Nakon što je na Tebuku proveo dvadeset dana, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio se u Medinu. Po povratku je naredio da se sruši mesdžid razdora koji su izgradili licemjeri. Kada se približio Medini, dječaci su izašli u Senijetil-Vedaa da ga dočekaju. Ušao je u Medinu, klanjao dva rekata u svom mesdžidu, potom je sjeo te su počeli dolaziti oni koji su izostali iz pohoda pravdajući svoj izostanak. Bilo ih je četiri vrste:
● oni koji su imali validno opravdanje,
● oni koji nisu imali validno opravdanje, ali im je Allah oprostio,
● licemjeri iz reda beduina koji su živjeli oko Medine,
● licemjeri iz Medine.
Muslimani koji su imali validno opravdanje za izostanak
Allah, dželle šanuhu, kaže: “Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu naći sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni. Nema razloga da se išta prigovara onima koji čine dobra djela – a Allah prašta i milostiv je. Ni onima kojima si rekao, kad su ti došli da im daš životinje za jahanje: ‘Ne mogu naći za vas životinje za jahanje’, pa su se vratili suznih očiju, tužni što ih ne mogu kupiti.” (Et-Tevba, 91)
Ovi časni ajeti objašnjavaju da onima koji imaju validno opravdanje nije grijeh što su izostali iz pohoda. Neki učenjaci su rekli: “Pod nemoćnima se misli na stare osobe i teške bolesnike”, a drugi su rekli: “Misli se na djecu.” Neki su rekli: “Misli se na mentalno poremećene, koji su nazvani nemoćnima zbog maloumnosti.” Ova dva stava spominje Maverdi, ali je ispravno da se misli na teške bolesnike, starce, slijepce, fizički slabe i bolesne koji zbog svog fizičkog stanja ne mogu učestvovati u borbi.
Riječi: “i oni koji ne mogu naći sredstva za borbu”, znače: nisu grješni nemoćni i bolesni i oni koji ne mogu naći sredstva za borbu, ako nisu odustali od džihada.
Riječi: “samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni”, tj. ako spoznaju istinu i zavole njene sljedbenike i zaštitnike, a zamrze njene neprijatelje.
Za riječi: “Nema razloga da se išta prigovara onima koji čine dobra djela”, Taberi kaže: “Ovdje Uzvišeni Allah kaže da se ne smije kažnjavati onaj koji čini dobročinstvo, vjeruje u Istinu koja dolazi od Allaha i Njegovog Poslanika, voli zaštitnike Istine i mrzi njene neprijatelje, ukoliko s opravdanim razlogom izostane iz borbe, jer: ‘Allah prašta i milostiv je’, tj. Allah prekriva grijehe dobročiniteljima Svojim oprostom, milostiv je prema njima pa ih ne kažnjava za njih.”
Kurtubi je rekao: “Sa nemoćnog šerijatska obaveza spada ili zbog zdravlja ili zbog novčane nemogućnosti.”
Riječi: “Ni onima kojima si rekao, kad su ti došli da im daš životinje za jahanje...”, vezane su za prethodne riječi, ali se ovdje, nakon općenitog spomena, posebno spominju kako bi se ukazalo na njih i kako bi se oni odvojili od drugih.
Također, nije grijeh siromašnim vjernicima “kojima si rekao, kad su ti došli da im daš životinje za jahanje”, kako bi pošli s tobom u džihad: “Ne mogu naći za vas životinje za jahanje.”
Riječi: “pa su se vratili suznih očiju, tužni što ih ne mogu kupiti”, znače: Dok su se vraćali, plakali su od velike tuge jer nemaju imetka koji bi utrošili za potrebe džihada i jer nemaju deva na kojima bi pošli u Pohod na Tebuk.
Muslimani koji su izostali bez validnog opravdanja
O ovoj grupi govore tri ajeta:
● Allah, dželle šanuhu, kaže: “A ima i drugih koji su grijehe svoje priznali, i koji su djela dobra s drugim, koja su hrđava, izmiješali, njima će, može biti, Allah oprostiti – jer Allah mnogo prašta i milostiv je.” (Et-Tevba, 102)
Ova grupa izostala je iz pohoda bez opravdanog razloga, zatim su se pokajali i nisu iznosili lažna opravdanja poput licemjera. Pokajali su se, priznali svoj grijeh i nadali se da će im Allah oprostiti. Pod “dobrim djelima” misli se na njihov islam, izvršavanje šerijatskih propisa i džihad koji su vodili u proteklom periodu. Pod “lošim djelima” misli se na njihov izostanak iz ovog pohoda, a to loše djelo popratili su drugim dobrim, a to je priznanje grijeha i pokajanje. Priznanje je potvrđivanje i samim priznanjem ne postiže se pokajanje, nego je potrebno uz to izraziti kajanje i odlučno odbaciti činjenje tog djela od tog momenta pa nadalje. Ova je skupina ispunila spomenute uvjete. Riječi “pomiješali” znače da su pomiješali su jedno djelo s drugim, kao što se pomiješa voda sa mlijekom i obratno. Riječi: “njima će, može biti, Allah oprostiti” dokaz su da su se, osim priznanja, i pokajali ili da su bili na početku tevbe, odnosno da su učinili takvo priznanje u kojem je očito kajanje. Riječ “možda” je riječ nade koju je izrekao Allah, dželle šanuhu, a to znači da će se ostvariti, jer kada Allah, dželle šanuhu, ulijeva robovima nadu u nešto, to znači da će im to ispuniti, zato što je On od plemenitih Najplemenitiji: “jer Allah mnogo prašta i milostiv je”, oprašta grijehe i daje blagodati Svojim robovima.
