Sva hvala i zahvala pripadaju jedino Uzvišenom Allahu, Gospodaru svih svjetova, Milostivom i Samilosnom. Samo Njega hvalimo i Njega obožavamo, Njemu dove upućujemo i od Njega pomoć i oprost molimo. Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha, dželle šanuhu, i da nema božanstva koje zaslužuje da bude obožavano mimo Allaha, Jednog i Jedinog, i svjedočimo da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i Njegov posljednji poslanik.
Koga Allah uputi na Pravi put, niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga Allah Svojom mudrošću u zabludi ostavi, niko mu ne može na Pravi put ukazati. Salavate i selame donosimo na našega poslanika Muhammeda, na njegovu časnu i čistu porodicu, na njegove plemenite ashabe i sve pravovjerne Allahove robove, koji se druže u ime Allaha, Jednog i Jedinog.
Draga i poštovana braćo, uvaženi džemate, danas ćemo nešto kazati na temu prijateljstva u islamu.
Naš životni put na ovom prolaznom dunjaluku umnogome zavisi od toga ko su naši prijatelji i drugovi, ko nas okružuje i s kim provodimo vrijeme. Kao našem uzoru, Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, mi se za svaku temu i za svaki životni problem vraćamo na njegov životopis, odnosno na njegovu siru, kako se on ponašao i kako je on radio u datim situacijama. Tako ćemo vidjeti, ako čitamo historijat ili život posljednjeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada mu dolazi prva objava ili kada postaje Božiji poslanik, on se, nakon Hatidže – svoje supruge, radijallahu anha, prvo obraća svom bliskom prijatelju iz reda muškaraca, svom prijatelju i nerazdvojnom drugu Ebu Bekru, radijallahu anhu, i onda zajedno s njim kreće u postepeno širenje misije islama i pridobijanje svojih prijatelja, istomišljenika, koji su nakon toga prihvatili islam. Taj prijatelj na kojeg se Božiji Poslanik, alejhis-selam, oslonio nakon Allaha, dželle šanuhu, bio je Ebu Bekr, radijallahu anhu. Božiji Poslanik, alejhis-selam, znao je da je on stvarni i istinski prijatelj i zato se njemu prvom obratio, i on je bez pogovora, istovremeno, prihvatio istinu i time postao musliman. Bez zapitkivanja i bez pokazivanja rezerve, i bez sumnje da mu se nešto pričinilo, bez traženja vremena da razmisli, ili tome slično. I taj Ebu Bekr bio je uzrokom da i mnogi drugi ashabi prihvate islam, a među njima su najpoznatiji Osman, Talha b. Ubejdullah, Zubejr b. Avvam, Abdurrahman b. Avf i Sa’d b. Ebu Vekkas, i svi su oni obradovani Džennetom, oni su od deseterice kojima je još za života, preko Allahovog Poslanika, alejhis-selam, Allah obećao da su stanovnici Dženneta, i oni se nazivaju ašare mubeššerun, odnosno deseterica obradovanih Džennetom još za života.
Ibn Ataullah el-Iskenderi, poznati islamski alim, mislilac, poznavalac i učenjak, lijepo je rekao: “Doista druženje vodi ka sličnosti među ljudima: ako sjediš sa onima koji su sretni, i ti ćeš biti sretan, ako sjediš sa nemarnima, i ti ćeš biti nemaran, ako sjediš sa onima u čijem se društvu spominje Allah, i ti ćeš spominjati Allaha, odnosno zikr ćeš činiti, ako se družiš sa spavalicama, i ti ćeš spavati, ako se družiš sa onima bez vjere, umrijet će vjera u tvome srcu.” Zatim je citirao ajet u kojem Uzvišeni kaže: “...tvari su, nisu živi...” (En-Nahl, 21). Dakle postoje ljudi koji su na svojim nogama, dišu, jedu i piju, ali su zapravo mrtvi. Zašto? Zato što nemaju vjere. “Zato je rečeno”, nastavlja Ibn Ataullah “Merjemi, alejha selam: ‘... i sedždu čini i sa onima koji molitvu obavljaju i ti obavljaj!’ (Alu Imran, 43). Stoga provjeri svoje stanje, analiziraj svoje društvo, pa ako te je Allah, dželle šanuhu, počastio lijepim društvom, budi Mu zahvalan na toj blagodati.”
Navest ćemo dva primjera iz vremena našega Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, jedan primjer za lijepo, a drugi za loše društvo.
