Racionalizam je filozofski pravac koji tvrdi da može spoznati prirodu kosmosa i postojanja na ovom svijetu putem razuma bez potrebe za objavom ili ljudskim prethodnim iskustvima. Također, smatraju da sve što postoji treba podrediti razumu u kontekstu potvrde ili negacije određenih stvari ili definisanja njihovih specifičnosti. Jedan ovakav pristup obuhvatio je i vjeru, njene propise i svijet gajba, nevidljivi svijet.
Historijat
Racionalizam je stari a u isto vrijeme i novi pravac. Pojavio se u Grčkoj kao filozofski pravac Sokrata i Aristotela, da bi ovo učenje dalje razvijali filozofi Rene Dekart, Gottfried Leibniz, Benedikt de Spinoza i drugi. Mutezilije su najbliže racionalizmu, kao i sljedbenici spekulativne teologije i modernisti. Vrlo je važno spomenuti da prethodno spomenuti pravci, uprkos svojim međusobnim razlikama, imaju isti stav naspram razuma i objave, kao i odnosa razuma naspram vjere islama.
Mutezilije
Mutezilije su učinile razum temeljem svoga rasuđivanja, poimanja i iznošenja suda. Jedan takav pristup doveo je ih do krivog tumačenja tekstova objave koji se ne slažu s njihovim mišljenjem. Jedno od njihovih poznatih mišljenja i stavova jeste da vlast i sud pripada razumu i razum ima mogućnost, mimo objave, da spozna lijepo i ružno u vjeri.
Načela racionalizma
• Razum, a ne objava. Razum je jedino relevantno mjerilo u tumačenju i definisanju svega što postoji.• Mogućnost postizanja spoznaje putem dokazivanja razumom bez potrebe za bilo kakvim ljudskim prethodnim iskustvima ili eksperimentima.• Nevjerovanje u mudžize i nadnaravne pojave.• Vjerovanje, akida, mora se staviti na vagu, tas razuma.
Odnos naspram razuma
Grčki racionalizam obožavao je razum i smatrao ga božanstvom. Dao mu je mjesto mnogo veće nego što mu pripada. Crkva je u srednjem vijeku ovladala evropskom filozofijom, koja je postala sredstvo za iskrivljenje objave. Tako je nastala racionalistička filozofija koja ne polemiše već se predaje i bespogovorno prihvata. Aktivno djelovanje evropskog razuma uveliko se umanjilo usred crkvenog sputavanja razuma i svelo se na ono što diktira Crkva i crkveni konziliji i tako je bilo stanje deset stoljeća. U vrijeme renesanse i uslijed kontakta sa muslimanima evropski razum bio je u stanju velike težnje za slobodom u razmišljanju. Međutim, vratio se u grčki paganizam i u stanje odbojnosti prema crkvenoj vjeri. Podredio je razum udaljavanju od Gospodara. Sloboda u razmišljanju postala je ateizam. Racionalisti, "islamski", ako se tako može reći, pokušali su na isti način prezentirati odnos između vjere islama, razuma i znanja. Međutim, islam ne tretira razum, razmišljanje i znanje na isti crkveni način. Nemoguće je odbaciti propise islama pod izgovorom da guši razum i znanje i da su u koaliziji sa njima.
Stav ehli-sunneta naspram razuma
Ehli-sunnet vel-džemat daje razumu mjesto koje mu pripada bez pretjerivanja ili umanjivanja njegove vrijednosti. Znaju da se za razum vezuje vjera islam, njeni propisi i da osoba na osnovu razuma biva zadužena propisima islama. Razum je najuzvišenije sredstvo za razumijevanje islama. Isto tako znaju da razum ima svoje mogućnosti i granice. Nije u mogućnosti da neovisno o objavi spozna u potpunosti vjeru islam. Također, stava su da ne može doći do oprečnosti između zdravog razuma i vjerodostojnog teksta objave, ajeta ili hadisa. Jer, i objava i razum su od Allaha. A ukoliko dođe do prividne oprečnosti između razuma i vjerodostojnog teksta objave, u tom slučaju daje se prednost objavi.
