Pleme Benu Bekr napalo je pleme Huzaa kod vode zvane El-Vetir i ubilo više od dvadeset muških pripadnika ovog plemena. Nakon toga, Amr b. Salim, zajedno sa četrdeset ljudi iz plemena Huzaa, došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu i obavijestio ga o postupku plemena Benu Bekr, o svojim poginulima i o pomoći koju su kurejšijski mušrici pružili plemenu Benu Bekr. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Bit ćeš pomognut, Amre, sine Salimov! Allah mi ne pomogao ako ne pružim pomoć Benu Ka‘bu! Zaista se i ovaj oblak na nebu priprema da pruži pomoć Benu Ka‘bu!”
Nakon što se uvjerio u istinitost vijesti koje su mu stigle, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Kurejšijama pismo u kojem je, između ostalog, pisalo: “Prekinite savez sa Benu Bekrom ili isplatite plemenu Huzaa krvarinu, ili ću vam objaviti rat!” Kada im je stiglo ovo pismo, Muavijin zet Kurza b. Nevfel b. Abdumenaf rekao je: “Ako platimo krvarinu za pleme Benu Bekr, nama neće ostati ništa od imetka, a nećemo se ni odreći saveza s njima jer su oni jedino pleme koje je ostalo u našoj vjeri, nego objavimo rat!”
Ova predaja dokazuje da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije napao Kurejšije iznenada, nego im je dao da izaberu jedno od troje, pa su oni sami izabrali rat.
Ebu Sufjan pokušava ispraviti kurejšijsku grešku
Kurejšije su poslali Ebu Sufjana da potvrdi i produži primirje. Stigavši u Medinu, došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da bi izrazio svoju želju. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo se od njega ništa mu ne odgovorivši. Ebu Sufjan je zatražio od najuglednijih ashaba, poput Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije, da posreduju kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ali su svi odbili te se Ebu Sufjan vratio u Meku neobavljenog posla.
Pripreme za polazak
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je jedan odred pod komandom Ebu Katade u Batnu Idam. Prije izlaska u pohod na Meku, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je grupu od osam ljudi u pohod kako bi time prikrio prave namjere. Ibn Sa‘d kaže: “Nakon što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odlučio napasti Mekelije, poslao je Ebu Katadu b. Rib‘ijja na čelu osam ljudi u pohod na Batnu Idam kako bi ljudi pomislili da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, namjerava uputiti u tom pravcu i kako bi raširili vijest o tome. Ova skupina otišla je na određeno mjesto, ali nisu sreli neprijatelja, pa su se uputili ka mjestu Zi-Hušub, gdje im je stigla vijest da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio ka Meki, te su požurili i stigli ga u mjestu Es-Sakja.”
Nakon što je poduzeo sve materijalne uzroke koje je bio u stanju poduzeti, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smjerno je uputio dovu Allahu: “Allahu moj, oduzmi im sluh i vid, tako da, kada nas vide i čuju za nas, to bude iznenađenje za njih!” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poduzimao je sve materijalne uzroke, ali nije zaboravljao da Gospodara svih svjetova moli za pomoć i potporu.
