Put da've je izuzetno težak. Daija se često suočava sa teškim zlostavljanjima pa i smrću, ali onaj ko je iskreno predan Allahu, njegova pogibija na tom putu je najveći lični uspjeh koji može postići jer će ga Allah primiti kao šehida, a šehidi kod Njega uživaju posebno mjesto. Mikdam b. Ma'd Jekrib, radijallahu anhu, kazuje: ''Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Allah će odlikovati šehida sa šest stvari: oprostit će mu grijehe sa prvom kapi krvi koju pusti, vidjet će svoje mjesto u Džennetu, bit će pošteđen kaburske patnje, bit će siguran od straha na Velikom danu, odjenut će ga odjećom imana, bit će oženjen hurijama, i dozvolit će mu se da se zauzima za sedamdeset svojih rođaka.'' (El-Albani, Sahihus-Sunenit-Tirmizi, 2/129)
Prenosi se od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: ''Vraćajući se sa Uhuda, u mjestu Er-Revha', Ebu Sufjan se obratio mnogobošcima: 'Niti ste Muhammeda ubili, niti ste se vinom napojili! Ništa niste postigli!''' (Medžme'uz-zeva'id)
Pohod na Hamraul-Esed
Vijest da su se Kurejšije odlučile vratili i iskorijeniti muslimane u Medini stigla je do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stoga je uzorni pozvao ashabe u pohod na kurejšijske snage, uvjetujući da pođe samo onaj ko je učestvovao u Bitki na Uhudu (dr. El-Ali, Sahihus-sire) Jedini kojem je dozvolio polazak u ovaj pohod, od onih koji nisu učestvovali na Uhudu, bio je Džabir b. Abdullah, radijallahu anhuma, koji je izostao iz Bitke na Uhudu jer ga je otac ostavio da brine o svojim malim sestrama. (dr. Rizkallah, Es-Siretun-Nebevijje fi du'il-mesadiril-aslijje) Sedamdeset boraca odabrano je da krenu kao prethodnica, a za njima su krenuli ostali. Dakle, ukupno 630 učesnika u pohodu. (dr. El-Umeri, Es-Siretun-Nebevijjetus-sahiha) Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo je na Hamraul-Esed, mjesto udaljeno od Medine oko osam milja. Usput je sreo Ma'beda b. Ebu Ma'beda, iz plemena Huzaa, čiji su članovi, i muslimani i mušrici, podržavali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa kada je Ma'bed nakon toga sreo Ebu Sufjana i mušričku vojsku spremnu da krene u napad na Medinu, zaplašio ih je pričajući im o ogromnoj muslimanskoj vojsci koja se okupila na Hamraul-Esedu i savjetovao Ebu Sufjana da se vrati u Mekku, što je ovaj i poslušao. Vjerovjesnik je na svom položaju ostao tri dana, a potom se vratio u Medinu jer se mušrici nisu usudili upustiti u borbu. (Ibn Hišam, Sira)
Pleme Benu Esed želi opljačkati Medinu
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, saznao je da se Benu Esed Ibn Huzejme spremaju napasti Medinu kako bi opljačkali njena dobra, uzdigli mnogobožačku vjeru i pružili podršku Kurejšijama u neprijateljstvu prema muslimanima. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nabrzinu je organizirao četu od sto pedeset boraca, muhadžira i ensarija, a za zapovjednika im je postavio Ebu Selemu b. Abdul-Eseda, predao mu zastavu i rekao: ''Pođi na područje Benu Eseda i napadni ih prije nego što se njihove snage sruče na tebe!'' Ebu Seleme je krenuo u mjesecu muharremu. Izvršio je napad na njihove pastire koji su pobjegli ostavivši stoku, pa ju je Ebu Seleme zaplijenio. Razbio je neprijatelje islama bez problema te se vratio u Medinu kao pobjednik. (dr. Rizkallah, Es-Siretun-Nebevijje fi du'il-mesadiril-aslijje) Ebu Seleme je jedan od prvih koji su se odazvali Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i prigrlili islam. Iz ove bitke vratio se iscrpljen jer mu se upalila rana koju je zadobio na Uhudu i nedugo nakon toga je umro. (Život i djelo posljednjeg Vjerovjesnika)
Podvig Abdullaha b. Unejsa
