Mikdad je rekao: “O Allahov Poslaniče, izvrši ono što ti Allah naređuje, mi smo uz tebe! Mi tebi nećemo reći kao što su Musau rekli Izraelćani: ‘Idite ti i tvoj Gospodar pa se borite, a mi ćemo ovdje čekati’, nego ti kažemo: ‘Idite ti i tvoj Gospdar pa se borite, a mi ćemo poći s vama u borbu!’” Vjerovjesnik mu uputi lijepe riječi i dovu da mu Allah podari svako dobro, ali je i ovaj put htio čuti mišljenje ensarija jer su oni činili glavninu vojske, a na Akabi su dali zavjet da će braniti Vjerovjesnika u Medini, i nije bilo spomena o borbi izvan nje. To su prozreli ensarijski prvaci pa se javi Sa'd b. Muaz. Sa'd između ostalog reče: “Mi smo povjerovali u tebe i posvjedočili da si došao sa istinom, dali smo ti o tome zavjete i ugovore na vjernost i pokornost, stoga nas povedi gdje želiš! Mi smo s tobom, Allahov Poslaniče!” Vjerovjesnika obradovaše ove riječi pa reče: “Krenite i radujte se, jer Allah mi je obećao jednu od dvije skupine. Tako mi Allaha, kao da vidim mjesta pogibije njihovih poglavara.” (Muhtesaru Siret-Ibn Hišam, str. 125-126)
U mjesecu ramazanu, druge godine po Hidžri, Medinom se proširi vijest da se velika kurejšijska karavana iz Šama vraća u Mekku. Karavana je brojala hiljadu deva natovarenih raznovrsnom robom, a predvodio ju je Ebu Sufjan b. Harb koji je na raspolaganju imao od trideset do četrdeset boraca odlučnih da svojim životima brane karavanu i imetak koji je prenosila. To je bio vrlo hrabar potez mekanskih mušrika, jer su bili svjesni muslimanske prijetnje i opasnosti po karavanu, ali ih je zavaralo to što se dosad još uvijek nisu sukobili s muslimanima. Vrijednost robe koju je karavana nosila historičari su procijenili na oko 50.000 zlatnih dinara, jer, kako spominje Vakidi, zarađivali su duplo više od uloženog, za uloženi dinar dobili bi dva. (Sira-Nebevijje ala menhedžil-vahjejn, dr. Me'mun Hammuš, 1/529) Zaista, da je karavana pala u muslimanske ruke, sa Allahovim dopustom, to bio bolan udarac mekanskim mušricima, a muslimani bi, s druge strane, time nadoknadili izgubljeni imetak u Mekki i svu štetu koju su im Kurejšije nanijeli. Vjerovjesnik je poslao izviđača da prati kretanje karavane. Neki historičari tvrde da se taj izviđač zvao Busejse, kao što stoji u Muslimovom Sahihu (vidjeti: Sahihu Muslim, Kitabul-Imara, br. 1901), a neki da se zvao Besbes, što je podržao Ibn Hadžer. Enes, radijallahu anhu, pripovijeda: ''...Poslanik izađe iz kuće i reče ljudima: 'Krećemo u jedan pohod, pa kome je jahalica spremna neka pođe!' Neki ljudi zatražiše dozvolu da odu po jahalice koje su im bile izvan Medine, ali Poslanik reče: 'Ne! Neka pođe samo onaj kome je jahalica spremna!'“ (Sahihu Muslim, br. 1901) U drugoj predaji stoji da je Vjerovjesnik rekao: ''Evo dolazi kurejšijska karavana u kojoj je vaš imetak pa izađite na nju, možda vam Allah dâ da je osvojite!“ Neki ljudi se odazvaše a neki ostadoše jer su mislili da Allahov Poslanik neće stupiti u borbu. (Vidjeti: Sahihus-Sire, Ibrahim el-Ali, str. 220) Prije same odluke o izlasku u pohod na karavanu, Poslanik je sazvao šuru (vijeće) ashaba kako bi se o tome posavjetovao s njima. Od Enesa se prenosi da se Poslanik, kad je čuo vijesti o dolasku Ebu Sufjana, posavjetovao sa ashabima. Riječ je uzeo Ebu Bekr, ali Poslanik se okrenuo od njega, pa je riječ uzeo Omer, ali se i od njega okrenuo. Tada ustade Sa'd ibn Ubade, Allah bio sa njime zadovoljan, i reče: ''O Allahov Poslaniče, kao da želiš čuti stav ensarija? Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, kad bi nam naredio da s konjima krenemo preko mora, učinili bismo to, i da nam narediš da s njima krenemo u Birekul-Gumdan, pošli bismo!“ Nakon toga Poslanik pozva ljude te krenuše. (Vidjeti: Sahihu Muslim, br. 1779) Birekul-Gumdan je mjesto u Jemenu, a Sa'd je tim riječima htio reći da su spremni poći i u najudaljenije predjele ako im to Vjerovjesnik naredi.
