U svakome od nas krije se talenat. Ne postoji čovjek bez dara -- možda je skriven, možda nepriznat, ali je tu. Talenat nije privilegija samo rijetkih genijalaca. Svako od nas je original, neponovljiv i poseban, a upravo u toj posebnosti leži naš dar. Nije važno da li se radi o sposobnosti da inspirišeš, da razumiješ, da stvaraš ili da služiš -- tvoje mjesto na ovom svijetu čeka na tebe. Ali, talenat sam po sebi nije dovoljan. On bez etike postaje oholost, bez skromnosti -- prazna ambicija, bez odgovornosti -- izgubljena prilika. Prava veličina ogleda se u spoju dara i čestitosti. Onaj ko je obdaren, treba biti i zahvalan. Onaj ko je nadaren, treba biti i svjestan da sve može prestati u jednom trenu. Priznanje dolazi, ali i odlazi. Ostaje samo ono što se gradi u tajnosti -- karakter. Talenat je čudo stvaranja. On nije luksuz, privilegija izabranih niti hir prirode. Talenat je poput sjemena -- nosi u sebi ogroman potencijal, ali ostaje beskoristan ukoliko ne naiđe na plodno tlo, svjetlo spoznaje, vodu strpljenja i ruku koja će ga njegovati. U knjizi Stazama egoizma dr. Selman el-Aude pristupa ovoj temi na jako interesantan način rezimirajući pogled islama na talenat: "Najveći talenat je etičnost, a najveća čestitost način ophođenja prema samome sebi." (Stazama egoizma, str. 104) Svaka osoba je talentirana u nečemu i svaka osoba je original. Najbitnije je da čovjek bude ono što jeste, a ne neko drugi. Talenat traži svijest, zrelost i spremnost da se ponese odgovornost. U istoj knjizi autor nas podsjeća na mnoge velike ličnosti iz historije: Jusufa, alejhis-selam, čiji je put do uspjeha bio popločan strpljenjem i moralom; Muhammeda Alija, koji je rekao: "Mrzio sam svaku minutu treninga, ali sam rekao: 'Ne odustaj! Sada pati, a ostatak života živi kao šampion!'", ili Walta Disneyja, čiji su prvi radovi ismijavani, a danas milioni djece rastu uz njegove kreacije.
Briljantni umovi ummeta zadužili su čovječanstvo
Kada spominjemo talent, ne možemo zaboraviti one koji su ga ostavili u naslijeđe čovječanstvu. Ibn Haldun, osnivač sociologije, Ibn Nefis koji je otkrio cirkulaciju krvi, Abbas b. Firnas -- prvi pilot, Havarizmi -- otac algebre, Džabir b. Hajjan -- začetnik hemije. Rasli su u ambijentu koji je poštovao znanje. Ali ne zaboravimo: nisu svi posjedovali takvaluk. Talenat ne garantuje bogobojaznost. Potrebna je ustrajnost. Ibn Nefis (1210--1288), profesor medicine i direktor bolnice Al-Mansouri u Kairu, bio je prvi učenjak koji je tačno opisao mali (plućni) krvotok. U vremenu kada su dominirale Galenove teorije, prema kojima krv prelazi iz desne u lijevu srčanu komoru kroz sitne, nevidljive pore u srčanom septumu, Ibn Nefis je jasno negirao takvu mogućnost. U svojim djelima piše da krv iz desne komore ne ide direktno u lijevu komoru jer ne postoje nikakve pore u septumu. Umjesto toga, krv iz desne komore ide kroz plućnu arteriju (vena arteriosa) do pluća, gdje se miješa sa zrakom. Zatim se, preko plućne vene (arteria venosa), vraća u lijevu srčanu komoru, odakle se distribuira po tijelu (Mašić I., Ibn Nefis -- discoverer of pulmonary blood circulation, 1993). U opisu pluća, Ibn Nefis navodi da se ona sastoje od bronha, grana plućne vene i plućne arterije, povezanih sitnim poroznim mesom. On izričito tvrdi da srce ima samo dvije komore i da između njih nema nikakvog otvora (Meyerhof