Ukba b. Ebu Muajt
bio je jedan od mušrika koji se družio sa muslimanima i koji je često slušao Kur’an, osjećajući da ostavlja trag na njegovom srcu, pa bi često njegovo srce zadrhtalo iz strahopoštovanja i možda bi i zaplakao slušajući Kur’an. Bio je na korak do prihvatanja islama. Međutim, šta se dešava? Ukba b. Ebu Muajt imao je svoga prijatelja po imenu Ebu Džehl, poznati Ebu Džehl, glava mušrička, i bili su u tolikoj mjeri prijatelji kao što su bili Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekr. Ukba b. Ebu Muajt ništa ne bi radio a da se prije toga ne posavjetuje sa svojim prijateljem Ebu Džehlom. Čvrsto je odlučio da prihvati islam, ali htio je još jednom da pita za mišljenje Ebu Džehla. Našao je koga će pitati za mišljenje! Otišao je i rekao mu da je odlučio da prihvati islam i zatražio je njegovo mišljenje. Ebu Džehl je prije ovoga neko vrijeme bio odsutan, bio je na putu, a ovaj se za to vrijeme družio sa muslimanima i tako stekao ljubav prema islamu. Ebu Džehl ga je ukorio, doveo u pitanje njegov razum i rekao mu da radi prijateljstva mora otići i pljunuti Muhammeda, alejhis-selam, u lice. Ukba je otišao kod Allahovog Poslanika, alejhis-selam, i umjesto da prihvati islam, da izgovori šehadet, on je poslušao “svoga prijatelja” i pljunuo je Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i tako je postao jedan od predvodnika mušrika. Ukba b. Ebu Muajt izabrao je da umjesto da bude sretan na ovom i budućem svijetu, bude nesretan i sa nesretnima na dunjaluku i na ahiretu, i skončao je još u početku, u Bitki na Bedru, kao ponižen, umirući kao mušrik. Nakon toga objavljen je kur’anski ajet: “Na Dan kada nevjernik ruke svoje bude grizao govoreći: ‘Kamo sreće da sam se uz Poslanika Pravoga puta držao, kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo, on me je od Kur’ana odvratio nakon što mi je priopćen bio!’” (El-Furkan, 27–29). (Vidjeti: Ševkani, Fethul-Kadir, 5/276)Drugi primjer jeste prijateljstvo između Omera, radijallahu anhu, i Ajjaša b. Ebu Rebije, Ebu Džehlovog brata po majci. Kada je učinjena Hidžra, Ajjaš je napustio Meku sa muslimanima i sa Poslanikom, alejhis-selam, ostavivši majku u Meki. Njegova majka slala mu je poruke, slala pisma da će, ako se ne vrati kući i u vjeru svojih pradjedova, sjediti na suncu dok ne umre, da neće ni jesti ni piti. Tada se Ajjaš obratio svom drugu Omeru, tražeći savjet, spominjući prijetnje svoje majke, a Omer ga je odvraćao od povratka, tvrdeći da njegova majka neće ispuniti prijetnje, da neće naškoditi sebi dugim sjedenjem na suncu, pogotovo ne do smrti. Ako to i bude uradila, bit će to kratak period, dok joj ne dosadi pa će otići, a neće jesti dok ne ogladni... Ajjašova ljubav prema majci bila je velika, što je i prirodno i potrebno, pa je ipak odlučio vratiti se kući. Omer, radijallahu anhu, vidjevši da je odlučan da se vrati, poklonio mu je svoju devu kao podsjetnik prijateljstva, podsjetnik islamske veze, da ga učvrsti kako se ne bi vratio u mnogoboštvo, u nevjerstvo. Kada se vratio, shvatio je da je riječ o zamci mušrika, koji su ga uhvatili, zarobili, vezali, tukli, dok od siline torture nije došao da visi o koncu njegov povratak u nevjerstvo, odnosno da se odrekne islama. Ali tu je bila deva Omera, radijallahu anhu, njegovog bliskog prijatelja, koja mu je bila podsjetnik i pomoć da sve te muke izdrži i da opstane i da se ne vrati u vjeru svojih pradjedova, već je ostao u islamu.
Ova dva primjera dovoljno nam govore šta znači dobar, a šta loš prijatelj. Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom hadisu kaže: “Čovjek je na vjeri svoga prijatelja, pa neka svako dobro pogleda s kim se druži” (Ahmed, br. 8015, Ebu Davud, br. 4835, Tirmizi, br. 2378, koji je rekao da je hadis hasen-garib) ili što bi u narodu rekli: “S kim si, takav si”. Neminovno je da drugi više utječu na tebe nego što ti utječeš na druge, zato treba paziti s kim se družimo i u kojem društvu boravimo.
Kada je riječ o prijateljstvu, veoma je važno istaći da prijateljstvo s dobrim ljudima mora biti zasnovano na ljubavi prema Allahu, dželle šanuhu, i jedino u Njegovo ime, jer Allah kaže: “Tog Dana prijatelji će jedni drugima neprijatelji biti, osim onih koji su se Allaha bojali i grijeha klonili” (Ez-Zuhruf, 67).
Molimo Allaha, dželle šanuhu, da nas uputi na Pravi put, da nam podari snage da budemo Njegovi iskreni vjernici, molimo Allaha da nam podari društvo bogobojaznih i da budemo u društvu onih koji će nas podsjećati na Allaha, čije će nas stanje, riječi i ponašanje podsjećati na Allaha i približavati Njegovoj milosti. Molimo Allaha da se smiluje nama, našim umrlim i svim muslimanima, i da nam podari snage da budemo od onih koji će preseliti u imanu, koji će preseliti u ihsanu, dobročinstvu, čije će zadnje riječi biti: Ešhedu en la ilahe illallah, ve ešhedu enne Muhammeden resulullah.
Hatib: Admir-ef. Balje
(Hutba je održana tokom mjeseca marta 2021., u mjestu Brod kod Prizrena, Kosovo)