Menu

Rado bih dijelio arapski novac!

Pripremio Amir Durmić, prof.
Tema AhlakČitanje 2 minute
Svaki put kada neki Arap (musliman, naravno) opet odluči potrošiti nekoliko novih desetina ili stotina miliona dolara kako bi, recimo, kupio ostrvo na Haitiju, još jednu vilu na Menhetnu ili kako bi nabavkom nove preluksuzne jahte, aviona ili možda stotog po redu limenog ljubimca (koji bi, za razliku od prošlog srebrenog, ovaj put trebao biti od čistoga zlata), obnovio svoj vozni, plovni ili leteći park, zapadnjaci u tome uglavnom vide priliku da naivnim milijarderima poremećenih sistema vrijednosti uvale svoje proizvode te tako lahko zarade debele novce i da kasnije o tome napišu interesantnu priču koju će opet dobro unovčiti i o kojoj će barem nekoliko dana brujati cijeli svijet. Dobro informirani muslimani prosječnih mjesečnih primanja te šeikovske avanture većinom posmatraju iz jednog sasvim drugog ugla. Po pravilu se krajnje kritički osvrću na njihovo rasipništvo i maloumno razbacivanje novca koje je njima, kao osobama koje jedva sastavljaju kraj s krajem, jednostavno nezamislivo. U (polu)depresiji i očaju, uzrokovanim hroničnim nedostatkom novca, ličnim problemima i frustracijama, ali i (uglavnom) iskrenim žaljenjem što taj uludo bačeni novac nije potrošen u neke daleko plemenitije svrhe, prosječni muslimanski kokuzi traže “ispušni ventil” kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo i digli glas protiv nemara i rasipništva. Svjesni činjenice da do bogatih arapskih tajkuna, oligarha i multimilijardera njihovi krici očaja i nezadovoljstva sasvim sigurno neće doprijeti, ovakvi se okreću društvenim mrežama kao jedinom, njima dostupnom, mediju kroz koji će s lahkoćom u eter plasirati svoje premudre misli i ideje, i tako se barem na trenutak osjećati velikim i plemenitim borcima za socijalnu pravdu i uzvišene principe. Što više virtualnih “prijatelja”, to više lajkova, “dijeljenja” i komentara dotičnog statusa. Samopouzdanje raste, a stres nestaje ili se barem ublažava, bez obzira što je većina FB prijatelja status lajkala radi reda i dobrih međufejsbukovskih odnosa, uglavnom ni ne pročitavši njegov sadržaj. Ovako milioni muslimana, ispravljajući “krive Drine”, za računarima provode sate, dane i mjesece, kuckajući po tastaturama ili u zadnje vrijeme, pipkajući po Touch Screenovima svojih “pametnih telefona”, za koje su, gle čuda, i pored slabih primanja i (po)velikih dugova, ipak nekako žrtvovali nekoliko stotina maraka ili eura. Šta reći?
Svaki put kada neki Arap (musliman, naravno) opet odluči potrošiti nekoliko novih desetina ili stotina miliona dolara kako bi, recimo, kupio ostrvo na Haitiju, još jednu vilu na Menhetnu ili kako bi nabavkom nove preluksuzne jahte, aviona ili možda stotog po redu limenog ljubimca (koji bi, za razliku od prošlog srebrenog, ovaj put trebao biti od čistoga zlata), obnovio svoj vozni, plovni ili leteći park, zapadnjaci u tome uglavnom vide priliku da naivnim milijarderima poremećenih sistema vrijednosti uvale svoje proizvode te tako lahko zarade debele novce i da kasnije o tome napišu interesantnu priču koju će opet dobro unovčiti i o kojoj će barem nekoliko dana brujati cijeli svijet. Dobro informirani muslimani prosječnih mjesečnih primanja te šeikovske avanture većinom posmatraju iz jednog sasvim drugog ugla. Po pravilu se krajnje kritički osvrću na njihovo rasipništvo i maloumno razbacivanje novca koje je njima, kao osobama koje jedva sastavljaju kraj s krajem, jednostavno nezamislivo. U (polu)depresiji i očaju, uzrokovanim hroničnim nedostatkom novca, ličnim problemima i frustracijama, ali i (uglavnom) iskrenim žaljenjem što taj uludo bačeni novac nije potrošen u neke daleko plemenitije svrhe, prosječni muslimanski kokuzi traže “ispušni ventil” kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo i digli glas protiv nemara i rasipništva. Svjesni činjenice da do bogatih arapskih tajkuna, oligarha i multimilijardera njihovi krici očaja i nezadovoljstva sasvim sigurno neće doprijeti, ovakvi se okreću društvenim mrežama kao jedinom, njima dostupnom, mediju kroz koji će s lahkoćom u eter plasirati svoje premudre misli i ideje, i tako se barem na trenutak osjećati velikim i plemenitim borcima za socijalnu pravdu i uzvišene principe. Što više virtualnih “prijatelja”, to više lajkova, “dijeljenja” i komentara dotičnog statusa. Samopouzdanje raste, a stres nestaje ili se barem ublažava, bez obzira što je većina FB prijatelja status lajkala radi reda i dobrih međufejsbukovskih odnosa, uglavnom ni ne pročitavši njegov sadržaj. Ovako milioni muslimana, ispravljajući “krive Drine”, za računarima provode sate, dane i mjesece, kuckajući po tastaturama ili u zadnje vrijeme, pipkajući po Touch Screenovima svojih “pametnih telefona”, za koje su, gle čuda, i pored slabih primanja i (po)velikih dugova, ipak nekako žrtvovali nekoliko stotina maraka ili eura. Šta reći?