● Allah, dželle šanuhu, kaže: “Ima i drugih koji su u neizvjesnosti da li će ih Allah kazniti ili će im oprostiti. A Allah sve zna i mudar je.” (Et-Tevba, 102)
U dva Sahiha navodi se da se pod onima koji su u neizvjesnosti misli na Hilala b. Umejju, Ka’ba b. Malika i Miraru b. Rebia, koji su ostali iza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zbog nekih razloga. Imali su namjeru da mu se priključe, ali nisu uspjeli. Njihov izostanak nije bio zbog licemjerstva, bili su iskreni muslimani. Kada se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio i licemjeri mu se počeli opravdavati, oni su rekli: “Mi nemamo opravdanja, mi smo zgriješili.” Nisu se pravdali, a nisu se ni svezali za stub mesdžida. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je muslimanima da ih izbjegavaju, i to je potrajalo pedeset dana.
● Allah, dželle šanuhu, kaže: “A i onoj trojici koja su bila izostala i to tek onda kad im je zemlja, koliko god bila prostrana, postala tijesna, i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim, kada su vidjeli da nema utočišta od Allaha nego samo u Njega. On je poslije i njima oprostio da bi se i ubuduće kajali, jer Allah, uistinu, prima pokajanje i milostiv je.” (Et-Tevba, 118)
Ova trojica o kojoj se govori su Hilal b. Umejja, Ka’b. Malik i Mirara b. Rebia i ovaj ajet objavljen je povodom njihovog slučaja.
Licemjeri iz beduinskih plemena oko Medine
O licemjernim beduinima koji su izostali su iz borbe, Allah, dželle šanuhu, kaže: “Dolazili su i neki beduini koji su se izvinjavali i tražili dopuštenje da ne idu, i tako su izostali oni koji su Allahu i Njegovom Poslaniku lagali, a teška patnja pogodit će one među njima koji nisu vjerovali.” (Et-Tevba, 90)
Licemjeri iz Medine
Allah, dželle šanuhu, kaže: “Oni koji su izostali iza Allahovog Poslanika veselili su se kod kuća svojih – mrsko im je bilo da se bore na Allahovom putu zalažući imetke svoje i živote svoje, i jedni drugima su govorili: ‘Ne krećite u boj po vrućini’, reci: ‘Džehennemska je vatra još vruća!’ Kad bi oni samo znali. Malo će se oni smijati, a dugo plakati, bit će to kazna za ono što su zaradili. A ako te Allah ponovo vrati nekima od njih, pa te zamole da im dopustiš da pođu s tobom u boj, ti im reci: ‘Nikada sa mnom u boj nećete ići i nikada se sa mnom protiv neprijatelja nećete boriti! Bili ste zadovoljni što ste prvi put izostali, zato ostanite s onima koji ionako ne idu u boj.’” (Et-Tevba, 81–83)
Prema licemjerima koji su mu dolazili i pravdali se, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je blag i prihvatio njihova opravdanja, a prema iskrenim muslimanima bio je strog i naredio je muslimanima da prekinu svaki vid komunikacije s njima. Kada je Allah, dželle šanuhu, objavio da je oprostio trojici ashaba koji su neopravdano izostali iz pohoda, i to nakon što su bili u pedesetodnevnoj izolaciji i prekidu komunikacije sa svim muslimanima, mnogi muslimani prilazili su im i čestitali oprost od Allaha.
Pouke, poruke i propisi
● U nemaru i odgađanju trojice ashaba da požure s priključenjem pohodu pouka nam je da budemo odlučni i čvrsti u izvršavanju šerijatskih obaveza i da svoje obaveze izvršavamo odmah kada nastupe, jer možda nam se kasnije neće pružiti prilika.
● To što je Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, naredio da se mesdžid razdora sruši, iako ga je mogao oduzeti i iskoristiti, govodi nam da ono što uzrokuje razdor i podjele među vjernicima treba uništiti i iskorijeniti, a ne sanirati i ispravljati, s tim da valja znati kako je poduzimanje ovakvih koraka isključivo pravo vladara, muslimana.
● Allah, dželle šanuhu, nadahnuo je Ka’ba i njegove drugove, radijallahu anhum, da budu iskreni i u tome je bio njihov spas, stoga nam Allah naređuje da se ugledamo na njih u pogledu iskrenosti i tevbe, kada na kraju govora o njima kaže: “O vjernici, bojte se Allaha i budite sa iskrenima.” (Tevba, 119) Njihova je priča zaista dojmljiva i pouka je svakom ko želi da razmisli, stoga ne da je imam Ahmed plakao kada bi se spomenuo slučaj ove trojice ashaba, radijallahu anhu. Abdullah, sin imama Ahmeda, kazao je: “Nisam vidio svog oca da ikad plače, osim kada bi se pričalo o tevbi ove trojice.” (Ibn Muflih, El-Adabuš-šerijje, 2/103)
● O Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, prekidu komunikacije sa Ka’bom i njegovim drugovima, Ibn Kajjim kaže: “To je dokaz da vladar, alim i onaj kome je zajednica poslušna treba bojkotirati osobu koja je učinila nešto što zaslužuje oštar prijekor, tako da mu ovaj bojkot bude lijek, pa ne treba u tome pretjerivati dužinom i oštrinom (bojkota) kako ga ne bi upropastio, jer bojkot treba da ga popravi, a ne da ga uništi.” (Ibn Kajjim, Zadul-mead, 3/578)
● Veličanstvenost iskrenosti i lijep završetak za iskrene. Ka’b i oni koji su se spasili, spasili su se svojom iskrenošću, a licemjeri su propali jer su odlučili da lažu i iznose lažna opravdanja.
● Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio je od licemjera njihova lažna opravdanja iz čega učimo da trebamo prihvatiti izvinjenje ne ulazeći u to da li je ono iskreno.