Zar nismo primjetili među nama one koji ističu sami sebe i nadmeno se ponašaju, upravo iz razloga što su sami sebe precijenili, a većinu ostalih muslimana smatraju griješnicima i slaboga ili ništavnog imana? Opet se vraćamo dokazima pa ih podsjećamo na riječi Uzvišenog Allaha, subhanehu ve tea'la: „On dobro zna sve o vama, otkad vas je stvorio od zemlje i otkad ste bili zameci u utrobama majki vaših; zato se ne hvališite – On dobro zna onoga koji se grijeha kloni.“ (Prijevod značenja En-Nedžm, 32.) Danas na sceni imamo one koji su uvjereni da su oni u pravu u svakom pogledu i po svakom pitanju, ne prihvatajući upozorenja učenih ljudi da su u nekim stvarima zastranili. Ne prihvataju razilaženje sa njima ni po jednom pitanju, i takve odmah svrstavaju u suparnički tabor, te o njima iznose najgora mišljenja. Sve je to, uglavnom, plod neznanja te samodopadljivosti i želje za isticanjem.
Allah, subhanehu ve te'ala, opisao je pripadnike ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao one koji nastoje očistiti svoja prsa od zlobe prema svojoj braći. Uzvišeni Allah je rekao: „Oni koji poslije njih dolaze – govore: -Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!“ (Prijevod značenja El-Hašr, 10.) To je odlika ove vjere i temelj na kome počivaju bratske veze muslimana. Musliman ne smije da ispoljava mržnju, zlobu i netrpeljivost prema svome bratu po vjeri. Kako onda shvatiti one koji od ove vjere uzimaju samo ono što njima odgovara, a sve ostalo odbacuju i opovrgavaju svojim iskrivljenim shvatanjima?! Od takvih su oni koji nemaju drugoga posla osim da istražuju postupke, riječi, javna i skrivena stanja ljudi, a naročito onih učenih, kako bi našli razloga za zlobu prema njima i druge podstaknuli na to! Zar nisu čuli riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Od lijepoga islama jednoga čovjeka jeste da ostavi ono što ga se ne tiče.“ (Tirmizi, Ibn Madže i dr; a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Džamiul-sagiru, 10854.) Nije im dovoljno ni to što traže pogreške muslimana već ulaze i u njihove nijete i zalaze u njihove ciljeve. Nakon toga što ih „razotkriju“ dijele ljude na skupine i grupacije sa kojima ovi nemaju ništa. Takve pitamo da li su rasporili prsa ljudi koje su „razotkrili“, pa znaju šta oni žele i čemu streme? Gdje su oni u poređenju sa riječima Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Nije mi naređeno da otvaram ljudska srca niti da prodirem u njihove utrobe!“ (Muttefekun 'alejhi) Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, rekao je: „Mnogi od prijašnjih i potonjih učenjaka su rekli ili uradili nešto što predstavlja bid'at (novotariju u vjeri), ali nisu znali da je to bid'at. Razlog tome su ili slabi hadisi koje su oni smatrali ispravnima ili ajeti iz kojih su oni shvatili ono na što oni ne ukazuju ili njihovo mišljenje po određenom pitanju, a do njih po tom pitanju nisu doprli šerijatski tekstovi.“ (Fetve, 19/292.) Gdje su oni koji se pozivaju na ulemu poput Ibn Tejmijje u slijeđenju ophođenja prema učenim ljudima, kako su to oni činili, slijedeći sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Oni nisu ulazili u nijete učenih, niti su ulazili u njihove nutrine, nego su im tražili isprike kada god je to bilo moguće. Podsjećamo na riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Da odvratiš svoje zlo od ljudi tvoja je sadaka prema sebi samome!“ (Muttefekun 'alejhi) Pogledajmo kolika je Allahova, subhanehu ve te'ala, dobrota prema stvorenjima, da se odvraćanje zla od ljudi sa tvoje strane upisuje kao sadaka kod Allaha. Čemu onda vodi istraživanje mahana i pogrešaka kod braće muslimana i zar nam Allah, subhanehu ve tea'la, nije dao razne vrste hajra da se njima zaokupimo? Od ljudi, koji ne mogu nikako da odvrate svoje zlo od svoje braće muslimana, jesu i oni koji slušaju njihov govor, pa onda izdaju svoje ocjene o njima bez utvrđivanja stvarnog stanja. Čuje nešto od govora ili mišljenja jednog od njih, pročita dio njegovih tekstova i potom tvrdi da on zna šta taj želi, čemu naginje i šta „cilja“. Neki su možda čuli takvoga samo jedanput u životu ili pročitali samo par njegovih rečenica, ali im je to dovoljno da ga „razotkriju“. Nakon toga odlaze na sijela i šire vijesti o „fitni“ koju želi proširiti taj i taj, čija je on mišljenja „odlično“ shvatio i razotkrio! Na kraju se najčešće utvrdi da je pogrešno čuo ili razumio, ili da je izvukao neku njegovu rečenicu iz konteksta i slično. Na svu žalost, neki ljudi nisu svjesni da su sami zapali u ono za što druge okrivljuju! Kada se radi o njegovim istomišljenicima, pripadnicima grupe sa kojom se on poistovjećuje, takvima je u stanju da prešuti mnoge propuste, mahane, ponašanja koja nemaju ništa se Šerijatom. Da stvar bude gora, sa tim ljudima sjedi, razgovara, gleda svojim očima grijehe koje oni čine, ali na sve to ostaje nijem. S druge strane napada one koji nisu na njihovom „menhedžu“ makar znao da to nije istina ili to