Razlozi i vrijeme pohoda
Arapska plemena u Šamu potpaljivala su plamen sukoba između Bizantinaca i muslimana. Pleme Kelb, ogranak plemena Kudah, koje je nastanjivalo Devmetul-Džendel, konstantno je vršilo pritisak na muslimane. Pokušavali su da ih stave u neku vrstu ekonomske izolacije napadajući trgovce koji su iz Šama prevozili neophodne namirnice za Medinu. Iz tih razloga, pete hidžretske godine, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, organizirao je pohod na pleme Kelb u mjestu Devmetul-Džendel, ali su se oni razbježali. U mjestu Hasma pripadnici plemena Džuzam i Lahm napali su Dihju b. Halifu el-Kelbija, radijallahu anhu, koji je bio na putu izvršenja zadatka koji mu je povjerio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, te su mu oteli sve što je imao sa sobom.
Tim povodom, šeste hidžretske godine organiziran je pohod na mjesto Hasma pod komandom Zejda b. Harise, radijallahu anhu. Iste godine, Zejd b. Harisa, radijallahu anhu, i grupa ashaba poslani su u da‘vetsku misiju u Vadil-Kura te su ih napala plemena Kudaa i Mezhidž. Nakon hudejbijskog mira, ovi su napadi postajali sve opasniji, naročito nakon ubistva Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, izaslanika. Naime, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Harisa b. Umejra el-Ezdija, radijallahu anhu, kao izaslanika upravniku Busre koji je bio bizantijski podanik, ali je poglavar plemena Gassan, Šurahbil b. Amr, uhvatio izaslanika i odrubio mu glavu, iako nije bio običaj da se izaslanici i ambasadori ubijaju. Također je Harisa b. Ebu Šemr el-Gassani, upravnik Damaska, na ružan način dočekao Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, izaslanika te je zaprijetio objavom rata Medini. Nešto više od godinu dana nakon toga, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je grupu ljudi pod vođstvom Amra b. Ka‘ba el-Gifarija u da‘vetsku misiju u mjesto zvano Zatu-Itilaa. Međutim, niko od stanovnika tog mjesta nije se odazvao, nego su opkolili daije i borili se s njima dok ih sve nisu pobili osim njihovog vođe, koji je teško ranjen uspio pobjeći u Medinu i obavijestiti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o tome šta se desilo. Šamski kršćani, predvođeni bizantijskom vlašću, konstantno su uznemiravali Arape Šama koji su primili islam, a i one koji su razmišljali o primanju islama. Tako su ubili namjesnika Meana kada je primio islam, kao što je i namjesnik Šama pobio sve stanovnike Šama koji su prihvatili islam.
Ovi bolni događaji, naročito ubistvo Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, izaslanika Harisa b. Amra el-Ezdija, radijallahu anhu, poticali su muslimane da stanu ukraj ovom kršćanskom nasilju nad muslimanima i osvete se za svoju braću koja su ubijena samo zato što su rekla: “Naš Gospodar je Allah, a naš vjerovjesnik je Muhammed, Allahov poslanik.”
Jedan od važnih ciljeva bilo je i kažnjavanje Arapa koji su bili podanici Bizantinaca i koji su neprestano provocirali muslimane i ubijali njihove daije. Ostvarenjem ovog cilja islamska bi država proširila svoj utjecaj na ova područja i spriječila pojavu sličnih zločina nad muslimanima u budućnosti, te bi se pružila sigurnost daijama, kao i trgovcima, i omogućio siguran dotok robe iz Šama u Medinu.
Osme godine po Hidžri, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je muslimanima da se spreme za borbu. Muslimani su se odazvali pozivu i sakupili tri hiljade boraca, što je najveći broj koji su sakupili do tada. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odabrao je tri komandanta, po sljedećem redoslijedu: Zejd b. Harisa, Džafer b. Ebu Talib, Abdullah b. Revaha. Buhari bilježi od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, da je rekao: “U Pohodu na Mu‘tu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za zapovjednika je postavio Zejda b. Harise, te je rekao: ‘Ako pogine Zejd, onda neka zapovjedništvo preuzme Džafer b. Ebu Talib, pa ako pogine Džafer, onda Abdullah b. Revaha.’”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je vojnicima da odu u mjesto u kojem je ubijen njegov izaslanik Haris b. Amr el-Ezdi, da stanovnike tog mjesta pozovu u islam, jer je to cilj, a ako odbiju, onda neka zamole Allaha za pomoć protiv njih i napadnu ih.