M., Ibn Al-Nafis and his theory of the lesser circulation, 1935). Njegova teorija plućne cirkulacije sažeta je u šesnaest preciznih postavki. Neke od ključnih su: srčana pregrada ne propušta krv, krv iz desne komore ide u pluća gdje se miješa sa zrakom, mješavina se vraća u lijevu komoru kroz plućnu venu i postaje vitalna energija (Mašić I., Ibn al-Nefis -- život i djelo, 1996). Značaj ovog otkrića leži i u činjenici da je nastalo više od tri stoljeća prije Harveyjevog opisa cjelokupne cirkulacije krvi iz 1628. godine. Harvey jeste postavio temelje moderne fiziologije, ali Ibn Nefis je bio prvi koji je tačno opisao tok krvi između srca i pluća (Gordon E.J., William Harvey and the circulation of the blood, 1991). Njegovi radovi ostali su nepoznati Zapadu sve do sredine 16. stoljeća, kada ih je Andrea Alpago preveo na latinski. Taj prijevod je, prema nekim historičarima, utjecao na Michaela Servetusa, koji je 1553. godine također pisao o plućnom krvotoku (Ayman O, Soubani & Khan F., The Discovery of the Pulmonary Circulation Revisited, 1995). Ibn Nefis je dao i važan doprinos razumijevanju koronarne cirkulacije. On odbacuje Avicennin stav da srce hrani krv iz desne komore, te ističe da se ishrana srca vrši preko krvnih sudova na njegovoj površini, što predstavlja prvi opis koronarnih arterija (Mašić I., Arapska medicina, 1994). U cjelini, Ibn Nefis ostaje jedna od najvažnijih ličnosti u historiji medicine. Njegovo epohalno djelo, iako dugo zapostavljeno, zaslužuje posebno mjesto u razvoju medicinske nauke. On je s pravom nazvan Drugi Avicenna, a njegova vizionarska misao: "Da ne znam da će moja djela trajati i deset hiljada godina nakon mene, ne bih ih ni pisao", i danas odjekuje s istom snagom (Mašić I., Doprinos islamske tradicije razvitku medicinskih znanosti, 1998).
Odgoj, edeb, najveći je izazov koji talentu daje smisao
Biti i ostati čovjek, onaj obični, dobri, pošteni je poseban talenat. Ovdje imamo široku lepezu primjera koji na najbolji mogući način ukazuju na to koliko je samo etičnost posebna odlika. No, jedan primjer posebno osvaja srca -- onaj o ocu poznatog pjesnika i filozofa Muhammeda Ikbala. U svojim mnogobrojnim djelima i spisima ostavio nam je i jednu dirljivu i nadasve poučnu priču o svom ocu, u kojoj se otkriva sva dubina i snaga vjere (imana) u Allaha, džellešanuhu, kod njegovog oca, kao i prefinjene metode islamskog odgoja. Naime, Muhammed Ikbal ispričao je: "Jedanput je pred našu kuću došao prosjak koji je snažno pokucao na vrata, pa sam ja izašao (bio sam tada dječak) i udario ga štapom po glavi, tako da mu se prosulo sve ono što je bio sakupio od sadake koju su mu ljudi udijelili. To je toliko teško palo mome ocu da je zaplakao, rekavši mi kroz suze: 'Sutra, na Sudnjem danu, sakupit će se ummet najboljeg čovjeka i najodabranijeg Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pred Uzvišenim Allahom. Sakupit će se svi ljudi iz ovog plemenitog ummeta: vladari, mudraci, učenjaci, šehidi, ali i grešnici, a doći će i ovaj prosjak koji će povišenim glasom vikati i žaliti se. Sine moj, šta ću odgovoriti našem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ako mi bude rekao: 'Allah ti je poklonio i povjerio sina, a ti ga nisi odgojio mojim odgojem, čak nisi uspio od njega načiniti čovjeka, a kamoli dobrog vjernika'? Razmisli, sinko moj, o