Imam Ibn Abdul-Berr el-Kurtubi (umro 463. h.g.) svojim senedom prenosi od Alije b. Hasana b. Šekika da je rekao: “Čuo sam Abdullaha ibn Mubareka (umro 181. h.g.) kako kaže: ‘Početak znanja je nijjet, zatim pomno slušanje, zatim razumijevanje, zatim pamćenje, potom postupanje po njemu, a onda njegovo širenje.” Ibn Abdul-Berr također prenosi od Abdurrahmana b. Mehdija, koji prenosi od Muhammda b. Nadra el-Harisija da je rekao: “Početak znanja je pomno slušanje.” Neko ga upita: “A zatim?” On odgovori: “Pamćenje.” Opet ga upitaše: “A zatim?” On reče: “Postupanje po tome.” Upitaše ga: “A zatim?” On reče: “Njegovo širenje.” Ibn Abdul-Berr također prenosi od Sufjana b. Seida es-Sevrija (umro 161. h.g.) da je rekao: “Nekada se govorilo: ‘Početak znanja je ćutanje, zatim pomno slušanje, zatim pamćenje, zatim postupanje po njemu, zatim širenje i podučavanje.”
Iskren nijet
Uzvišeni Allah rekao je: “I nije im naređeno osim da obožavaju Allaha, iskreno Mu vjeru ispovijedajući” (El-Bejjine, 5); “Onome ko bude želio nagradu na onom svijetu – umnogostučit ćemo mu je, a onome ko bude želio nagradu na ovom svijetu – dat ćemo mu je, ali mu na onom svijetu nema udjela” (Eš-Šura, 20); “Onome ko želi ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo što hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti, u kome će se osramoćen i odbačen peći” (El-Isra, 18).
Imam Buharija (umro 258. h.g.) bilježi hadis od Omera b. Hattaba, radijallahu anhu, u kojem kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Djela se cijene prema nijjetima, i svakom čovjeku pripada ono što je nanijjetio; pa ko učini hidžru radi Allaha i (slijeđenja) Njegovog Poslanika, njegova hidžra je radi Allaha i (slijeđenja) Njegovog Poslanika, a ko učini hidžru da bi zaradio nešto od dunjaluka, ili oženio neku ženu, njegova hidžra je radi onog radi čega ju je i učinio.’”
Imam Muslim (umro 261. h.g.) bilježi da je Ebu Hurejra, radijallahu anhu, rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Prvi ljudi kojima će biti potpaljen Džehennem na Sudnjem danu su trojica...’”, spomenuvši među njima i čovjeka koji je učio i druge podučavao, i koji je učio Kur’an, kojem će Allah spomenuti blagodati koje mu je dao, što će on i priznati, pa će mu Uzvišeni Allah reći: “Pa šta si radio sa njima?”, a on će odgovoriti: “Učio sam znanje i druge podučavao, i učio sam Kur’an radi Tebe.” Uzvišeni Allah će mu reći: “Lažeš! Učio si znanje da bi ljudi za tebe rekli da si učenjak, i učio si Kur’an da bi ljudi za tebe rekli da si učač Kur’ana! To je i rečeno”, a zatim će biti naređeno da se taj čovjek naglavačke odvuče i baci u Vatru...