Abdullah b. Unejs, radijallahu anhu, rekao je: ''Pozvao me Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: 'Dobio sam informacije da Halid b. Sufjan b. Nebih sakuplja vojsku da me napadne. Nalazi se u dolini Urene. Idi i ubij ga!' Rekao sam: 'Allahov Poslaniče, opiši mi ga kako bih ga mogao prepoznati!' Rekao je: 'Kada ga ugledaš, osjetit ćeš zebnju.' Zatim sam krenuo opasan sabljom i našao sam ga u dolini Urene, u ikindijsko vrijeme, sa nekim ženama s kojima je živio. Kada sam ga ugledao, osjetio sam zebnju kao što je i rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Bojao sam se da se ne sukobimo odmah pa da me to ne odvrati od namaza te sam klanjao hodajući prema njemu simbolično čineći ruku' i sedždu pokretom glave. Kada sam mu se približio, upitao je: 'Ko si ti?' Rekao sam: 'Arap koji je čuo da spremaš vojsku protiv Muhammeda.' Rekao je: 'Da, spremam vojsku.' Krenuo sam sa njim i kada mi se ukazala pogodna prilika, napao sam sabljom i ubio ga. Nakon toga sam se vratio ostavivši njegove žene u plaču za njim. Kada me je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio kako mu prilazim, rekao je: 'Ovo je lice onoga koji je uspio!' Rekao sam: 'Allahov Poslaniče, ubio sam ga!' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Tačno.' Zatim je ustao, uveo me u svoju kuću, dao mi štap i rekao: 'Čuvaj ovo kod sebe, Abdullahu b. Unejse!' Izašao sam sa štapom pred ljude pa su me upitali: 'Šta je to?' Odgovorio sam: 'Štap koji mi je dao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i naredio mi da ga čuvam kod sebe.' Rekoše: 'Zar se nećeš vratiti i pitati Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o tome?' Vratio sam se i upitao: 'Allahov Poslaniče, zašto si mi dao ovaj štap?' Odgovorio je: 'To je znak između mene i tebe na Sudnjem danu. Zaista će malo ljudi doći na Sudnji dan oslanjajući se na svoja djela.''' Abdullah je ovaj štap čuvao uz sablju i ostao je uz njega dok nije umro oporučivši da ga umotaju u ćefine sa štapom, pa su ukopani zajedno. (dr. El-Ali, Sahihus-sire)
Događaj kod izvora Er-Redži'
Pleme Huzejl odlučilo se osvetiti muslimanima što su ubili Halida b. Sufjana pa su se odlučili za lukavstvo i prevaru. U mjesecu saferu 4. h.g. u Medinu su poslali delegaciju sačinjenu od članova plemena Adal i El-Kara koji su se pretvarali da žele primiti islam pa su tražili da im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pošalje grupu ashaba koji će ih podučavati vjeri. On je s njima poslao desetericu ljudi, na čelu da Asimom b. Sabitom. Kada su došli do izvorišta vode zvanog El-Redži', između Asfana i Mekke, iz zasjede ih je napalo oko dvije stotine boraca iz plemena Lehjan, ogranaka plemena Huzejl. Napadači su ashabima ponudili garanciju da ih neće ubiti ako se predaju. Asim, radijallahu anhu, rekao je: ''Ja se nikada neću staviti pod zaštitu nevjernika!“, a potom su se borili dok nije ubijen Asim i šesterica drugih ashaba, radijallahu anhum. Tada beduini ponovo ponudiše onoj trojici garanciju za život ako se predaju te oni to prihvatiše. Međutim, pošto su im se predali, beduini ih odmah počeše vezati. Abdullah b. Tarik, radijallahu anhu, odupirao im se pa ga ubiše, a preostalu dvojicu, Hubejba i Zejda, odvedoše u Mekku i prodaše Kurejšijama. Hubejba su kupili nasljednici Harisa b. Amira da bi ga ubili iz osvete za svog oca Harisa kojeg je baš Hubejb ubio na Bedru. Neko vrijeme su ga držali u zatočeništvu pa kada se približilo vrijeme njegovog smaknuća, on zatraži britvu od jedne Harisove kćeri da ukloni dlake sa stidnog mjesta te mu ona i posudi. Ona je imala malog sina koji u momentu njene nepažnje priđe Hubejbu i sjede u njegovo krilo. Žena se prestravila misleći da će ga ubiti sveteći im se, a Hubejb joj reče: ''Bojiš se da ću ga ubiti? Ja to nikada ne bih učinio, inšallah.“ Potom ga izvedoše iz Harema da ga ubiju. Zamolio ih je da mu dozvole da klanja dva rekata, pa, pošto je klanjao, okrenu im se i reče: ''Klanjao bih još, ali se bojim da ćete pomisliti kako odužujem zbog straha od smrti.'' Pred smrt je spjevao poemu iz koje su najpoznatiji stihovi:
Ako poginem kao musliman, ne marim
Na koju stranu tijelo će mi pasti
Onaj ko u ime Allaha umire
Smrt njegovu On će blagosloviti.
