U svakom čovjeku postoje vjerski porivi, porivi dobra, i porivi, prohtjevi duše, porivi strasti, između kojih se vodi neprestana borba. Zato je nužno tražiti uzroke, podsticaje na jačanje poriva dobra, a slabljenje poriva duše i strasti i izučavati ih. Imam Ibn Kajjim el-Dževzi, rahimehullah, u svome djelu Udetus-sabirin ve zehiretuš-šakirin, govoreći o tome kako postići sabur (strpljivost), koji je, kako je imam definirao, postojanost razumskih i vjerskih poriva naspram poriva duše i strasti, naveo podsticaje koji su povod buđenja i jačanja vjerskih poriva i razlog ostavljanja griješenja. Uz Allahovu pomoć, u narednim tekstovima upoznat ćemo ih i približiti ih kroz kratke bilješke i pojašnjenja uvaženog šejha Abdurrezzaka el-Bedra, koje je naveo komentirajući ovo Ibn Kajjimovo djelo.
Svijest o veličanstvenosti Allaha
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Veličanje i poštovanje Uzvišenog Allaha, podrazumijeva da se čovjek stidi počiniti grijeh dok ga On vidi i čuje. Ko ovo osjećanje usadi u sebe, neće se usuditi da ikada počini grijeh.”
Uzvišeni Allah kaže: “Oni ne veličaju Allaha onako kako Ga treba veličati; a čitava Zemlja će na Sudnjem danu u vlasti Njegovoj biti, a nebesa će u moći Njegovoj smotana ostati. Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim!” (Ez-Zumer, 67); “Šta vam je, pa se Allahove veličine ne bojite, a On vas postepeno stvara?!” (Nuh, 13–14). Ibn Abbas, radijallahu anhuma, tumačeći ove ajete, rekao je: “Zašto Allaha ne veličate i ne poštujete istinskim veličanjem i poštovanjem?!” (Tefsirut-Taberi). A imam Kurtubi, rahimehullah, rekao je da Onaj koji postepeno stvara do potpunog stvaranja (kakav je primjer čovjekovog stvaranja u maternici; op. prir.): “...Onaj koji tako stvara i kadar je to načiniti, On je najpreči da se veliča i poštuje” (Tefsirul-Kurtubi). Primjer tragova ovog osjećaja jeste ono što se desilo plemenitom ashabu Džubejru b. Mut’imu, radijallahu anhu, kada je čuo učenje ajeta u kojima se pojašnjava Allahova moć i veličina, i da je On Stvoritelj, Opskrbitelj, Onaj koji svime upravlja, i to ga je postaklo da povjeruje i primi islam. Sam je to opisao riječima: “Čuo sam Vjerovjesnika sallallahu alejhi ve sellem, kako na akšamu uči suru Et-Tur, pa kad je došao do ajeta: ‘Da li su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?! Da li su oni nebesa i Zemlju stvorili?! Ne, nego oni nisu uvjereni! Da li su kod njih riznice Gospodara tvoga ili oni vladaju?’ (Et-Tur, 35–37), rekao je: ‘Skoro da mi je srce iskočilo!’” (Buhari). U drugoj verziji ovog hadisa navodi se da je rekao: “To je bilo prvi put da mi se iman uvukao u srce” (Buhari). Ako nekog njegova duša bude nagovarala na činjenje nekog grijeha, neka u svome srcu oživi osjećaj o Allahovoj veličini, moći i poštovanje prema Njemu, da ga On vidi, čuje i zna sve što radimo. Ako ovo spozna i bude ubijeđen u ovo, to će ga, bez ikakve sumnje, spriječiti i udaljiti od griješenja, kao što kaže Bišr b. Haris el-Hafi: “Kada bi ljudi razmišljali o Allahovoj veličanstvenosti, ne bi Mu griješili.” (Tefsiru Ibni Kesir)
Ljubav prema Allahu
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Usađivanje ljubavi prema Uzvišenom Allahu. Čovjek neće učiniti grijeh prema onome koga voli: ‘Onaj ko voli, pokoran je voljenome.’”
Uzvišeni kaže: “...oni koji vjeruju, još više Allaha vole!” (El-Bekara, 165). Ako rob zaposli svoje srce ljubavlju prema Allahu, to će ga odvratiti od činjenja onog što srdi Allaha. Griješenje i grijesi umanjuju ljubav Allaha prema robu; što je rob nepokorniji i više griješi, ta je ljubav manja. Doista, iskrena ljubav prema Allahu povlači za sobom i nužno podrazumijeva pokornost Njemu i izvršavanje Njegovih naredbi, kao i udaljavanje i klonjenje onoga što izaziva Njegov gnjev. Uzvišeni kaže: “Reci: ‘Ako Allaha volite, onda mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’” (Alu Imran, 31)
Doživljavanje Allahovih blagodati
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Doživljavanje blagodati i dobročinstva. Plemeniti čovjek neće dozvoliti da se ružno ponese prema onome ko mu je učinio dobro. To rade samo podli ljudi. Svijest o Allahovom dobročinstvu i blagodatima kojima ga je obasuo sprečava čovjeka u tome da čini grijehe prema Njemu, iz stida prema Njemu. Kada se čovjeku spuštaju Allahova dobra i blagodati, a on uzvraća svojim grijesima, prekršajima i lošim postupcima, pa melek spušta ta dobra, a drugi bilježi te grijehe i uzdiže te zapise – ima li ružnijeg uzvraćanja?!”