Osujećen pokušaj Hatiba b. Ebu Beltea da Kurejšijama dostavi informacije
Hatib b. Ebu Beltea, radijallahu anhu, poslao je Mekelijama pismo u kojem ih obavještava o Vjerovjesnikovom, sallallahu alejhi ve sellem, pokretu. Pismo je poslao po nekoj ženi koja je putovala u Meku, ali je Allah, dželle šanuhu, putem Objave obavijestio Svoga Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o tome, tako da je ovaj pokušaj osujećen u samim začecima. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Aliju i Mikdada, radijallahu anhuma, da uhvate tu ženu i oduzmu joj pismo, te im ga je predala. Hatib, radijallahu anhu, rekao je: “Allahov Poslaniče, nemoj me osuđivati. Ja sam bio kurejšijski štićenik, nisam jedan od njih, za razliku od ostalih muhadžira koji su s tobom, koji imaju rođake koji će im zaštititi porodice i imetak, a ja sam, pošto nemam među njima rodbine, htio da na ovaj način zaštitim od njih svoju porodicu. Nisam to uradio odbacujući svoju vjeru, niti iz ljubavi prema nevjerstvu nakon islama.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Zaista je rekao istinu!” Omer, radijallahu anhu, rekao je: “Allahov Poslaniče, dozvoli mi da odrubim glavu ovom licemjeru!”, na što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “On je učestvovao u Bitki na Bedru, a šta ti znaš, možda je Allah pogledao u učesnike Bedra i rekao: ‘Radite šta god želite, oprostio sam vam!’” Povodom ovog slučaja objavljeno je:
“O vjernici! Ne uzimajte Moje neprijatelje i svoje neprijatelje za prijatelje, ljubav im darivajući, a oni poriču Istinu koja došla je vama, i izgone Poslanika i vas zato što vjerujete u Allaha, vašega Gospodara, ako ste već izašli radi džihada na putu Mojem i tražeći zadovoljstvo Moje, a vi njima ljubav tajno iskazujete, a Ja najbolje znam što vi skrivate i što obznanjujete. A ko to od vas bude činio, pa – taj je zalutao s Pravog puta.”
Izlazak iz Medine i neki događaji na putu ka Meki
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa deset hiljada boraca, među kojima su bili i muhadžiri i ensarije, od kojih niko nije izostao, krenuo je ka Meki desetog ramazana osme godine po Hidžri. Za zamjenika u Medini postavio je Ebu Ruhma Kulsuma b. Husajna b. Utbu b. Halefa el-Gifarija. U Džuhfi ga je sreo njegov amidža Abbas b. Abdulmuttalib, radijallahu anhu, koji je sa porodicom krenuo da učini hidžru. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo se obradovao tom susretu.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastavio je put. Navečer je stigao u Merri Zahran i na tom se mjestu ulogorio. Naredio je vojsci da zapale vatre, te je naloženo deset hiljada vatri, a Omera b. Hattaba, radijallahu anhu, postavio je za zapovjednika straže.
Ebu Sufjan, Hakim b. Hizam i Budejl b. Verka bili su izašli da ispitaju vijesti i kada su vidjeli vatre, Ebu Sufjan reče: “Nikada nisam vidio ovoliko vatri!” Budejl reče: “To je pleme Huzaa razjareno krenulo u rat!” Ebu Sufjan reče: “Pleme Huzaa nije u stanju sakupiti ovoliku vojsku, ovo nisu njihove vatre!”
Abbas, radijallahu anhu, čuo je njihove glasove, prepoznao ih je i zovnuo: “O Ebu Hanzala!”, a Ebu Sufjan, koji je bio poznat i po nadimku Ebu Hanzala, uzvrati: ''Je li to Ebu Fadl?” “Da”, odgovorio je Abbas. Ebu Sufjan je upitao: “Kakve vijesti donosiš?”, a Abbas je odgovorio: “Teško tebi, Ebu Sufjane! Evo dolazi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa vojskom! Loše jutro čeka Kurejšije, Allaha mi!” Ebu Sufjan je rekao: “Šta da radimo, draži si mi od oca i majke?” Abbas, radijallahu anhu, reče: “Boga mi, ako te se dočepa, odsjeći će ti glavu! Stoga pođi sa mnom na ovoj mazgi, odvest ću te Allahovom Poslaniku i zamoliti ga da ti dā sigurnost.”
