Dini-islam, jedinu autentično sačuvanu vjeru od prvih trenutaka objave, pa do današnjih dana, karakterizira to što je posebno istaknuta zabrana uvođenja bilo čega novog što nije bilo u vremenu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba.
Kada kažemo bilo čega novog, svakako da mislimo na ibadetski domen, tj. obredoslovlje.
Svaki novitet koji muslimanima olakšava dunjalučki pa i vjerski život islam podstiče da se prihvati kao olakšica od Allaha, džellešanuhu, i blagodat kojom će se pomoći u pokornosti Njemu.
Kada je riječ o dunjalučkim inovacijama, poput automobila, telefona i sličnog tome, muslimani nikada nisu polemizirali o legitimnosti njihove upotrebe, ako se koriste na dozvoljen način, tj. da se ne koriste kao sredstvo za neku zabranjenu stvar, poput nanošenja štete drugima.
Kada kažemo novotarija u islamu, isključivo mislimo na vjerske novotarije ili novotarije u ibadetima. To je ono što se muslimanima zabranjuje.
Allah, džellešanuhu, obavezao se da će čuvati ovu vjeru: "Mi smo Kur'an objavili i Mi ćemo nad njim bdjeti" (El-Hidžr, 9). Gledajući danas, možemo slobodno kazati kako je i ovo jedna od kur'anskih mudžiza. Obećanje je ispunjeno na najpotpuniji način i islam, koji je življen u svoje prvo doba, ostao je identičan i nepromijenjen i dan-danas.
Muslimani, Allahovim emrom, pomno su prenijeli kur'anske i hadiske tekstove, i na taj način učestvovali u čuvanju ove prelijepe vjere.
I ono što je jako bitno naglasiti, kao što su sačuvali vjeru teorijom (kroz prenošenje Kur'ana i sunneta), tako su sačuvali i prenijeli njeno razumijevanje na generacije koje dolaze, kroz praksu, odgoj i upute.
Allah nije dozvolio da se ova vjera iskrivi i izmijeni kao što se to desilo sa vjerozakonima prijašnjih poslanika. Ostala je čista, kao onda kada je bila i objavljena.
U svom nastojanju da sačuva postulate islama, Poslanik, alejhis-selam, posebice je naglasio ovaj segment i njegovu važnost: "Ko u ovu našu vjeru uvede nešto što nije od nje, to mu se odbija." (Buhari, br. 2697; Muslim, br. 1718)
Ovaj hadis bio je vodilja ashabima i učenjacima kroz generacije da bdiju nad ovom vjerom. Smatrali su svojom velikom odgovornošću čuvanje one prvotne bistrine islama i održavanje njegove autentičnosti. Kada bi se pojavila određena pojava, koja nije imala uporište u šerijatu, žurno bi je sprečavali i ne bi dozvoljavali da ona zaživi u srcima muslimana.
Imam Ahmed stao je na bedemu protiv akaidskih novotarija koje su među muslimane pokušali unijeti džehmijje (zabludjela kelamistička skupina). Abdullah b. Omer odrekao se učenja onih koji su zanijekali Allahovu odredbu (kader). Abdullah b. Mesud udaljio je iz džamije one koji spominjali Allaha na nepropisan način.
Sjetimo se riječi velikog Seida b. Musejjeba kada je čovjeka ukorio zbog klanjanja namaza u vaktu kada to nije vjerom određeno. Kada ga je ovaj upitao hoće li ga to Allah kazniti zbog klanjanja namaza, on mu je odgovorio: "Neće, ali će te kazniti zbog tvog suprotstavljanja sunnetu!" (Abdurrezzak, Musannef, 3/52. Šejh Albani kaže da je predaja vjerodostojna.)
Primjera kroz historiju islama je mnogo. O pokudi novotarija čak su i napisane i brojne knjige.
Osnovno pravilo koje nam itekako može pomoći, kada govorimo o ovoj temi, jeste da gledamo u postupke Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako je on nešto činio, i prije toga, da li je on nešto uopće činio.