Hafiz Ibn Madža (umro 273. h.g.) u svom Sunenu bilježi da je Ebu Hurejra, radijallahu anhu, rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Ko bude stjecao znanje kojim se traži Allahovo lice samo da bi zaradio dunjaluk, na Sudnjem danu neće osjetiti miris Dženneta.’ Također, Ibn Madža bilježi od Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte stjecati znanje da biste se njime uzdizali iznad učenjaka, ili da biste se raspravljali sa neznalicama, ili da biste zauzimali najbolja mjesta na sijelima, jer ko to bude radio, takvog čeka Vatra!” (Hadis je vjerodostojnim ocijenio Albani u Sahihu Ibni Madže)
Hafiz El-Hatib el-Bagdadi (umro 463. h.g.) rekao je: “Učenik hadisa treba da očisti svoj nijjet u traženju znanja i da time želi samo Allahovo lice.” Također je rekao: “I neka se pazi toga da (šerijatsko) znanje učini sredstvom kaljanja tuđih časti i putem ka uzimanju naknada, jer je izrečena žestoka prijetnja za onoga ko svojim znanjem želi to.” Zatim je rekao: “I neka se pazi oholjenja i hvalisanja zbog znanja, i toga da znanjem želi postizanje vođstva, pridobijanje sljedbenika i zaključivanje sijela, jer većina mahana učenjaka dolazi s ove strane.” Također je rekao: “Neka stječe znanje da bi ga primjenjivao i po njemu postupao, a ne (samo) da bi ga prenosio, jer puno je prenosilaca nauka, a malo je onih koji po znanju rade. Prenosilac znanja (s aspekta nepostupanja po njemu) može biti poput onoga koji to znanje nije ni čuo, i koji ga ne zna, jer onaj koji nosi hadis možda u praksi od njega nema ništa.” Zatim je prenio izreku Hasana el-Basrija (umro 110. h.g.) koja glasi: “Cilj učenjaka je prakticiranje znanja, a cilj budala je (puko) prenošenje znanja.”
Bedruddin b. Džema‘ah (umro 733. h.g.) rekao je: “Učitelj svojim podučavanjem i odgajanjem učenika treba da želi i cilja Allahovo lice, širenje znanja, oživljavanje šerijata, isticanje istine i uklanjanje zablude, stjecanje njihovih sevapa i sevapa onih koje oni budu podučavali, zatim bereket njihove dove Allahu za njega. On time treba težiti da bude posrednik u prenošenju znanja između Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njih, i da bude od onih koji dostavljaju Allahovu Objavu i Njegove propise. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Doista Allah, Njegovi meleki i stanovnici nebesa i Zemlje, čak i mrav u svojoj nastambi, dove za onoga koji ljude podučava hajru.’” Također je rekao: “Učenjaci prvih generacija (selefa), koji su bili iskreni savjetnici u ime Allaha i koji su vodili brigu o Njegovoj vjeri, trudili su se da poduče i odgoje učenika čijim će se znanjem ljudi okoristiti dok su živi i poslije smrti. Kada bi učenjak imao samo jednog učenika čijim će se znanjem, djelom, odgojem i usmjerivanjem ljudi okoristiti, to bi mu bilo dovoljno kod Allaha Uzvišenog, jer šta god od njegovog znanja dođe do nekog ko se njime okoristi, učenjak će imati udjela u toj nagradi, kao što se navodi u vjerodostojnom hadisu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Kada rob umre, njegovo djelo se prekida osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje kojim će se drugi okoristiti i dobro dijete koje će za njega doviti.’ A ja kažem: kada dobro razmisliš, vidjet ćeš da se suština ove tri stvari nalazi u onome koji ljude podučava znanju.” (Sahihu Muslim)
Imam Ibn Salah (umro 643. h.g.) rekao je: “Hadiska nauka je časna nauka koja odgovara plemenitim ćudima i vrlinama, a ne odgovara lošim karakternim osobinama i mahanama. To je ahiretska, a ne dunjalučka nauka, pa ko bude htio slušati hadis i okoristiti se hadiskim naukama, neka najprije očisti nijjet i postigne iskrenost, i neka očisti srce od dunjalučkih ciljeva i prljavština, i neka se pazi ljubavi prema vođstvu i nepromišljenosti po tom pitanju.”
Vođenje računa o stepenima znanja
Imam Ibn Abdul-Berr el-Kurtubi (umro 463. h.g.) svojim senedom prenosi od Alije b. Hasana b. Šekika da je rekao: “Čuo sam Abdullaha ibn Mubareka (umro 181. h.g.) kako kaže: ‘Početak znanja je nijjet, zatim pomno slušanje, zatim razumijevanje, zatim pamćenje, potom postupanje po njemu, a onda njegovo širenje.”