Racionalisti i hadis
Racionalisti grade svoj stav naspram poslaničkog sunneta ili hadisa na osnovu svojih racionalističkih temelja, odnosno na osnovu svoga odnosa naspram razuma. Prethodno smo spomenuli da je razum kod racionalista najrelevantnije mjerilo, tako da će i poslanički sunnet ili hadis staviti na vagu razuma. Ako dođe, na osnovu njihovog mišljenja, do oprečnosti između hadisa i razuma, dat će se prednost razumu, tako da se ne može govoriti o naučnom prigovoru hadisu. U duhu prethodno spomenutog može se primijetiti da racionalisti odbacuju hadise, dovode u sumnju njihovu validnost, da su pod utjecajem orijentalista i njihovih šubhi. U zadnje vrijeme racionalisti pored razuma spominju i naučne činjenice kao mjerilo za prihvatanje ili odbacivanje hadisa, pa govore da hadis nije vjerodostojan, jer je u suprotnosti sa naučnim činjenicama.Najvažniji odnosi naspram hadisa:• Odbacivanje hadisa ahad, odnosno hadisa koji nisu preneseni u formi tevatura, gdje hadis prenosi grupa prenosilaca od grupe prenosilaca sve do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Racionalisti govore da hadisi ahad ne ukazuju na potpuno ubjeđenje i kao takvi ne mogu se uzimati za dokaz, a naročito u poglavlju vjerovanja i na taj način odbacili su mnoge hadise. Ehli-sunnet vel-džemat prihvata svaki vjerodostojan hadis kao dokaz.• Racionalisti govore da je dosta lažnih hadisa. Njihov sud da je hadis lažan nije izgrađen na poznatim pravilima muhadisa, učenjaka hadisa, već na osnovu njihovog razuma. Čak i ako prenose govor učenjaka u kontekstu nevalidnosti hadisa, to je da bi ojačali svoj racionalistički stav, a ne zato što u osnovi postupaju shodno objavi i govoru učenjaka. Jer racionalisti objavu uzimaju kao sredstvo za jačanje svoga racionalističkog stava, a ne za utemeljenje stava, što je suštinska razlika između ehli-sunneta i racionalista. Ehli-sunnet gradi svoje stavove i sudove na osnovu objave.• Racionalisti govore da je zapisivanje hadisa počelo kasno, odnosno da hadis nije zapisan u vrijeme Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, i zbog toga postoje problemi sa vjerodostojnošću hadisa, Hadis su zadesile izmjene i dodavanje. Naravno, prethodno nije tačno. Hadis je memorisan, prenesen doslovno i uredno zapisan.• Također, racionalisti pokušavaju dovesti u pitanje ispravnost i vjerodostojnost ashaba, prenosilaca hadisa, kao i najvećih prenosilaca, kao što je Ebu Hurejra, radijallahu anhu. Dovoljno je reći po ovome pitanju da je Uzvišeni Allah potvrdio ispravnost i vjerodostojnost ashaba.U kontekstu odbacivanja hadisa racionalisti su podijelili hadise na amelije (djela ili praksa) i kavlije (riječi). Racionalisti rade samo po hadisima amelije (djela ili praksa). Naravno, prethodni stav nema utemeljenja. Sunnet obuhvata poslaničku praksu, djela i potvrde, i obaveza je raditi shodno svemu tome.• Osporavanje sunneta kao izvora dokazivanja. Naravno da je sunnet drugi izvor islama i na obaveznost slijeđenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuju mnogobrojni ajeti, a i hadisi.• Odbacivanje hadisa pod izgovorom da je u suprotnosti sa naučnim činjenicama. To nije tačno, nego je tačno je da ljudski razum ne može sve poimati ili pak određena stvar nije naučna činjenica.Detaljni odgovori na neispravnost stava racionalista po pitanju sunneta nije cilj ovog teksta već da se ukaže na pozadinu njihovog stava.
Opasnost racionalizma
Opasnost i štetnost racionalizma ogleda se u tome da je on sušta suprotnost vjeri islamu. Vjera islam traži od svojih sljedbenika da se pokore objavi i da na osnovu nje grade svoje vjerovanje, stavove i sudove. Također, vjera islam uči svoje sljedbenike ispravnom stavu naspram razuma. A ako se i desi prividna oprečnost između objave i razuma, obaveza je dati prednost objavi. Racionalizam u osnovi kao filozofski pokret daje prednost razumu nad objavom i stavlja propise islama na vagu razuma, tako da se ne treba čuditi da racionalisti tumače tekstove objave shodno svome mišljenju ili pak odbacuju sunnet i hadise.