Abbas kazuje: “Ebu Sufjan je uzjahao iza mene, a njegova dva druga su se vratila. Kada god bismo prolazili pored neke vatre, muslimani bi pitali: ‘Ko je to?’, a kada bi prepoznali Poslanikovu mazgu i mene, govorili bi: ‘To je amidža Allahovog Poslanika na njegovoj mazgi!’ Kada sam prolazio pored vatre Omera b. Hattaba, radijallahu anhu, on upita: ‘Ko je to?’ Potom je ustao prema meni, a kada je vidio Ebu Sufjana na leđima mazge, uzviknuo je: ‘Ebu Sufjan, Allahov neprijatelj! Hvala Allahu, koji te dovede i bez ugovora i bez zadate riječi!’ Potom je požurio Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i kada uđosmo, Omer reče: ‘Allahov Poslaniče, ovo je Ebu Sufjan. Allah ga je doveo bez ugovora i bez zadate riječi, pa mi dozvoli da mu odsiječem glavu.’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, ja sam mu dao zaštitu!’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Abbase, odvedi ga u svoj šator i dovedi ga sutra ujutro!’ Kada sam ga ujutro doveo, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pogleda ga i reče: ‘Teško tebi, Ebu Sufjane! Zar nije došlo vrijeme da posvjedočiš da nema drugog boga osim Allaha?’ Ebu Sufjan reče: ‘Draži si mi od oca i majke! Allaha mi, ti si tako blag, plemenit i pažljiv prema rodbini! Da postoji drugi bog pored Allaha, valjda bi mi do sada pomogao!’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Teško tebi, Ebu Sufjane! Zar nije došlo vrijeme da priznaš da sam ja Allahov poslanik?’ Ebu Sufjan odgovori: ‘Draži si mi od oca i majke! Allaha mi, ti si tako blag, plemenit i pažljiv prema rodbini! Ali, što se tiče toga, još uvijek osjećam u duši neke sumnje.’” Abbas kazuje: “Rekao sam Ebu Sufjanu: ‘Teško tebi, primi islam dok ti nismo odsjekli glavu!’ Nakon toga, izgovorio je kelimei-šehadet i primio islam, pa sam rekao: ‘Allahov Poslaniče, Ebu Sufjan voli ponos, pa mu daj nešto čime će se ponositi.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Da. Ko uđe u Ebu Sufjanov dom, bezbjedan je, i ko se zaključa u svojoj kući, bezbjedan je, i ko se okupi oko Kabe, bezbjedan je!’ Kada se udaljio, Poslanik reče Abbasu: ‘Zadrži ga u tjesnacu doline kod planinske stijene. Neka vidi vojsku kako prolazi!’ Odveo sam ga i zaustavio tamo gdje mi je naredio. Gledali smo muslimanske jedinice iz različitih plemena kako prolaze, a kada god bi prolazila jedinica iz nekog plemena, Ebu Sufjan bi upitao: ‘Ko su ovi, Abbase?’ Rekao bih: ‘Pleme Sulejm.’ On je rekao: ‘Šta ja imam sa Sulejmom!?’ Zatim je prolazilo sljedeće pleme pa je upitao: ‘Ko su ovi?’ Rekao sam: ‘Pleme Muzejna.’ On je rekao: ‘Šta ja imam sa Muzejnom.’ Kada je pored njega prolazio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa svojom zelenom četom, sastavljenom od muhadžira i ensarija, imali su na sebi željezne oklope, samo su im se oči vidjele, rekao je: ‘Subhanallah! Abbase, ko su ovi?’ Rekoh: ‘Ovo je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na čelu muhadžira i ensarija’, na što on reče: ‘Ovima niko ništa ne može!’ Potom je rekao: ‘Ebu Fadle, danas tvome bratiću pripada ogromna vlast!’ Rekao sam: ‘Ebu Sufjane, to je blagodat poslanstva’, a on je rekao: ‘Onda je to velika blagodat!’ Rekao sam: ‘Požuri i spasi svoj narod!’”
Pouke, poruke i propisi
● Ispunjavanje obaveza i ugovora ukazuje na visoke moralne kvalitete muslimana kojima ih uči njihova vjera. Nakon Hudejbijskog ugovora o primirju sa Kurejšijama, muslimani su znatno ojačali, njihov se broj povećao, postali su jači od svojih neprijatelja, ali između njih i mekanskih mušrika postojao je ugovor o miru i nenapadanju, i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čvrsto ga se pridržavao. Međutim, kada su Kurejšije prekršili ugovor i pomogli napad na muslimanske saveznike – pleme Huzaa, muslimani više nisu bili obavezni da se pridržavaju ugovora sklopljenog sa mušricima Meke. Sada su bili obavezni ispuniti ugovor prema svojim saveznicima, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svojim saveznicima jasno naznačio da će bez imalo dvoumljenja ispuniti ono što je dužan: ponudio je Kurejšijama da plate krvarinu plemenu Huzaa, da bi problem bio riješen na miran način i nastavilo se razdoblje mira između muslimana i mekanskih mušrika. Pošto su to oni odbili, Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije preostalo ništa drugo osim vojnog pohoda na Meku.