Ibn Abdul-Berr također prenosi od Abdurrahmana b. Mehdija, koji prenosi od Muhammda b. Nadra el-Harisija da je rekao: “Početak znanja je pomno slušanje.” Neko ga upita: “A zatim?” On odgovori: “Pamćenje.” Opet ga upitaše: “A zatim?” On reče: “Postupanje po tome.” Upitaše ga: “A zatim?” On reče: “Njegovo širenje.”
Ibn Abdul-Berr također prenosi od Sufjana b. Seida es-Sevrija (umro 161. h.g.) da je rekao: “Nekada se govorilo: ‘Početak znanja je ćutanje, zatim pomno slušanje, zatim pamćenje, zatim postupanje po njemu, zatim širenje i podučavanje.”
Od Abdul-Melika b. Kurejba el-Asme’ija (umro 216. h.g.) prenosi se da je rekao: “Početak znanja je šutnja, zatim lijepo slušanje, zatim dobro pamćenje, zatim razumijevanje, zatim njegovo širenje.”
Od Dahhaka b. Muzahima (umro 106. h.g.) prenosi se da je rekao: “Početak znanja je ćutanje, zatim pomno slušanje, zatim postupanje po njemu, zatim njegovo širenje i podučavanje.”
Šejh Muhammed b. Abdul-Vehhab (umro 1206. h.g.) na početku poslanice Tri osnovna načela kaže: “Znaj, Allah ti se smilovao, da su nam obavezne četiri stvari:
●
znanje, a to je spoznaja Allaha, Njegovog Poslanika i vjere islama uz dokaze;●
postupanje po njemu;●
pozivanje njemu;●
strpljenje na neugodnostima na tom putu.Dokaz su Allahove riječi: ‘Tako mi vremena, čovjek je doista na gubitku. Samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje’ (El-Asr, 1-3).
Ibnul-Kajjim (umro 751. h.g.), rahimehullah, rekao je: “Znanje ima šest stepeni: lijepo pitanje, lijepo i pažljivo slušanje, lijepo razumijevanje, pamćenje, podučavanje i šesto, koje je plod znanja, postupanje po njemu i čuvanje njegovih granica. Nekim ljudima znanje bude uskraćeno zbog toga što ne pitaju, nekima zato što pitaju o nečemu od čega nema koristi, ostavljajući ono što mu je nužno potrebno da zna, što je slučaj sa mnogim učenicima neznalicama. Nekim ljudima znanje je uskraćeno zato što ne slušaju pažljivo, jer više vole da govore i raspravljaju se nego da slušaju, i ova se mahana nalazi u duši većine tragatelja za znanjem, te im uskraćuje veliko znanje, makar bili inteligentni. Ibn Abdul-Berr prenosi od jednog učenjaka prvih generacija, Enesa b. Ebi Šejha: ‘Ko bude inteligentan (dobrog razumijevanja), ali ne sluša dobro –njegova dobra osobina neće doći do izražaja zbog njegove loše osobine.’ Abdullah b. Ahmed b. Hanbel u knjizi El-’Ilel kaže: Urve ibn Zubejr volio je da se raspravlja sa Abdullahom b. Abbasom, pa mu ovaj nije davao svoje znanje, dok je Ubejdullah b. Abdullah b. Utbe postavljao pitanja na lijep način, pa ga je Ibn Abbas puno okoristio svojim znanjem.’”
Odgoj prije traženja znanja
Kod selefa je bilo poznato slanje djece odgajateljima, kada bi dostigli godine u kojima mogu razlučivati, te bi tamo učili Kur’an, čitanje i pisanje, a odgajatelj bi nadzirao njihov odgoj i stjecanje lijepih karakternih osobina i lijepog ponašanja. Zatim, kada bi dostigli godine puberteta, odgajatelj bi ih dovodio na sijela uleme, kako bi se na njih ugledali u ponašanju i praktičnom djelovanju. Zatim bi ih odvodio na halke znanja. Odgajateljem bi se nazivale osobe koje su se posvetile odgajanju djece i postali poznati po tome.