Ako je on kao poslanik činio određeno djelo, ciljajući time da Allaha obožava na taj način, to je i nama propisano činiti, i ako je nešto ostavio, a mogao je to učiniti tokom svog života, ništa ga u tome nije sprečavalo, a tiče se vjere, i nama je kao njegovim sljedbenicima, obaveza da to ostavimo. Štaviše, ostavljanjem i nečinjenjem onoga što on nije činio, mi se na taj način Allahu umiljavamo i približavamo.
Kao što smo obavezani da ga slijedimo u činjenju onih stvari koje je on činio, tako smo isto obavezani da ga slijedimo u ostavljanju i nečinjenju onih stvari koje je on ostavio.
Blago onome ko se zadovolji onim djelima kojima su se zadovoljili Muhammed i njegovi ashabi. Oni su najbolji ljudi i Allahu najmiliji. Pa zar da se oni mogu preteći u činjenju dobra?
U praksi muslimana često ćemo naći određene stvari koje ne možemo naći u praksi Poslanika, alejhis-selam, i njegovih ashaba.
Stoga, te stvari obaveza je prestati činiti, a one koji to i dalje čine, savjetovati da s time prestanu i da se zaokupe činjenjem mnogih vjerom propisanih stvari.
Zasigurno ova naša vjera ima širok spektar dozvoljenih stvari za činjenje. I oni koji su dosta ažurni, ali i oni malaksali, mogu naći za sebe ono što im odgovara u dini-islamu. Islam je jako prilagodljiva vjera, odgovara prirodi čovjeka. Bolesniku neće otežati, trudnici i njenoj bebi neće naškoditi, ratnika će pospješiti, starog će razveseliti, a djetetu oduška dati. Vjera za sva mjesta i sva vremena.
Ali, ako čovjek sebi oteža i u svoj život uvede mnoge prakse koje nemaju uporišta u islamu, bojati se da će ono što se traži od njega da čini, zapostaviti, jer nije lako sve činiti, u nečemu insan mora posustati.
U praksi muslimana možemo vidjeti da oni koji čine nepropisane stvari pored mezaristana naprimjer, često ne znaju osnovne sunnete koji se vežu za posjećivanje mezarja.
Oni koji čine zikrove na nepropisan način, često nemaju znanja o zikrovima koji su lijepi i preporučeni dini-islamom.
Jednostavno, islam je zaokružen kao cjelina i svako nadopunjavanje škodi i narušava onu njegovu izvornost i originalnost.
Činjenjem novotarija, gubi se i zapostavlja sunnet, a tako je i obratno.
U toku deset godina boravka u Medini, klanjajući stotine i hiljade namaza, da li je Poslanik, alejhis-selam, ijednom mogao i imao priliku da zikri zajednički, uglas, sa svojim ashabima? Imao je nakon svakog namaza tu priliku, i mogao je to činiti da je to propisano, ali nije. Nama to nije preneseno, na jasan i eksplicitan način, da je to radio. Ako su nam puno sitniji detalji preneseni, kako da se to zagubi? To se definitivno najboljoj generaciji nije zagubilo, već ono kao takvo nikada nije ni postojalo. Pa, muslimanima ne preostaje ništa drugo nego da postupaju onako kako je postupao sam Poslanik, a to je da nakon namaza, zikre kao što je to i on činio, samostalno.
Svako dobro ogleda se u slijeđenju prakse iz tog vremena, a svako zlo je u napuštanju te prakse i prihvatanje riječi i prakse onih koji su došli u kasnijim vremenima.
Znajmo da je osnova, kada govorimo o ibadetima, da nam ih je zabranjeno činiti sve dok ne pronađemo argument koji nam to odobrava. A suprotna stvar je kada govorimo o međuljudskim odnosima, tu nam je sve dozvoljeno, osim ako u šerijatu postoji argument koji određenu stvar isključuje iz domena dozvoljenog.
Rasteretimo se, olakšajmo sebi, i slijedeći sunnet, pohitajmo našem Resulu, da ga vedra lica sretnemo kraj njegovog vrela, a ne da nas se odrekne, kada sazna, šta smo sve uvodili u vjeru, kontrirajući njegovoj praksi, Allah da nas tog sačuva.
Pripremljeno na osnovu knjige dr. Velida Seidana, Telkihu efhamil-alijje bi šerhi kavaidil-fikhijje