Zejda b. Ed-Desennu kupio je Safvan b. Umejje i ubio ga iz osvete za oca Umejjeta b. Halefa koji je poginuo na Bedru. Pred pogubljenje, Ebu Sufjan ga je upitao: ''Zaklinjem te Allahom, Zejde, da mi kažeš bi li volio da je sada Muhammed na tvom mjestu i da njemu odrubimo glavu, a da si ti sa svojom porodicom?'' Zejd, radijallahu anhu, odgovorio je: ''Tako mi Allaha, ne bih volio da Muhammeda, tamo gdje se sada nalazi, ubode trn a da ja sjedim sa svojom porodicom.'' Ebu Sufjan reče: ''Nisam vidio da iko voli nekoga kao što Muhammeda vole njegovi ashabi.'' (dr. El-Umeri, Es-Siretun-Nebevijjetus-sahiha)
Bunar Me'une
Na zahtjev Amira b. Malika, jednog od stanovnika Nedžda, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je sedamdeset ashaba, koji su bili među najboljim muslimanima, da ih pozivaju u islam. Kaka su stigli do bunara Me'une, tu su ih napali ljudi iz plemena Usajje, Ri'l i Zekvan, ogranaka plemena Benu Sulejm. Opkolili su ih dok su se odmarali. Kada su ih ovi muslimani vidjeli, isukali su sablje i borili se dok svi nisu izginuli. Preživio je samo Ka'b b. Zejd, radijallahu anhu, jer je kasnio za svojim drugovima. On je preselio kao šehid kasnije, u Bitki na Hendeku. Kod bunara Me'une poginuo je Haram b. Milhan, radijallahu anhu, kojeg je ubio Džebbar b. Selma, i to mu je bio povod da primi islam. Džebbar, radijallahu anhu, kaže: ''Jedan od razloga zbog kojih sam primio islam jeste to što sam kopljem ubio jednog muslimana. Gledao sam u vrh koplja koje sam mu zario između plećki, a koje je izašlo na prsima i čuo sam ga kada je rekao: 'Uspio sam, Gospodara mi Kabe!' Pomislio sam: 'Kako je uspio kad sam ga ubio?' Kada sam kasnije pitao o tome, rečeno mi je: 'Uspio je jer je dobio stepen šehida.' Rekao sam: 'Tako mi Allaha, i jeste uspio!''' To je bio razlog da primi islam.“ (Ebul-Hasan en-Nedevi, Es-Siretun-Nebevijje)
Pouke, poruke i propisi
● Pohod na Hamraul-Esed:
a)
To što je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, primio vijesti o mušričkim namjerama da se vrate i napadnu Medinu govori nam da je imao odličnu obavještajnu mrežu preko koje je dobijao brze informacije od sigurnosnog značaja za islamsku državu.b)
Organiziranjem pohoda na Hamraul-Esed muslimani su pokazali da ih stradanje na Uhudu nije oslabilo niti je poljuljalo njihov borbeni duh.c)
U pohodu na Hamraul-Esed ashabi su pokazali fascinantnu spremnost da se žrtvuju za svoju vjeru, te da se odlikuju velikom izdržljivošću i saburom. Naime, u ovaj pohod izašli su dan nakon teškog stradanja na Uhudu, mnogi od njih sa još uvijek svježim i teškim ranama. Ibn Kesir u El-Bidaje ven-nihaje navodi da je jedan ashab pričao: ''Moj brat i ja učestvovali smo na Uhudu i obojica smo ranjeni. Kada je mujezin Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao u novi pohod, ja i moj brat smo rekli: 'Zar da propustimo bitku sa Allahovim Poslanikom.' Nismo imali jahalice i obojica smo bili ranjeni, ali smo krenuli u pohod. Ja sam bio lakše povrijeđen, pa kada bi se moj brat umorio, nosio bih ga. Jednu dionicu puta sam ga nosio, a jednu je on sam prelazio sve dok nismo stigli na odredište muslimana.''“ (dr. Es-Sallabi, Život i djelo posljednjeg Vjerovjesnika)d)