Sufjan es-Sevri (umro 161. h.g.) rekao je: “Svoje sinove nisu slali da traže znanje dok se ne bi odgajali i posvetili ibadetu dvadeset godina.”
Abdullah b. Mubarek (umro 181. h.g.) rekao je: “Odgajao sam se trideset godina, a znanje sam tražio dvadeset godina. Oni (selefi) su tražili odgoj prije znanja”, i: “Odgoj obuhvata skoro dvije trećine znanja.”
El-Hatib el-Bagdadi u svom El-Džami’u svojim senedom od Malika b. Enesa prenosi da je rekao: “Muhammed b. Sirin (umro 110. h.g.) rekao je: ‘Učili su ponašanje kao što su učili znanje.’”
On, također, svojim senedom prenosi od Ibrahima b. Habiba eš-Šehida (umro 203. h.g.) da je rekao: “Rekao mi je moj otac: ‘O sinčiću moj, idi fakihima i učenjacima, uči od njih i uzmi njihov odgoj i ahlak, jer mi je to draže nego da naučiš mnogo hadisa.’”
On, također, svojim senedom prenosi od Abdullaha b. Mubareka da je rekao: “Rekao mi je Mahled b. Husejn (umro 191. h.g.): ‘Mi trebamo više odgoja nego što trebamo puno hadisa.’”
Od Ebu Zekerija Jahje b. Muhammeda el-Anberija (umro 344. h.g.) prenosi se da je rekao: “Znanje bez edeba je poput vatre bez goriva, a edeb bez znanja je poput tijela bez duše.”
Od Isaa b. Hamade (umro 248. h.g.) prenosi se da je rekao: “Lejs b. Sa‘d (umro 175. h.g.) nadzirao je učenike hadisa i kod njih vidio nešto zbog čega sam ga čuo da je rekao: ‘Šta je ovo? Vama je potrebnije malo odgoja nego mnogo znanja.’”
Sufjan b. Ujejne (umro 198. h.g.) rekao je: “Ubejdullah b. Omer (umro 147. h.g.) pogledao je učenike hadisa kako se guraju oko njega, pa je rekao: ‘Ukaljali ste znanje i otjerali njegovo svjetlo. Da nas zatekne Omer, radijallahu anhu., dobro bi nas prebio.’”
Od Muhammeda b. Isaa ez-Zudžadža prenosi se da je rekao: “Čuo sam Ebu Asima kako kaže: ‘Ko bude učio hadisku nauku, taj uči nešto najuzvišenije na dunjaluku, pa zato treba biti među najboljim ljudima.’”
El-Hatib el-Bagdadi rekao je: “Vidio sam veliki broj ljudi u ovom vremenu kako sebe smatraju muhaddisima i stručnjacima u slušanju i prenošenju hadisa, a ustvari su najdalji ljudi od onoga što smatraju, koji to najmanje poznaju. Kada neko od njih napiše mali broj hadisa i posveti se slušanju hadisa na kratko vrijeme – pomisli da je apsolutni muhaddis, a da se nije dobro potrudio i dušu umorio na putu učenja hadisa, niti se suočavao s teškoćama pamćenja mnogih vrsta i poglavlja hadisa .”
Zatim prenosi sa svojim senedom od Ahmeda b. Hanbela da je upitan: “Da li se čovjek koji zna sto hiljada hadisa ubraja u muhaddise?”, pa je rekao: “Ne.” “A ako zna dvjesto hiljada?”, pa je odgovorio: “Ne.” “A ako zna trista hiljada?”, pa je počeo da pomjera ruku lijevo-desno, kao da može da prođe. I prenosi sa svojim senedom od Ibn Ebi Šejbe da je rekao: “Ko ne napiše dvadeset hiljada hadisa koji su mu izdiktirani ne ubraja se u muhaddise.” Zatim kaže El-Hatib: “Iako su veoma malo pisali hadis i veoma slabo poznavali hadisku nauku, oni su najoholiji ljudi puni samoljublja, ne poštuju šejha niti učenika. Ne poznaju ravije (prenosioce hadisa) i grubi su prema učenicima, što je suprotno onome što iziskuje znanje koje stječu, i suprotno onome što su obavezni da rade.”