Vojsci koja je krenula u ovaj pohod, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, po svome običaju, uputio je savjete i oporuke koje se tiču etike muslimanskog borca. On im je uputio sljedeće riječi: “Oporučujem vam da se bojite Allaha i da dobro činite muslimanima koji su s vama. Borite se u ime Allaha, na Njegovom putu, protiv onih koji ne vjeruju u Allaha. Nemojte kršiti ugovore, ne ubijajte djecu, ni žene, ni starce, ni isposnike izolirane u svojim samostanima. Ne uništavajte palme i ne sijecite drveće i ne rušite građevine. Ako sretnete vaše neprijatelje, mnogobošce, ponudite im jedno od troje: da prime islam, ili da ostanu u svojoj vjeri i plaćaju džizju, ili rat.”
Ispraćaj muslimanske vojske
Kada je vojska bila spremna za polazak, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i muslimani okupili su se da ih isprate, podigli su svoje dlanove i molili Allaha da njihovoj braći mudžahidima podari pobjedu. Molili su Allaha ovim riječima: “Allah vas sačuvao i vratio vas zdrave i kao pobjednike.” Kada su ljudi ispraćali Abdullaha b. Revahu, on zaplaka i obilne suze krenuše mu niz obraze. Ljudi ga u čudu upitaše: “Zašto plačeš, Ibn Revaha?”, a on im odgovori: “Tako mi Allaha, nije to zbog ljubavi prema dunjaluku i iz želje da na njemu ostanem, nego sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da uči ajet: ‘I svaki od vas će do njega (Džehennema) stići! Gospodar tvoj se tako obavezao!’, a ne znam u kakvom ću stanju pred Njega biti doveden.”
Dolazak vojske u mjesto Mean u Šamu i šehidska smrt trojice vojskovođa
Kada je muslimanska vojska stigla u mjesto Mean u Šamu, do njih je doprla vijest da su arapski i nearapski kršćani sakupili ogromnu vojsku. Arapski kršćani iz plemena Lahm, Džuzam, Behra i Bela sakupili su sto hiljada boraca pod komandom Malika b. Rafile, a Heraklije je sakupio, također, sto hiljada kršćana Bizantinaca, tako da je ukupan broj njihove vojske iznosio 200.000 boraca. Bili su dobro naoružani, šepurili su se odjeveni u dugu svilenu odjeću, kako bi svojim izgledom i snagom impresionirali muslimane.
Muslimani su ostali u Meanu dva dana vijećajući šta da učine u pogledu ove ogromne sile. Neki su rekli: “Pošaljimo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, vijesti o ovoj vojsci, možda će nam poslati pojačanje ili narediti da se borimo sa ovim brojem.” Drugi rekoše Zejdu b. Harisu, glavnom komandantu vojske: “Dovoljno je što si ušao u ovo područje i zastrašio neprijatelja, stoga se povuci jer živa je glava najbolja.” Abdullah b. Revaha riješio je nedoumice rekavši: “Ljudi! Tako mi Allaha, zar vam je postalo mrsko ono radi čega ste izašli – šehidska smrt. Ne borimo se protiv neprijatelja brojem, niti snagom niti mnoštvom, nego ovom vjerom kojom nas je Allah počastio. Krenite u boj, jer čeka vas jedno od dva dobra: ili pobjeda ili šehidska smrt!” Njegove su riječi potakle osjećaje mudžahida, pa je Zejd b. Harisa poveo svoje ljude u područje zvano Mu‘ta, južno od Kereka, slijedeći trag bizantijske vojske. Tu se odigrala veličanstvena bitka u kojoj su trojica vojskovođa zabilježili izuzetna herojska djela i preselili kao šehidi. Zejd se junački borio, upadao je u neprijateljske redove sa Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, zastavom sve dok nije pao proboden neprijateljskim kopljima. Potom je zastavu uzeo Džafer i jurnuo na veliku skupinu krstaša, koji zajednički navališe na njega, opkoliše ga i počeše žestoko napadati svojim kopljima, ali Džafer nije posustao, štaviše, postao je još odlučniji da se bori.