Pohodom na Hamraul-Esed Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, uspio je zaplašiti neprijatelje i poslati poruku svakom ko je pomišljao napasti Medinu, svejedno bili to židovi i munafici u Medini ili mušrička plemena izvan nje, da su muslimani dovoljno snažni da im se odupru. Jer, ako su imali snage da nakon Uhuda izađu u pohod izvan Medine, znači da su još snažniji i opasniji u njoj.e)
Tokom logorovanja na Hamraul-Esedu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio je od ashaba da pale mnogo više vatri nego što im je bilo potrebno, da bi naveo mušrike na zaključak da je broj muslimanske vojske mnogo veći nego što jeste. Time nas je još jedanput podsjetio da važnost psihološkog segmenta rata i propagandnog djelovanja.● Pohod na Benu Esed: Faktor iznenađenja bio je ključ uspjeha u ovom pohodu. Ashabi su uspjeli neprimjećeni doći do neprijatelja iako je put bio veoma dug. Neočekivani muslimanski napad iznenadio je mušričko pleme te su se razbježali i, poučeni ovim iskustvom, odustali od namjere da napadnu Medinu.
● Podvig Abdullaha b. Unejsa, radijallahu anhu:
a)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pratio je pokrete neprijatelja i pripremao odgovarajuća rješenja u odgovarajuće vrijeme. Halidu b. Sufjanu nije ostavio vremena da okupi vojsku i ojača te svojim napadom na Medinu nanese muslimanima velike gubitke.b)
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je sposobnost da procijeni koji od njegovih ashaba je dorastao određenim zadacima i odlikovao se pronicljivošću u odabiru ljudi, tako da je za svaku akciju odabirao odgovarajućeg čovjeka. Abdullah b. Unejs el-Džuheni imao je snažno srce, bio je postojan, čvrstog ubjeđenja, velikog imana, poznavao je područje ovog plemena, stoga je bio najbolji mogući izbor za izvršioca ovog zadatka.c)
Ashabi, kao i svi bogobojazni ljudi, nisu očekivali nagradu na ovome svijetu. Ako bi i stekli nekakvu dunjalučku nagradu, to im nije mnogo značilo, jer su iščekivali nagradu na onome svijetu. Abdullahova nagrada bio je štap koji će na Sudnjem danu biti znak raspoznavanja između njega i Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a to pokazuje da će mu pripasti visoko mjesto na onome svijetu.d)
U situacijama velikog straha i bojazni za život dozvoljeno je klanjati znakovima i u hodu, ali klanjač i tada treba voditi računa da je usmjeren u pravcu Kible. Također, to važi i za onoga ko je u potjeri ili je progonjen. Šejh Bedr el-Ajni, u djelu Umdetul-Kari, kaže: ''Kod Ebu Hanife: 'Ako je čovjek progonjen, nema smetnje da klanja krećući se, a ako je progonitelj, onda nije dozvoljeno.' Malik i neki učenjaci njegovog mezheba rekli su: 'Za progonjenog i progonitelja važe isti propisi i mogu klanjati na jahalici.' El-Evzai i Šafija u kasnijem mezhebu su stava kao i Ebu Hanife, a to je stav i Ata'a, Hasana, Es-Sevrija, Ahmeda i Ebu Sevra. Prenosi se od Šafije da je rekao: 'Ako se progonitelj poboji da će mu progonjeni umaći, dozvoljeno je da klanja koristeći znakove, a inače mu nije dozvoljeno.'''e)
Ovaj događaj pokazuje da je u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, idžtihad bio dozvoljen. Abdullaha b. Unejsa njegov idžtihad doveo je do toga da klanja namaz simboličnim pokretima, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to mu nije osporio. Budući da je to bio period silaska Objave, nemoguće je da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije znao za taj postupak. (Sažeto iz knjige Život i djelo posljednjeg Vjerovjesnika)● Događaji kod Er-Redži' i Me'une: