U prethodnim tekstovima govorili smo o važnosti i ulozi sunneta te trudu i naporu ashaba i učenjaka u njegovom očuvanju, a u ovom dijelu, prije nego što pređemo na konkretna pravila razumijevanja sunneta, navest ćemo osnovne razloge koji vode nerazumijevanju sunneta i njegovom pogrešnom tumačenju.
Nepoznavanje uloge sunneta, hadiske terminologije i vjerodostojnosti hadisa
U praksi se često zna desiti da se proizvoljnom mišljenju dā prednost u odnosu na vjerodostojan sunnet ili da se sunnet potisne zbog neke, na prvi pogled, opće koristi. Neophodno je znati da je mjesto sunneta odmah uz Kur'an, te da je vjera potpuna samo onda kada se Kur'an i sunnet primijene zajedno.
Također, jedan od razloga nerazumijevanja sunneta jeste svakako nepoznavanje hadiske terminologije, te nepoznavanje ocjena hadisa. Zna se desiti da se određeni propisi grade na slabim ili pak izmišljenim hadisima, a da se vjerodostojni hadisi, koji se tiču istog poglavlja, zanemare ili pak odbace. Postavlja se logično pitanje: Zašto su ljudi izmišljali hadise? Razloga za izmišljanje hadisa bilo je mnogo. Neki su to radili prezirući sunnet i želeći odvesti muslimane sa Pravog puta, dok su drugi to radili iz ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, želeći da ljude podstaknu da zavole njegov sunnet te da u konačnici muslimani rade po njemu. Iako je očita prijetnja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onome ko izmišlja hadise, ovi koji su izmišljali hadise branili su svoje postupke argumentima, koji su slabi poput paukove mreže, tvrdeći da to rade za Poslanika, te da dižu njegov ugled, i na koncu podstiču ljude da se drže njegovog sunneta i prakticiraju ono što čuju. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, daleko je od toga da mu neko pripisuje nešto što on nije rekao i nije mu potrebno da se izmišlja nešto kako bi se ljudi privolili i potakli da slijede njegov put. Dovoljna je činjenica da je on Allahov poslanik, da je ono što kaže i radi objava, te da ne govori po svom hiru. Najbolji način da se očuva njegov sunnet i da se ljudi privole da se on prakticira jeste rad po samom sunnetu.
Pored poznavanja vjerodostojnosti hadisa, neophodno je znati kako (is)koristiti određeni hadis, propis koji sadrži ili značenje koje ima. Ovo je važno jer neke skupine namjerno i ciljano tumače hadise prema svojim potrebama i prohtjevima, pa ćemo vidjeti da iz određenog hadisa izvlače takva značenja koja zdrav razum ne može pojmiti, samo kako bi opravdali svoje devijacije.
Nepoznavanje Poslanikovih postupaka
Kada kažemo nepoznavanje postupaka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne mislimo na nepoznavanje hadisa i konkretnih radnji, nego mislimo na nepoznavanje i nerazlikovanje postupaka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji su objavljeni vjerom, tj. na kojima se gradi šerijat, od onih koji su običaj, tj. na kojima se ne grade vjerski propisi.
Ovdje je neophodno spomenuti, kada su u pitanju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da su njegove riječi objava i vjera, osim ako neki dokaz ukazuje na izuzetak, pa njegove riječi neće biti tretirane kao objava. Dokaz za ovo nalazimo u predaji u kojoj Abdullah b. Amr b. As kazuje: "Pisao sam sve što bih čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, želeći da to zapamtim, pa su mi Kurejšije zabranili. Rekli su: 'Zar pišeš sve što čuješ, a Allahov Poslanik je čovjek, priča i u srdžbi i kada je smiren?' Ja sam to ispričao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on je pokazao prstom na svoja usta i rekao: 'Piši, jer, tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, iz njih ne izlazi ništa osim istina.'" (Ahmed, 6802; Ebu Davud, 3646, sa ispravnim lancem prenosilaca). Ovaj hadis je dokaz da je, kada je riječ o Poslanikovom govoru, osnova da je on objava i vjera.
U narednoj predaji vidjet ćemo kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naglašavao ashabima, u situacijama kada njegov govor nije bio objava, da je to nešto uobičajeno i da nije dio objave. Preneseno nam je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio ljude na vrhu palme, pa je upitao: "Šta ovi rade?" Rekli su: "Oprašuju ih. Stavljaju muške u ženske i tako ih oprašuju." Allahov Poslanik reče: "Mislim da to ništa ne pomaže." Kada su to čuli, oni su prestali oprašivati pa je prinos palmi izostao ili bio umanjen. Nakon toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Ja sam čovjek, kada vam nešto naredim u vjeri, prihvatite se toga, a kada vam naredim nešto što je moje mišljenje, pa, ja sam čovjek." A u drugoj predaji navodi se da je rekao: "Vi bolje poznajete dunjalučke poslove od mene." (Muslim, 2361)
Iz ove dvije predaje jasno se vidi da je osnova Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, govora objava i vjera, a da je izuzetak da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govori o dunjalučkim stvarima i da naglasi kada to radi, kao što je i navedeno u hadisu u kojem je rekao da misli da im oprašivanje neće biti od koristi.
Međutim, kada su u pitanju Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, postupci, oni mogu biti uobičajeni, ustaljeni i svakodnevni postupci koji nisu objava, a mogu biti i dio objave.
Prema ovome, njegove postupke možemo podijeliti u tri kategorije:
• Prirodni i ustaljeni postupci, poput ustajanja, sjedenja, jedenja i pijenja, čija je osnova da su mubah, dozvoljeni, sve dok ne dođe dokaz o određenom propisu, kao što je, naprimjer, zabrana jedenja i pijenja lijevom rukom itd.
• Postupci koji su specifični samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poput broja žena, noćnog namaza itd.
• Postupci koji su objava ili kojima se želi pojasniti određeni vjerski propis, poput obavljanja namaza ili hadža itd. Ovi postupci imaju isti propis kao i djelo prilikom kojeg se čine. Ako je djelo obaveza, onda su i postupci obavezni, a ako je djelo pohvalno, onda su i postupci pohvalni.
Nakon što smo pojasnili šta je osnova u pogledu riječi i postupaka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uvidjet ćemo da nepoznavanje postupaka Poslanika doprinosi nerazumijevanju sunneta, te u tom pogledu postoje dvije skupine ljudi: skupina koja je određene prirodne i uobičajene postupke svrstala u poglavlje ibadeta i skupina koja je određene postupke, koji su ibadet, svrstala u poglavlje običaja i prirodnih postupaka. Nema sumnje da su obje skupine u tom pogledu pogriješile i pretjerale, i da su svojim uvjerenjem doprinijele pogrešnom razumijevanju sunneta.
Davanje prednosti razumu
Uzvišeni Allah prilikom slanja Objave znao je mogućnosti čovjekovog razuma pa je shodno tome i poslao Objavu. Stoga se u Kur'anu nalaze ajeti koji su očito svakom čitaocu jasni, a ima i onih koji su manje jasni. Također, naći ćemo u Kur'anu opće i posebne ajete, kao i opširne i sažete. Da je Allah htio, učinio bi sve ajete jasnim i tako bi razum učinio suvišnim i nepotrebnim prilikom promišljanja o kur'anskim ajetima. Ali, Allah je iz Svoje neizmjerne mudrosti objavio Kur'an na Njemu svojstven način, dajući razumu veliku ulogu prilikom razumijevanja i tumačenja njegovih ajeta.
Međutim, i pored uloge razuma u razumijevanju vjere, ipak je razum ograničen jasnim i nedvosmislenim kur'ansko-hadiskim tekstovima. Poznato šerijatsko pravilo glasi: "Nema idžtihada pored teksta", to jest, ukoliko šerijatski tekst kaže jedno, neprihvatljivo je da razum kaže drugo. Očit primjer za to jeste negiranje tekstova koji govore o nevidljivom svijetu, o Džennetu i Džehennemu, o postojanju meleka, džina i šejtana. Skupina koja je dala prednost razumu nad tekstom zanegirala je mnoge ajete i hadise koji govore o onom neviđenom, onom što oko nije vidjelo, niti razum može dokučiti. Međutim, čitajući Kur'an, Allahovu posljednju objavu, vidjet ćemo da već na samom početku Svoje Knjige, na drugoj stranici, opisujući vjernike, Allah prvo kaže da oni vjeruju u gajb, u neviđeni svijet, ono što je oku skriveno, pa tek nakon toga govori da su oni onī koji obavljaju namaz i daju zekat. Stoga je pogrešno davati razumu prednost u odnosu na tekst, jer svaki vid davanja prednosti razumu udaljava čovjeka od istine i Pravog puta. Poznata je izjava Alije, radijallahu anhu: "Kada bi se vjera temeljila na razumu, bilo bi logičnije da se mestve potiru odozdo. Međutim, ja sam vidio Allahovog Posalnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako mestve potire odozgo." (Ebu Davud, 162, sa ispravnim lancem prenosilaca)
Razum ima svoje mjesto u islamu, ali je njegovo mjesto ograničeno kur'ansko-hadiskim pravilima.
Slijepa pristrasnost pravnoj školi
Nažalost, jedan od faktora koji utječe na pogrešno razumijevanje sunneta jeste slijepa pristrasnost mišljenju neke pravne škole ili nekog učenjaka. Kada sretnemo nekoga ko svoje mišljenje zasniva na mišljenju svog uzora u vjeri, te mu spomenemo suprotno mišljenje ili kur'ansko-hadiski tekst, takav, u nemogućnosti da ga negira, ulaže maksimalne napore da taj tekst prilagodi i protumači shodno onome što on zastupa. Vidimo ga kako poseže za knjigama arapskog jezika, tefsira i historije kako bi našao barem nešto što bi se moglo usaglasiti sa njegovim mišljenjem. Takav neminovno, ovakvim pristupom, ne samo da griješi već tumači tekstove prema nahođenju, mijenjajući im značenja, a sve kako bi ojačao i opravdao mišljenje osobe koju slijedi.
Pored spomenutih razloga pogrešnog razumijevanja sunneta, možemo još spomenuti i slijeđenje tradicije, povođenje za drugim narodima, ljubav prema dunjaluku, ljubav prema vlasti i poziciji, oholost itd.