Menu

Posljedice preobražaja Irana u ekskluzivnu šiijsku državu

Pripremio Abdullah Nasup
Tema Ummet danasČitanje 6 minuta

U vrijeme halife Omera, radijallahu anhu, Iran je postao zemlja islama. Iz te zemlje poteklo je mnogo islamskih učenjaka koji su autoriteti u različitim islamskim naučnim disciplinama, poput hadisa, tefsira, fikha, usuli fikha, kao i u domenu historije islama i arapskog jezika, medicine, geografije i drugih naučnih oblasti. Dovoljno je spomenuti neki od iranskih gradova, popur Nejsabura, Džurdžana, Istahra, Belha, Reja, Kazvina, Serhasa itd., i u tvojoj memoriji pojavit će se ime nekog islamskog učenjaka ili naučnika iz tog grada.


Najveći iranski centri dugo vremena su bili vrela znanja i nauke, centri iz kojih isijavaju zraci islamske civilizacije i naučne misli, čvrsto povezani s vjerovanjem i praksom ehli-sunneta vel-džemata.

Tako je ostalo skoro devet vijekova od dana kada je to područje osvojeno pod vođstvom halife Omera b. Hattaba, radijalahu anhu. Potom je 907. h. g. / 1502. uslijedilo formiranje Safevijske države na jednom dijelu današnjeg Irana. Ta država izrodila se iz maternice jednog sufijskog tarikata u Erdebilu, i usvojila duodecimalni šiizam kao jedinu vjeru države. Nakon toga započeo je progon sunija i nasilno nametanje šiizma stanovnicima. Osnivanje Safevijske države predstavlja veliku katastrofu ne samo za Iran nego i islamski svijet uopće. Uporedo s nasilnim nametanjem šiizma, pomiješanog s vatropokloničkim, kršćanskim, judaističkim i hindusitičkim obredima odjenutim u ruho šiizma, Safevije su vodile politiku planskog brisanja svih tragova sunijskog postojanja na prostorima na kojima su vladali.

Ovladavanje Iranom od strane šiija-isnaašerija, od Safevijske države do danas, ostavilo je brojne negativne posljedice na islamski ummet u cjelini, a neke od najvažnijih su:

Prekidanje duhovnog i emocionalnog jedinstva ummeta. Po prvi put su se među muslimanima pojavile emocionalne barijere. Društvena, kulturna i naučna povezanost među muslimanima postojala je i tokom perioda nezavisnih emirata koji su se natjecali za prevlast nad muslimanskim teritorijama, nakon što je oslabila moć halifa, tokom perioda vladavine Abbasijske dinastije. Isto se može reći i za ekonomske i trgovačke odnose. Granice između tih emirata bile su otvorene i svi muslimani su se slobodno kretali, bez obzira na to ko su, odakle su i kojeg su mezheba i sl. Sve se to promijenilo kada su Safevije, početkom devetog hidžretskog vijeka, zavladale jednim dijelom Irana.

Odvajanje centra islama od istočnih islamskih dijelova. Iran je bio karika koja je povezivala centar islamske države sa istočnim dijelovima islamskog svijeta, poput Transoksanije ili Srednje Azije, kako se danas naziva. Nakon što su šiije zavladale Iranom, ta veza se potpuno prekinula jer je Iran predstavljao prirodnu barijeru između njih. To je utjecalo na slabljenje muslimana u istočnim islamskim zemljama, te dovelo do postepenog iščezavanja izučavanja arapskog jezika na tom prostoru, a muslimani su postali lahak plijen za neprijatelje. Ubrzo je Kina osvojila Istočni Turkestan, a carska Rusija je napala na Buharu, Semerkand, Tadžikistan, Kavkaz, dok je Velika Britanija kolonizirala Indiju.

Šiije-isnaašerije su odbacile tekijju. Jedna od posljedica formiranja šiijske države na tlu Irana jeste i to što su duodecimalne šiije odbacile dogmu prijetvornosti i hipokrizije, te su počeli javno ispovijedati ono što su prethodno krili pred sunijama. To je za posljedicu imalo učestale oružane pobune šiija u Anadoliji, Iraku, istočnim dijelovima Arabijskog poluotoka i u Jemenu. Šiijske manjine su, uz utjecaj Safevija, na svim ovim područjima izazivale nemire čineći nered. Prije toga šiijska zajednica je bila minorna grupa neprilagođenih ljudi koja se nije odvajala od kabura i mauzoleja svojih svetaca. Ovo destruktivno ponašanje i širenje nereda među sunijama intenziviralo se iznova nakon Homeinijeve revolucije. To je poprimilo tolike razmjere da su nekoliko puta do sada uzrokovali nerede sa smrtnim posljedicama na svetim mjestima i to tokom obreda hadža.

Osmanlijska država bila je primorana da mijenja strategiju. Prije uspostavljanja Safevijske države, strateški cilj osmanlijskih sultana bio je osvajanje istočne Evrope i napredovanje ka zapadu. Osmanlije su bile vrlo uspješne u toj svojoj strategiji, ali nakon što su šiije-isnaašerije zavladale Iranom, počeli su izazivati nemire na osmanlijskim teritorijama tako da je sultan Selim Drugi (1512–1518) bio prinuđen da osmanlijske vojske premjesti sa zapada na istok, da bi se suprotstavio nadolazećoj šiijskoj opasnosti, tako da je pojava Safevijske države za Evropljane predstavljala dar s nebesa.

Pojava učmalosti u islamskom svijetu. Osmanlijsko-safevijski ratovi iscrpili su snagu ummeta i potrošli mnogo ljudskih i materijalnih resursa, što se odrazilo na naučni i civilizacijski napredak. Do kraja osamnaestog vijeka islamskim svijetom vladala je neshvatljiva učmalost i letargija, dok su se, istodobno, evropske zemlje natjecale za prevlast na moru i otpočele svoje osvajačke pohode na muslimanske zemlje namećući muslimanima na osvojenim područjima svoje zakone i moralne kodekse.

Zarobljavanje uma iranskog naroda u sektaški fanatizam i pristranost. Tokom vladavine različitih šiijskih dinastija iranski narod se začahurio u sebe i svoje sektaške poglede i shvatanja, a sunije, naročito Arapi, postali su najveći neprijatelj. Iranski narod postao je igračka u rukama zlikovaca koji se predstavljaju kao potomci ehli-bejta i njihovi nasljednici, a kulturom tog naroda, koji je iznjedrio brojne briljantne umove na polju islamskih i drugih nauka, zavladale su legende, mitovi i praznovjerja.

Piše: Ahmed ez-Zarafi

Preveo: Abdullah Nasup