● Slučaj Hatibovog pisma jedan je od znakova istinitosti Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, putem Objave obaviješten je o tome da je Hatib, radijallahu anhu, po nekoj ženi poslao pismo u kojem obavještava Mekelije o predstojećem pohodu muslimanske vojske. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je dvojicu ashaba da joj oduzmu pismo, precizno objasnivši gdje će pronaći ženu.
● Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao je na veliki značaj i vrline učesnika Bitke na Bedru. To zaključujemo iz načina kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stao u Hatibovu, radijallahu anhu, odbranu pred ashabima, spominjući da je bio učesnik Bedra.
● Postupak Omera, radijallahu anhu, u slučaj Hatiba, radijallahu anhu, uči nas da je vrlo važno obraćati se učenjacima u rješavanju sporova i nejasnoća u različitim slučajevima i da čovjek ne treba djelovati samoinicijativno i bez adekvatnog znanja. Jer, Omer nije nasrnuo da ubije Hatiba, radijallahu anhuma, iako ga je smatrao licemjerom, koji zaslužuje da mu se odrubi glava, nego se obratio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tražeći dopuštenje da izvrši ono što je smatrao ispravnim. Na ovaj način, sačuvao se od grijeha i naučio koji je postupak ispravan u Hatibovom, radijallahu anhu, slučaju.
● Vrijednost muslimanskih učenjaka i osoba poznatih po dobru. Slučaj Hatiba, radijallahu anhu, uči nas da greške velikih dobročinitelja, učenjaka i pobožnjaka, iščezavaju u moru njihovih dobrih djela, te da zbog velikog dobra po kojem su poznati, treba zanemariti i prijeći preko grešaka i grijeha koji im se katkada dese.
● Ibn Kajjim je iz slučaja Hatiba, radijallahu anhu, zaključio da velika i vrijedna dobra djela brišu velike i krupne grijehe i greške, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Hatibovo, radijallahu anhu, djelo izdajstva pokrio velikim dobrim djelom – njegovim učešćem u Bitki na Bedru. (Vidjeti: Ibn Kajjim, Zadul-mead)
● Ispravno je iskazati poštovanje i posebne počasti uglednim ljudima, shodno njihovom društvenom statusu, što zaključujemo iz toga što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iskazao počast Ebu Sufjanu, radijallahu anhu, garantirajući sigurnost svakome ko se skloni u njegovoj kući.
● Prema onima koje pozivamo u islam trebamo se ponašati na najljepši način i činiti im posebne usluge i dobročinstva ne bismo li im omilili islam. To zaključujemo iz Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, davanja Ebu Sufjanu, radijallahu anhu, posebne počasti – da njegova privatna kuća i imanje budu sigurno sklonište za sve koji se žele skloniti kod njega. To je zadovoljilo Ebu Sufjanovu, radijallahu anhu, potrebu da bude uvažavan u društvu, pa je to učvrstilo njegovu privrženost islamu, jer je vidio da neće izgubiti ništa od tog ugleda do kojeg mu je toliko bilo stalo.
● Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na vrlo mudar način osigurao je da se izbjegnu incidenti između Mekelija i muslimanske vojske, time što je oglasio da će ljudi biti sigurni ako ostanu u svojim kućama, ili se okupe kod Ebu Sufjana, ili pred Kabom. To je bio indirektan poziv Mekelijama da se sklone sa ulica, čime bi se muslimanskoj vojsci omogućio potpuno nesmetan ulazak u Meku.