Ovo su riječi Hatiba el-Bagdadija, koji je živio između 392. i 463. h.g., o nekim muhaddisima njegovog vremena, pa šta bi rekao kada bi došao u naše vrijeme, na početku petnaestog hidžretskog stoljeća? Koliko danas ima onih koji se pripisuju znanju, a ne pripadaju mu, i koji se izlažu podučavanju i izdavanju fetvi bez kompetencija za to? Koliko ima onih koji govore i pišu, a njihovo znanje još nije obuhvatilo neke mes’ele (pitanja, poglavlja) znanja, a kamoli veliki broj mes’ela? Takvi sebi pripisuju znanje koje ne posjeduju i dobro poznavanje nečega što dobro ne poznaju, dok druge opisuju onim za šta su oni preči da se time opišu. Samo Allahu se žalimo i pred Njim će se parničari okupiti!
Prakticiranje naučenog
Uzvišeni Allah rekao je: “O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!” (Es-Saff, 2-3)
Muslim u svom Sahihu bilježi od Usame b. Zejda, radijallahu anhu, da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Doći će čovjek na Sudnjem danu i bit će bačen u Vatru, pa će mu ispasti crijeva oko kojih će kružiti kao što magarac kruži oko mlina. Stanovnici Džehennema će se okupiti oko njega i upitati ga: ‘O čovječe, šta je s tobom? Zar nisi naređivao dobro i zabranjivao zlo?’, pa će im reći: ‘Jesam, naređivao sam dobro, a nisam ga radio, i zabranjivao sam zlo, a radio sam ga.’” (Sahihul-Buhari)
Hatib el-Bagdadi prenosi sa svojim senedom od Ebu Berze el-Eslemija: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Čovjekova stopala neće se pomjeriti na Sudnjem danu sve dok ne bude upitan o četiri stvari: o životu – u šta ga je utrošio, o znanju – šta je sa njim radio, o imetku – kako ga je stekao i u šta ga je utrošio, i o svom tijelu – za šta ga je potrošio.’“ (Bilježi ga Tirmizi i kaže: “Hasen sahih.”)
Ebu Muhammed ed-Darimi bilježi od Abdullaha b. Mes’uda, radijallahu anhu, da je rekao: “Šta ćete raditi kad vas zadesi smutnja u kojoj će odrasli ostariti, a mladi odrasti, i koju će ljudi smatrati sunnetom, pa kada se izmijeni, govorit će: ‘Promijenjen je sunnet!’?“ Rekoše: “A kada će to biti, o Ebu Abdurrahmane?“ On reče: “Kada se poveća broj vaših učača, a smanji broj učenjaka, kada se poveća broj vaših namjesnika, a umanji broj povjerljivih ljudi, i kada se dunjaluk bude tražio djelima kojima se treba tražiti ahiret.”
Imam Ez-Zuhri (umro 125. h.g.) kaže: “Znanje ima svoje musibete: da čovjek ostavi postupanje po njemu sve dok mu znanje ne nestane, da zaboravi znanje i da laže – a ona je njegov najgori musibet.”
Imam Amir eš-Ša’bi (umro 104. h.g.) kaže: “Pomagali smo se u hifzu hadisa radom po njemu, a u traženju hadisa pomagali smo se postom.”
Od Ebu Kilabe, Abdullaha b. Zejda el-Džermija (umro 104. h.g.) prenosi se da je rekao: “Rekao je Ejjub (es-Sihtijani, umro 131. h.g.): ‘Kada god ti Allah poveća znanje, ti Njemu povećaj ibadet, i nemoj da ti cilj znanja bude (samo) njegovo prenošenje.’”
