Dok je Amina s drugaricama bila u dvorištu, Abdullah je bio u svojoj sobi. Asija i Fatima sjedile su na klupi i prepričavale dogodovštine iz škole. Amina je ležala u travi i, slušajući svoje drugarice, posmatrala plavo nebo bez ijednog oblaka na vidiku i ptice koje lete. Proljeće je. I dok iz trave vire vesele ljubičice, pčele i leptiri se nadmeću ko će da obiđe više cvijeća. Aminu je posebno uveseljavao taj cvrkut ptica i zujanje pčela. Aminino sanjarenje u travi prekide Asijin uzvik: “Pogledaj kakva neobična ptica!”
“Es-selamu alejkum, braco! Treba mi ona tvoja knjiga o pticama. Mogu li je posuditi? Gdje ti stoji?”, zadihano je Amina uletjela u Abdullahovu sobu.
“Eno je tamo na polici”, odgovori Abdullah pa se znatiželjno uputi ka Amini. “Šta to tražiš? Šta se desilo?” “Vidjela sam jednu neobičnu pticu u našoj bašti, pa želim da nađem nešto više od njoj. Ima tanak kljun i krunu na glavi, zamisli!”, uzbuđeno je govorila Amina. Utom začuše Asiju kako doziva Aminu: “Evo je opet! Požuri, Amina!”
Amina jurnu iz sobe, a za njom i Abdullah. Radoznala da vidi šta se to dešava, za njima izađe i Aminina i Abdullahova majka. “Šta je bilo, draga djeco?”, upita ih majka.
“Pssst... vidi kakva neobična ptica! Polahko da je ne uplašimo”, prošaputa Amina.
“Mašallah, jest lijepa! To je pupavac”, prošaputa majka. “Čuli ste za pupavca iz priče o Sulejmanu, alejhis-selam?”, nastavi majka. Asija i Fatima se pogledaše pa slegnuše ramenima. One nisu čule za tu priču.
“Priđite!”, pozva ih majka pa sjede na klupu. “Ovo je ptica pupavac, koja se kao Hudhud spominje u Kur’anu veličanstvenom. Sulejman, alejhis-selam, bio je Allahov poslanik. Allah mu dao veliku vlast na Zemlji, bio je vladar. Imao je veliku vojsku, a razumio je čak i jezik životinja. Tako, dok je jednog dana bila smotra vojske, Sulejman primijeti da nema ptice Hudhud na svom mjestu. To ga je naljutilo, te je pitao zašto ga nema. Nedugo zatim pojavio se Hudhud i ispričao Sulejmanu, alejhis-selam, kako je letio do daleke zemlje Saba, gdje je vidio narod koji se umjesto Allahu klanja Suncu. Kraljica tog naroda zvala se Belkisa. Tad Sulejman, alejhis-selam, napisa pismo i naredi pupavcu da ga ponese kraljici te da sačeka da vidi kako će kraljica postupiti kad pročita pismo. U pismu je Sulejman, alejhis-selam, pozvao kraljicu i njen narod da se prestanu kljanjati Suncu i da vjeruju u Allaha i Njemu se počnu klanjati, u suprotnom ce ih Sulejmanova vojska napasti. Znajući kako je moćna Sulejmanova vojska, kraljica odluči posjetiti Sulejmana i ponijeti mu poklone.
Kako bi kraljici pokazao više dokaza da je on poslanik od Allaha poslat, Sulejman zatraži od svoje vojske da prenesu prijesto kraljice Belkise kod njega u palatu, što jedan džin i učini. Kad Belkisa dođe kod Sulejmana, alejhis-selam, zadivi se kad ugleda svoj prijesto i tako povjerova da je Sulejman, alejhis-selam, poslank, te prihvati islam zajedno sa svojim narodom. Kasnije se spominje da se Sulejman, alejhis-selam, oženio lijepom Belkisom te da se njegova vlast mirnim putem proširila i na narod Sabe.
Eto, draga djeco, iz ove priče znam za pupavca, tu lijepu pticu koja je bila iz vojske Sulejmana, alejhis-selam, i koja je pomogla da Belkisa i njen narod povjeruju u Allaha”, završi majka svoju priču. Abdullahu i Amini sad bi još draže što im je u baštu došao pupavac, koji se i u Kur’anu spominje kao brižljiva ptica iz Sulejmanove vojske.