je poslao imao objavu koju je prenosio svom narodu. Rekao je: "Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu -- samu Istinu, da se po njoj sudi ljudima o onome u čemu se oni ne bi slagali." (EI-Bekara, 211)
Dužni smo vjerovati da su sve objavljene knjige došle s istinom, svjetlošću, uputom i pozivom u čisti monoteizam. Svevišnji Allah kaže o Tevratu: "Mi smo objavili Tevrat u kome je uputstvo i svjetlo." (EI-Maida, 44) O Indžilu je rekao: "Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil u kome je bilo uputstvo i svjetlo, i da potvrdi Tevrat prije njega objavljen, u kome je također bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali." (EI-Maida, 46)
Od svih Božijih objava jedino je Kur'an sačuvan u svojoj izvornoj i originalnoj formi, dok su ranije objave zagubljene i danas ne postoje u svojoj originalnoj verziji. (Vidjeti: Ibn Ebul-Izz, Komentar Tahavijeve poslanice, str. 325; El-Hakemi, Hafiz b. Ahmed b. Ali, Mearidžul-kabuli bišerhis-sulemil-vusuli ila ilmil-usuli, valorizacija: Umer b. Mahmud, 2/671--675; dr. Muhammed Nuajm Jasin, Iman -- temelji, suština, negacija, str. 57--58)
Značaj vjerovanja u Allahove knjige
Vjerovati u Allahove knjige jedan je od temelja imana. Svevišnji Allah obavijestio je da Vjerovjesnik i vjernici vjeruju u sve knjige koje je objavio: "Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici -- svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove..." (El-Bekara, 285). Štaviše, naredio je vjernicima da vjeruju u Božije objave i da to jasno obznane: "Recite: 'Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo'" (El-Bekara, 136). U drugom ajetu, nakon što je naredio vjernicima da vjeruju u Božije knjige, upozorio je da je poricanje bilo kojeg vjerskog temelja velika zabluda: "O vjernici, vjerujte u Allaha, i Poslanika Njegova, i u Knjigu koju On Svome Poslaniku objavljuje, i u Knjigu koju je objavio prije. A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet -- daleko je zalutao" (En-Nisa, 136).
Vjerujući u Allahove knjige zahvaljujemo Allahu na Njegovoj milosti kada je Svojim robovima poslao knjige u kojima su upute i smjernice ka onom što im donosi dobro na ovom i budućem svijetu.
U svakoj knjizi Svevišnji Allah uspostavio je propise koji odgovaraju dotičnom ummetu, a pečat svih objava je časni Kur'an i on je prikladan svim ljudima, u svakom mjestu i svakom vremenu sve do Sudnjega dana.
Vjerovanjem u Božije knjige nebeskom objavom štitimo se od ideja koje su produkt zabludjelih ljudskih umova. (Nuhbetun minel-ulema, Usulul-imani fi davil-kitabi ves-sunneti, str. 129; Muhammed Ibrahim el-Hamed, Resailun fil-akida, str. 281)
Podudarnost Božijih objava
Sve Božije objave podudaraju se u sljedećem:
• Sve potječu iz istog izvora. Svevišnji Allah kaže: "On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodne potvrđuje, a Tevrat i Indžil objavio je još prije, kao putokaz ljudima, a objavio je i ostale koje rastavljaju istinu od neistine." (Alu Imran, 3--4)
• Sve imaju isti cilj, s obzirom na to da sve skupa pozivaju u iskreno obožavanje Allaha, Kojem niko nije ravan, i pozivaju u vjeru islam, a to je vjera svih poslanika. Uzvišeni Allah rekao je: "Mi smo svakom narodu poslanika poslali: 'Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!'" (En-Nahl, 36); "Allahu je prava vjera jedino -- islam" (Alu Imran, 19).
• Doktrinarnim pitanjima, s obzirom na to da sve Božije objave sadrže govor o vjerovanju u gajb (skriveno), vjerovanju u Božije poslanike, proživljenje nakon smrti, Sudnji dan i druga temeljna pitanja vjerovanja.
• Sve nebeske knjige potvrđuju opća pravila koja ljudi trebaju usvojiti, kao što je pravilo nagrade i kazne, a to podrazumijeva da će čovjek biti pitan za svoja djela, a ne za djela drugih ljudi. Svevišnji kaže: "Zar on nije obaviješten o onome što se nalazi u listovima Musaovim i Ibrahimovim -- koji je obaveze potpuno ispunjavao -- da nijedan grešnik tuđe grijehe neće nositi, i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi, i da će se trud njegov, sigurno, iskazati, i da će prema njemu u potpunosti nagrađen ili kažnjen biti." (En-Nedžm, 36--41)
• Pravda i suzbijanje tiranije. Svevišnji kaže: "Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali." (El-Hadid, 25)
• Suzbijanje nereda i svih vrsta zabluda, te podstrek na moralnost i plemenito ponašanje.
• Brojnim obredima, kao što su namaz, zekat, post i hadž, iako su postojale određene razlike u formama ovih obreda. Kazujući o Ibrahimu, alejhis-selam, Svevišnji Allah kaže: "I poklonismo mu Ishaka, i Jakuba kao unuka, i sve ih učinismo dobrim, i učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitve obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali" (El-Enbija, 72--73). (Vidjeti: Muhammed Ibrahim el-Hamed, Resailun fil-akida, str. 282)
Razlike između Božijih objava
Nebeske objave razlikuju se u praktičnim propisima. Tako, naprimjer, vjerozakon Isaa, alejhi-s-selam, razlikuje se od vjerozakona Musaa, alejhis-selam, u nekim detaljima, a vjerozakon s kojim je došao posljednji Božiji poslanik Muhammed, alejhis-salatu ves-selam, razlikuje se od onog s kojim je došao Musa i Isa, alejhimas-selam. Uzvišeni Allah kaže: "Svima vama smo zakon i pravac propisali." (El-Maida, 48) Primjeri nekih zabrana koje su važile u Musaovom vjerozakonu navode se u ajetu: "Jevrejima smo sve životinje koje imaju kopita ili kandže zabranili, a od goveda i brava njihov loj, osim onog s leđa ili s crijeva, ili onog pomiješanog s kostima. Time smo ih zbog zuluma njihova kaznili; i Mi, zaista, govorimo istinu" (El-En'am, 146). Potom je vjerozakon Isaa, alejhis-selam, dozvolio nešto od onog što je bilo zabranjeno, da bi na kraju došao posljednji vjerozakon koji je dozvolio sve što je lijepo, a zabranio sve što je ružno i štetno. Svevišnji Allah kaže: "Onima koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti..." (El-A'raf, 157)