Vjerovjesnik zabranjuje polazak maloljetnim ashabima
Vjerovjesnik je zbog malodobnosti odbio da u pohod pođu El-Berra b. Azib i Abdullah b. Omer, Allah bio sa njima zadovoljan. (Sahihul-Buhari, br. 3956) Također je prvobitno zabranio polazak Umejru b. Ebi Vekkasu, Allah bio sa njime zadovoljan, ali mu je kasnije dozvolio, te je on i preselio u Bitki na Bedru. Prenosi se da mu je Vjerovjesnik dozvolio da ide zato što je Umejr dobro baratao sabljom. (Sahihus-Sire, 222) Vjerovjesnik je, također, odbio primiti mušrika koji mu se htio priključiti da bi uzeo dio plijena, sve dok taj mušrik nije primio islam. (Sahihu Muslim, br. 1817)
Broj muslimanske vojske
El-Berra b. Azib, Allah bio sa njime zadovoljan, rekao je: ''Mi, Muhammedovi ashabi, govorili smo da je broj ashaba na Bedru bio jednak broju Talutovih boraca koji su s njim prešli rijeku, a to je nešto više od 310.'' El-Berra zatim reče: ''Tako mi Allaha, samo su vjernici sa njim prešli rijeku.“ (Sahihul-Buhari, br. 3957) Pojam ''bid'atun - nekoliko“, upotrijebljen u hadisu, odnosi se na broj od tri do devet. Prema tome, na Bedru je bilo od 313 do 319 ashaba. Ebu Musa el-Eš'ari , Allah bio sa njime zadovoljan, kaže: ''Broj boraca na Bedu bio je jednak broju Talutovih boraca kad su izašli u boj protiv Džaluta, a to je 317.“ (Bilježi ga Bezzar, vidjeti: Sahihus-Sire, str. 221) Abdullah b. Amr b. El-As, Allah bio sa njime zadovoljan, rekao je: ''Allahov Poslanik izašao je na Bedr sa 315 ashaba.“ (Sunen Ebi Davud, br. 2747, Ibn Hadžer ga ocijenio hasenom u Fethul-Bari, 7/292) Ova predaja nije suprotna prvoj, jer je moguće da u ovoj drugoj nije uračunat Poslanik i čovjek koji se priključio ashabima. (Sahihus-Sire, str. 222)
Ebu Sufjan i karavana
Ebu Sufjan, približivši se Hidžazu, počeo je prikupljati informacije i pitati putnike koje bi sreo, strahujući od muslimana. Neki putnici su ga obavijestili da je Muhammed izašao sa ashabima da napadne njega i karavanu. To ga je uplašilo pa je platio Damdami b. Amru el-Gifaruju da ode u Mekku. Naredio mu je da pozove Kurejšije da spašavaju svoj imetak i da im kaže da Muhammed dolazi sa ashabima da napadne karavanu, te se Damdam b. Amr hitro zaputi u Mekku. (Vidjeti: Sahihus-Sire, Ibrahim El-Ali, 220) S velikim oprezom Ebu Sufjan je išao napred dok nije stigao do vode Bedra. Tu je sreo Medždija b. Amra kojeg je pitao je li primijetio nekoga. Medždi odgovori: ''Nisam vidio nikog sumnjivog. Vidio sam jedino dva jahača koji su došli na ovaj proplanak, opskrbili se vodom i otišli. Ebu Sufjan priđe mjestu na kome su bila dva jahača, uze balegu njihovih deva, raskomada je i vidje ostatke hrane te reče: ''Tako mi Allaha, ovim stoku hrane u Jesribu (Medini)!“ Zatim se, shvativši da se radi o Poslanikovim izviđačima, brzo vratio svojim saputnicima i potjerao karavanu prema obali mora ostavivši Bedr s lijeve strane. Kretao se velikom brzinom, te je uspio odvesti karavanu na sigurno. Tada je poslao Kurejšijama poruku: ''Vi ste izašli da biste zaštitili svoju karavanu i imetak – njih je Allah spasio pa se vratite!“ (Muhtesaru Siret-Ibn Hišam, Harun Abdusselam)
Izlazak Kurejšija na Bedr