što govori uopšte nije provjerio ili čuo drugu stranu. Ogovara muslimane koje nikada nije vidio, sa kojima nije sjedio, radio ili putovao, nije ih slušao niti šta od njih pročitao. Napada ulemu od kojih mnogi više nisu ni živi, o kojima nikada nije bio ni čuo, dok ga neki istomišljenik nije „upozorio“ na dotičnog učenjaka i njegove „pogreške“ ili „zablude“. Najčešće to će uzeti od njega bez ikakve rezerve, bez provjeravanja, jer mu je vijest prenijela kod njega „pouzdana i povjerljiva“ osoba. Međutim, kada se spomene neko iz njegove grupe, mjesta ili neki istomišljenik, onda ga on brani svim silama, pa makar znao da taj čini neke jasne prijestupe po Šerijatu. Hvali svoje istomišljenike i spominje njihove vrijednosti, znanje i djela koji ovi uopće nemaju kod sebe. Ako ovo ne predstavlja sektašenje ili grupašenje onda mi ne znamo kako to drugačije nazvati! Ovi ljudi su već veoma prepoznatljivi među nama, i vjerovatno je svako već imao kontakt sa takvima. Izuzetno su hvalisavi kada se radi o njima i njihovim istomišljenicima, a u ophođenju sa ljudima koji nisu od istih „krasi“ ih oholost i nadmenost. Međutim, pošto nam je cilj da ukažemo na neispravnost ovakvog ponašanja putem dokaza, navest ćemo riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Uzvišeni Allah mi je objavio da jedan drugom budete ponizni i da niko nikoga ne ugnjetava i da se ni jedan ne hvališe nad drugim.“ (Muslim) Oni često iznose generalne ocjene čitavih zajednica, kategorija ili grupacija ljudi. Tako možemo čuti prave „observacije“ da su daije neznalice, da je ulema-ulema vladara, da za imamima u mnogim zemljama nikako ne treba klanjati i sl. Za njih su velika većina muslimana propali i stradali ljudi, shodno njihovim tumačenjima. Ponovo ih podsjećamo na riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Kada čovjek kaže: -Propali su ljudi, on je onaj koji je najviše propao!“ (Muslim) Imam En-Nevevi je nakon ovog hadisa u poglavlju „O onome koji rekne: Propali su ljudi“, u komentaru na Muslimov „Sahih“, rekao: „Ulema je složna da se prijekor ovdje odnosi na onoga koji to kaže iz potcjenjivanja i omalovažavanja drugih te kako bi se uzdigao nad drugima, i kako bi njihovo stanje prikazao veoma lošim, jer on ne poznaje Allahovu tajnu među Njegovim stvorenjima. A rekli su i to da onaj koji izrekne takvo mišljenje iz brižljivosti prema vjeri, nakon što je uvidio nedostatke kod sebe i kod drugih ljudi u vjeri, onda mu nema zamjerke... Tako je to protumačio Imam Malik i drugi su ga slijedili u tome. A El-Hattabi je kazao: „To znači da čovjek stalno spominje mahane ljudi i njihove grijehe, pa govori: -Pokvarili su se ljudi i propali su i sl. Pa kada tako postupi on je onda najveći stradalnik, tj. zbog toga što stiče mnogobrojne grijehe zbog spominjanja njihovih mahana i što kalja njihov ugled. To će ga možda odvesti i do samodopadljivosti (oholosti) i do mišljenja da je on bolji od njih. A Allah najbolje zna.“Zar nismo primjetili među nama one koji ističu sami sebe i nadmeno se ponašaju, upravo iz razloga što su sami sebe precijenili, a većinu ostalih muslimana smatraju griješnicima i slaboga ili ništavnog imana? Opet se vraćamo dokazima pa ih podsjećamo na riječi Uzvišenog Allaha, subhanehu ve tea'la: „On dobro zna sve o vama, otkad vas je stvorio od zemlje i otkad ste bili zameci u utrobama majki vaših; zato se ne hvališite – On dobro zna onoga koji se grijeha kloni.“ (Prijevod značenja En-Nedžm, 32.) Na kraju, ne preostaje nam ništa drugo nego da konstatujemo da je uspjeh ovoga ummeta u slijeđenju onoga na čemu su bile prve generacije muslimana. Oni su odgojeni u medresi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kao takvi bili su živi primjer kako praktikovati ono što ih je on podučio. Stoga ne smijemo zapasti u zamku, u koju su mnogi zapali, pa da od ovoga naslijeđa uzimamo samo ono što nama odgovara ili na način kako se to nekima, koji uglavnom nemaju šerijatskog obrazovanja, dopada. Ashabi se nisu odnosili oholo prema ljudima, niti su sebe smatrali bezgriješnima, već su se bojali za svoj ishod kod Allaha, subhanehu ve tea'la, iako su bili najbolja generacija ljudi. Danas na sceni imamo one koji su uvjereni da su oni u pravu u svakom pogledu i po svakom pitanju, ne prihvatajući upozorenja učenih ljudi da su u nekim stvarima zastranili. Ne prihvataju razilaženje sa njima ni po jednom pitanju, i takve odmah svrstavaju u suparnički tabor, te o njima iznose najgora mišljenja. Sve je to, uglavnom, plod neznanja te samodopadljivosti i želje za isticanjem. Toplo preporučujem takvima da se vrate na siru Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i biografije njegovih ashaba, pa će shvatiti da su oni mnogo toga preskočili, te da u mnogome postupaju suprotno njima. Zabavili su se temama koje su od njih predaleko, a ostavili djela i ahlak koji su bili svakodnevnica onih na koje se oni zdušno pozivaju. Molim Allaha, subhanehu ve tea'la, da popravi naše stanje.