Nosio je zastavu u desnoj ruci, pa kada mu je odsječena, uzeo je zastavu u lijevu ruku, a kada mu je i ona odsječena, prigrlio je zastavu mišicama, nagnuo se nad nju tijelom i štitio je dok ga nisu ubili. Tada je imao trideset tri godine, na tijelu je imao devedeset rana, neke od kopalja, neke od sablji, a neke od strijela. Nijednu ranu nije zadobio sleđa, nego su sve bile sprijeda. Allah neka je njime zadovoljan!
Bilježi Buhari u Sahihu, od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, da je rekao: “Bio sam u toj bitki! Kada smo pronašli Džafera b. Ebu Taliba, bio je mrtav, a na tijelu smo mu izbrojali preko devedeset rana, što od koplja, što od strijela.”
Allah, dželle šanuhu, nagradio je Džafera b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, za njegovu hrabrost i nadomjestio mu gubitak ruku podarivši mu dva krila, tako da može letjeti kuda god poželi po Džennetu. Bilježi Buhari od Amira da je rekao: “Ibn Omer je, kada bi pozdravljao Džafera b. Ebu Taliba, običavao reći: ‘Es-selamu alejke, o sine čovjeka s dva krila!’”
Nakon toga zastavu je preuzeo Abdullah b. Revaha, radijallahu anhu.
Spominje se da mu je njegov amidžić dao komad mesa i rekao: “Pojedi ovo da ojačaš, ovih si dana slabo jeo”, a Abdullah je odgrizao jedan zalogaj, a potom je čuo viku sa bojnog polja i vidio da se borba rasplamsala, pa je rekao sam sebi: “Zar si ti još živ?” Zatim je bacio meso iz ruke i napao na neprijatelja. Borio se sve dok pred kraj dana nije poginuo, Allah bio zadovoljan njime.
Pouke, poruke i propisi
● Značaj ove bitke je ogroman. Ona se smatra jednom od najvažnijih bitaka koje su se vodile između muslimana i kršćana sastavljenih od Arapa i Bizantinaca, jer je to bio prvi značajni oružani sukob između dvije strane. Ta bitka je odredila budućnost bizantijske države i ona predstavlja uvod u osvajanje Šama. Može se reći da je to prvi Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, korak ka dokidanju utjecaja bizantijske nepravedne države u području Šama. Ova bitka poljuljala je njen autoritet među Arapima i pružila im sliku visokog borbenog duha kojim se odlikuju muslimani, pokazujući istodobno slab borbeni duh kršćanskog vojnika. Također, ova je bitka omogućila muslimanima da se upoznaju sa stvarnim stanjem bizantijskih snaga, te da upoznaju njihov način ratovanja.
● Ljubav prema šehidskoj smrti podstiče na žrtvovanje. Postojanost, strpljivost i žrtvovanje, koje su pokazala trojica muslimanskih komandanata i njihovi vojnici, proizlaze iz njihove želje za postizanjem nagrade džihada i stepena šehida, kako bi ih Allah počastio društvom vjerovjesnika, iskrenih robova, šehida i dobrih, i uveo u prostrane džennetske vrtove u kojima ima ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo, niti mašta može zamisliti.
● Karakteristike ove bitke u odnosu na druge bitke također je uočljiva. Ovo je jedina bitka o čijem je razvoju događaja došla vijest sa nebesa. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio je o šehidskoj smrti trojice komandanata prije nego što je o tome došla vijest sa bojnog polja. To je jedina bitka u kojoj je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, imenovao trojicu komandanata postavivši ih po redoslijedu: Zejd b. Harisa, Džafer b. Ebu Talib, Abdullah b. Revaha, radijallahu anhum.
● Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, iskazuje poštovanje Džaferovoj porodici. Nakon što je poginuo Džafer, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao je kod Esme bint Umejs i rekao joj: “Dovedi mi Džaferovu djecu.” Kada ih je dovela, pomirisao ih je i poljubio, a oči su mu zasuzile, pa je Džaferova supruga Esma, radijallahu anha, upitala: “Jesu li ti došle vijesti o Džaferu i njegovim drugovima?” Poslanik je odgovorio: “Da. Oni su danas stradali.” Esma je počela plakati i jadikovati, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nemojte zaboraviti da napravite jelo Džaferovoj porodici, jer su oni zaokupljeni smrću svoga voljenog.”