tom Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, ukoru i o mojoj sramotnoj poziciji i stanju između straha i nade. Pa, zar ćeš osramotiti svoga babu pred našim Gospodarom, Allahom, džellešanuhu, i pred našim poslanikom Muhammedom, Mustafom, sallallahu alejhi ve sellem?! Stoga, sine moj, budi darežljivi dobročinitelj sa grane Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, budi mirisni cvijet i blagi povjetarac njegovog proljeća, i uzmi za sebe barem dio njegovog odgoja i ahlaka."' (Zinda Rood, tom 1., biografija Muhammeda Ikbala koju je napisao njegov sin, izdanje Institute of Islamic Culture, Lahore)
Talenat je emanet -- nemoj ga pronevjeriti
Naš talenat je poput povjerenja. On nam je darovan, ali i stavljen na kušnju. Kako ćemo se ponašati? Hoćemo li ga razvijati ili zakopati? Hoćemo li ga koristiti za dobro, ili dopustiti da nas odvede u oholost? Hoćemo li biti originali -- ili samo blijede kopije drugih? Društvo ima obavezu da podrži nadarene. Učitelji, roditelji, prijatelji -- svi mogu prepoznati i ohrabriti nečiji dar. Ali, pojedinac je odgovoran da taj dar njeguje. Strah, poniženje, neshvaćenost -- često prate one koji su drugačiji. Zato im treba sigurnost, razumijevanje i podsticaj. Jer, kada talenat pronađe svoje tlo, on cvjeta -- i ne koristi samo svome nosiocu, nego cijelome društvu. Fehd el-Utejbi ispričao je: "Prisjećam se imama harema Jasira Devserija iz dana kada smo bili zajedno na vojnoj akademiji. Rekao mi je: 'Odlučio sam da napustim akademiju jer sam počeo da zaboravljam Kur'an.' Pomislio sam u sebi: 'Gdje mu je pamet da napusti akademiju i položaj zbog toga...', a danas je on imam kod Kabe u Mekanskom haremu. Ostavio je nešto zbog Allaha, pa mu je Allah nadoknadio boljim od toga."Dr. Abdullah Basfar ispričao je svoje nezaboravno iskustvo o učenju Kur'ana pred šejhom Ejmenom Suvejdom: "Nakon četiri godine provedene u učenju Kur'ana pred šejhom Ejmenom Suvejdom, nisam uspio da zaslužim idžazu. Problem je bio u izgovoru harfa 'ra', te nisam bio u mogućnosti da ga ispravno izgovorim i dobijem idžazu kao plod svog truda svih tih godina. Poznato je da je šejh Ejmen veoma zahtjevan i detaljan prilikom davanja idžaze i da zbog velikog emaneta na svojim plećima ne može olako dijeliti idžaze osobama koje nisu ispunile uvjete za istu. 'To su moje mogućnosti, šejh, ja više od ovoga ne mogu', rekao sam šejh Ejmenu, i zamolio ga za posljednji savjet na putu ka rješavanju problema koji je stajao između mene i idžaze zbog koje sam se godinama trudio. Tada sam dobio savjet koji je promijenio moj život: 'Uputi se ka Mesdžidul-haramu i u zadnjoj trećini noći kod Multezema (prostor između Hadžerul-esveda i vrata Kabe), zamoli Allaha da ti olakša izgovor harfa ra!' Allah je uslišao moju dovu, šejh Ejmen je prihvatio moje učenje i izgovor harfa ra i nedugo nakon toga dobio sam idžazu."Talenat bez karaktera je poput svjetla koje ne grije. Dova bez truda je prazna nada. Karakter bez svijesti o talentu je ugašena iskra. Šejh Selman el-Aude podsjeća nas: "Tvoj život određuje dova, a ne godine. Poteškoće su prilika za pokret. Sloboda se nekada postiže i u zatvorskoj ćeliji." (Stazama egoizma, str. 104)Talenat nije dat da bi se neko uzvisio. On je dat da bi se čovjek ponudio kao korist -- za sebe, za druge, a prije svega da se približi Gospodaru svjetova. Učini nas, Allahu, Sebi bliskim!