Stigavši u Mekku, Damdam rasiječe njušku svojoj devi i obori je na zemlju, razdera svoju košulju, stade na devu i povika: ''O Kurejšije! Karavana, karavana! Muhammed i njegovi ashabi napast će Ebu Sufjana s kojim je vaš imetak! Bojim se da nećete stići! Upomoć, upomoć!“ (Sira Ibn Hišam, Vidjeti: Sahihus-Sire, str. 225-226) To uzbuni Kurejšije pa se nabrzinu spremiše. Kurejšijski prvaci se odazvaše, osim Ebu Leheba koji je poslao El-Asa b. Hišama kao zamjenu, jer mu je El-As bio dužan veliku sumu novca pa je otišao umjesto Ebu Leheba, a zauzvrat ovaj mu je oprostio dug, koji ga je bio doveo do bankrota. Tako su i drugi, koji nisu mogli poći lično, plaćali druge da umjesto njih odu u bitku. Kurejšije su bili puni entuzijazma pred polazak u boj i govorili su: ''Misle li Muhammed i njegovi ashabi da će ovaj put biti isto kao sa Ibn el-Hadremijem. Varaju se, tako nam Allaha! Pokazat ćemo im ovoga puta!“ Amr ibn El-Hadremi, kojeg spominju, ubijen je u pohodu koji je predvodio ashab Abdullah b. Džahš. (Muhtesaru Siret-Ibn Hišam) Upravo kad su se već bili spremili za polazak, sjetiše se neprijateljstva s plemenom Beni Bekr, ogrankom Kinane, koji bi ih mogli napasti s leđa. To ih uplaši toliko da su počeli razmišljati da odustanu, ali se u tom trenutku pojavi Iblis u liku Surake b. Malika el-Mudledžija te im reče: ''Ja vam garantiram da vam niko iz plemena Kinane neće učiniti nikakvo zlo.“ Nakon toga Kurejšije požuriše u boj. (Muhtesaru Siret-Ibn Hišam, str. 124) U međuvremenu, Kurejšijama stiže Ebu Sufjanova poruka, ali Ebu Džehl odbi povratak. On se obrati Kurejšijama ovim riječima: ''Tako mi Allaha, nećemo se vratiti dok ne dođemo na Bedr. Ostat ćemo tamo tri dana, klat ćemo mlade deve i dijeliti hranu ljudima, pojiti ih vinom, te ćemo slušati pjevačice! Neka svi Arapi čuju za nas i ovaj naš izlazak, pa će nas se nakon toga zauvijek bojati. Zato pođite naprijed!“ Kurejšije, zavedene Ebu Džehlovim govorom, odlučiše da nastave put, osim plemena Benu Zuhra koje je njihov poglavar El-Ahnes b. Šerik vratio.
Pokret muslimanske vojske i drugo savjetovanje sa ashabima
U Medini je Vjerovjesnik ostavio Ibn Ummi Mektuma, slijepog ashaba da predvodi ljude u namazu, a kasnije je iz mjesta Er-Revha' vratio Ebu Lubabu b. El-Munzirija da preuzme ulogu Vjerovjesnikovog zamjenika u Medini. Poslanik je, zatim, izašao iz Medine na čelu male skupine boraca podijeljenih u dva odreda: odred muhadžira na čelu sa Alijom b. Ebi Talibom i odred ensarija koje je predvodio Sa'd b. Muaz. Na čelu je sa bijelom zastavo bio Mus'ab b. Umejr, zatim su bile još dvije crne zastave, jedna s Alijinim odredom, a jedna s odredom ensarija. (Sira-Nebevijje ala menhedžil-vahjejn, 1/547-548) Ibn Mes'ud kaže: ''Na dan Bedra po trojica smo se smjenjivali na jednoj devi. Ebu Lubabe i Ali Ibn Ebi Talib bili su s Allahovim Poslanikom pa kad je došao red da Allahov Poslanik sjaše, njih dvojica rekoše: ''Mi ćemo ići umjesto tebe!“ Vjerovjesnik im odgovori: ''Niti ste vi imalo snažniji od mene niti vam je Allahova nagrada potrebnija nego meni.