Rob treba da ima svijest o mnogim blagodatima kojim ga je Allah obasuo, kao što kaže: “Ako vi budete brojili Allahove blagodati, nećete ih nabrojati” (En-Nahl, 18), i treba se čuvati da na ovo dobročinstvo ne uzvrati griješenjem. Allah ga obasipa blagodatima, a on uzvraća nepokornošću i griješenjem! Imam Abdulganijj el-Makdisi, rahimehullah, u svom djelu Et-Tevvabin – Pokajnici, navodi kazivanje o tome da je neki čovjek došao do Ibrahima b. Edhema, rahimehullah, i rekao: “Oče lshakov, pretjerao sam s grijesima, pa reci mi nešto što će me odvratiti od grijeha i što će mi spasiti srce!’ On mu je rekao: ‘Ako prihvatiš pet stvari i primijeniš ih, neće ti naškoditi nikakav grijeh, niti će te progoniti želja za njima.’ Čovjek reče: ‘Reci mi koje su to stvari.’ Ibrahim mu reče: ‘Što se tiče prvog, kada poželiš da zgriješiš Allahu, nemoj jesti Njegovu opskrbu.’ Čovjek je upitao: ‘A odakle da jedem kada je sve na Zemlji od Njega?!’ ‘Čovječe, je li lijepo da jedeš Njegovu opskrbu i da Mu griješiš?’, reče mu Ibrahim, a čovjek reče: ‘Nije lijepo’, odgovori čovjek i upita za drugo. Ibrahim mu je rekao: ‘Kada hoćeš da Mu zgriješiš, nemoj stanovati ni u jednom Njegovom naselju.’ Čovjek je pitao: ‘Ovo je veće od prvog! Gdje ću onda živjeti kada je sve od istoka do zapada Allahovo?!’, upita čovjek. Ibrahim ga upita: ‘A je li lijepo da jedeš Njegovu opskrbu i stanuješ na Njegovoj Zemlji i da Mu griješiš?!’ ‘Nije, reci mi šta je treće’, odgovori mu čovjek. ‘Kada hoćeš da Mu zgriješiš, a jedeš Njegovu opskrbu i stanuješ na Njegovoj zemlji, a ti potraži mjesto gdje te ne može vidjeti i tu Mu zgriješi’, reče mu Ibrahim treću stvar. ‘Ibrahime, kako da uradim takvo što, a On sve vidi, pa i ono što tajimo?!’, začudi se čovjek. ‘Čovječe, zar je lijepo da jedeš Njegovu opsrkbu, stanuješ na Njegovoj Zemlji i griješiš Mu, a On te vidi i vidi šta činiš?!’ ‘Nije’, reče čovjek, ‘reci mi šta je četvrto.’ Ibrahim nastavi: ‘Kada ti dođe Melek smrti da ti uzme dušu, ti mu reci: ‘Ostavi mi još malo vremena kako bih se mogao pokajati iskreno i kako bih radi Allaha uradio neko dobro djelo.’ ‘Neće na to pristati’, siguran bijaše čovjek. Ibrahim ga opet upita: ‘Čovječe, ako znaš da ne možeš odgoditi smrt kako bi se pokajao i znaš da kada dođe, nema odgađanja, kako se onda nadaš nekom spasu?!’ ‘Reci mi šta je peto’, čovjek će na to. ‘Kada ti dođu zebanije (čuvari Džehennema) na Kijametskom danu da te odvedu u Džehennem, nemoj ići s njima’, kaza mu Ibrahim i peto. Čovjek reče: ‘Neće me pustiti, niti će me ostaviti.’ ‘Pa kako se nadaš spasu onda?!’, upita ga Ibrahim. Na to čovjek reče: ‘Ibrahime, dovoljno mi je, dovoljno! Molim Allaha da mi oprosti i kajem Mu se.’” (Kitabut-tevvabin)
Svijest o Allahovoj srdžbi
Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Doživljenje srdžbe i osvete. Allah se srdi kada Mu je rob nepokoran. A kada se rasrdi, Njegovu srdžbu ne može ništa zaustaviti, a kamoli ovaj slabašni rob.”
Allah se ljuti i srdi na onoga ko Mu griješi, kao što kaže: “A kad izazvaše Naš gnjev, Mi ih kaznismo” (Ez-Zuhruf, 55). Pa, ako nekog njegova duša bude podsticala na griješenje, neka se sjeti Allahove srdžbe i osvete, koju ne može ništa zaustaviti, pa kako će ovaj slabašni rob?! Uzvišeni Allah kaže: “...a koga snađe srdžba Moja – nastradao je!” (Ta-ha, 81). Rob se treba čuvati činjenja djela koja su uzrok da ga zadesi Allahova srdžba i koja su povod Njegove osvete.
Gospodaru naš, pomozi nam da se Tebe sjećamo, da zikr Tebi činimo, i da Tebi budemo zahvalni, i da upotpunimo ibadete koje Tebi činimo!
(Izvor: Bevaisul-hulas minez-zunub, Abdurrezzaka b. Abdulmuhsina el-Bedra, hafizehullah)