Od Hasana el-Basrija prenosi se da je rekao: “Kada bi neko od njih (ashaba i tabiina) tražio znanje, to bi se odmah odrazilo na njegovu skrušenost, ahlak, govor i djelovanje.”
Sufjan es-Sevri rekao je: “Znanje zove djelo, pa ako mu se djelo odazove – znanje se učvršćuje, a ako mu se ne odazove – znanje odlazi.”
Abdullah b. Mubarek rekao je: “Upitan je Sufjan es-Sevri: ’Da li ti je draže traženje znanja ili činjenje dobrih djela?’, pa je odgovorio: ’Znanje se želi radi djela, pa ne zapostavljaj traženje znanja radi činjenja dobrih djela, niti činjenje dobrih djela radi traženja znanja.’“
Imam Ahmed b. Hanbel rekao je: “Nisam napisao nijedan hadis od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da nisam radio po njemu, sve dok nisam naišao na hadis koji kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao jedan zlatni dinar Ebu Tajjibu koji mu je radio hidžamu, pa sam i ja uradio hidžamu i dao zlatni dinar onome koji mi je to uradio.”
Od Veki’a b. Džerraha prenosi se da je rekao: “Kada želiš da zapamtiš neki hadis – radi po njemu.”
Habib b. Hadžer el-Kajsi rekao je: “Kako je samo lijep iman, a njegov ukras je znanje; kako je lijepo znanje koje uljepšava rad po njemu, a kako je samo lijep rad po znanju koje uljepšava blagost!”
Abdullah b. Mes‘ud rekao je: “Kome god je Allah bio dovoljan – takav je postao potreban ljudima, a ko je god radio po znanju kojem ga je Allah podučio – ljudima je postalo potrebno onoga što je kod njega.”
Od Ebu Ismeta Asima b. Asima el-Bejhekija prenosi se da je rekao: “Jednom prilikom noćio sam kod imama Ahmeda, pa je donio vodu, ali kada se probudio, vidio je da je voda u istom stanju kao kad ju je ostavio. Tada reče: ’Subhanallah, čovjek koji traži znanje, a ne klanja noćni namaz?’“
Hatib el-Bagdadi kaže: “Onaj koji traži znanje i uči hadis treba se u svim svojim postupcima razlikovati od običnih masa, time što će se maksimalno truditi da slijedi sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”
Ovo je bio put prvih generacija, koji su tražili znanje želeći da postignu Allahovo zadovoljstvo kroz izvršavanje Njegovih naredbi i klonjenje Njegovih zabrana. Zato bi traženje znanja ubrzo ostavilo traga na njihovo ponašanje, njihovu skrušenost i njihov ibadet. Brzo su se odazivali Allahovim naredbama i željno ih izvršavali. Kada bi neko od njih saznao za neki sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pohitao bi da ga primijeni i pridržava ga se. Također su težili da istinski razumiju vjeru i da povećaju korisno znanje i dobra djela svakog dana i svakog trenutka. U tome im je uzor bio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je u dubokoj noći dovio: “O Allahu, Ti me okoristi onim što si me naučio, i nauči me onim što će mi koristiti, i povećaj mi znanje.” (Bilježi Tirmizi i kaže: “Hasen garib.“)
Ibrahim el-Harbi rekao je: “Dvadeset godina sam se družio sa Ahmedom b. Hanbelom, ljeti i zimi, po vrelini i mrazu, noću i danju, i nikada ga nisam sreo a da nije povećao (znanje i djelo) u odnosu na juče.”
Oni nisu tražili znanje da bi se isticali i pričali o njemu na sijelima, već im je cilj bio obožavanje Allaha i pozivanje u Njegovu vjeru po uputi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba. Međutim, mnogi koji se u ovom vremenu pripisuju traženju znanja žele isticanje i pričanje o tom znanju na sijelima kako bi privukli pažnju ljudi! Molimo Allaha da nas sačuva!
Na osnovu rada Ebu Hattaba el-Ivedija