“ (Musnedu Ahmed, 1/411, Ahmed Šakir ga ocijenio hasenom, vidjeti: Sahihus-Sire, str. 221, fusnota 1.) Vjerovjesnik je poveo ashabe na Bedr jer su informacije koje su mu donosili izviđači ukazivale da će Ebu Sufjan proći tim putem. Stigavši blizu mjesta Es-Safra', Vjerovjesnik je naredio da Besbes (ili Busejse) b. Amr i Adi b. Ebiz-Zagba' krenu naprijed u izviđanje terena i prikupljanje informacija o Ebu Sufjanu i karavani. Njih dvojica su došli na Bedr opskrbili se vodom, prikupili informacije i vratili se. To su ona dvojica o kojima je Medždi obavijestio Ebu Sufjana, što sam prethodno spomenuo. (Muhtesaru Siret-Ibn Hišam, str. 125) Saznavši za Ebu Sufjanov bijeg i dolazak kurejšijske vojske na Bedr, Vjerovjesnik je odlučio da ponovo sazove šuru kako bi se posavjetovao sa uglednim ashabima šta im je činiti u novonastaloj situaciji. Od muhadžira su se javili Ebu Bekr, Omer i Mikdad b. Amr. Mikdad je rekao: ''O Allahov Poslaniče, izvrši ono što ti Allah naređuje, mi smo uz tebe! Mi tebi nećemo reći kao što su Musau rekli Izraelćani: 'Idite ti i tvoj Gospodar pa se borite, a mi ćemo ovdje čekati', nego ti kažemo: 'Idite ti i tvoj Gospdar pa se borite, a mi ćemo poći s vama u borbu!“' Vjerovjesnik mu uputi lijepe riječi i dovu da mu Allah podari svako dobro, ali je i ovaj put htio čuti mišljenje ensarija jer su oni činili glavninu vojske, a na Akabi su dali zavjet da će braniti Vjerovjesnika u Medini, i nije bilo spomena o borbi izvan nje. To su prozreli ensarijski prvaci pa se javi Sa'd b. Muaz. Sa'd između ostalog reče: ''Mi smo povjerovali u tebe i posvjedočili da si došao sa istinom, dali smo ti o tome zavjete i ugovore na vjernost i pokornost, stoga nas povedi gdje želiš! Mi smo s tobom, Allahov Poslaniče!“ Vjerovjesnika obradovaše ove riječi pa reče: ''Krenite i radujte se, jer Allah mi je obećao jednu od dvije skupine. Tako mi Allaha, kao da vidim mjesta pogibije njihovih poglavara.“ (Muhtesaru Siret-Ibn Hišam, str. 125-126)
Pouke, poruke i propisi
● Napad na karavanu. Kurejšije su u Mekki konfiskovale veliki imetak muhadžira i sigurno dio tog imetka je bio i u ovoj karavani, osim toga, između muslimana i Kurejšija vladalo je ratno stanje. Prema tome, Poslanikov izlazak na karavanu bio je sasvim opravdan jer je pravo muslimana da vrate svoj imetak, a osim toga, u ratu je vrlo bitno ekonomski oslabiti neprijatelja, što bi se sa Kurejšijama svakako desilo da je karavana uzeta.
● Značaj šure (savjetovanja). Vjerovjesnik se, kako tvrdi Ibn Hadžer (Fethul-Bari, 7/288), dva puta savjetovao sa ashabima. Prvi put o izlasku na karavanu, a drugi put o ulasku u bitku sa mekanskom vojskom.
● Skromnost muslimanskog lidera i njegova bliskost sa običnim ljudima. Bedr je oko 145 kilometara udaljen od Medine, a Vjerovjesnik se smjenjuje sa Ebu Lubabom i Alijom na jednoj devi, jašući koliko i svi ostali vojnici i idući pješice koliko i svi ostali. To je, muslimanskim liderima, za sva vremena divan primjer skromnosti i požrtvovanosti.
● Važnost obavještajne službe u islamskoj državi. Vjerovjesnik je konstantno slao ljude da prikupljaju podatke o kurejšijskim kretanjima, zato je i mogao saznati za dolazak Ebu Sufjanove karavane. To govori da je Vjerovjesnik vodio računa o obavještajno-sigurnosnom aspektu borbe protiv neprijatelja.
● Herojsko držanje ashaba. Odgovori ashaba, učesnika šure, pokazuju da su ashabi bili odani sljedbenici islama, u svemu pokorni Poslaniku, i spremni na svaku vrstu žrtve radi Allahovog zadovoljstva.