Osnova je da musliman ima lijepo mišljenje o drugom muslimanu, da mu traži opravdanje ako vidi određenu grešku, jer vjerovatno ne zna cjelovitu sliku. Naravno, ako je riječ o grijesima koje je nemoguće opravdati, onda je na nama da upozorimo i da savjetujemo brata muslimana. Ljude ne treba previše ispitivati o njihovom životu, statusu i poslu. Možda im je neugodno odgovarati na takva pitanja, možda se nalaze u određenim životnim problemima ili bi ih odgovor na pitanje zastidio. Ima ljudi koji ispituju ljude samo zbog puke radoznalosti ili zbog toga kako bi mogli imati dobar trač! Često ljude dovode u nezgodnu situaciju, pa se onda i s razlogom mogu pitati zašto ih drugi izbjegavaju. Ko ima koliku platu, zašto se neko razveo od žene, zašto neka nema dobar odnos s nekim drugim, zašto neko čini određeni grijeh... -- to nije tvoj problem, ako mu prijateljski i bratski ne želiš pomoći. Ako želiš samo da ispituješ situaciju pa da poslije glorificiraš sebe, onda nisi dovoljno dobar musliman. Ali teško da će takvi ljudi prepoznati svoju grešku. Međutim, stalno treba opominjati i podsjećati da u tuđu privatnost ne treba ulaziti. Svako ima svoj život i svako je odgovoran za njega, ako ne želiš biti od pomoći, nemoj ni odmagati sa svojom znatiželjom. Posveti se sebi i radu na sebi. Nemoj propitivati druge koliko su oni dobri muslimani i šta je u njihovim srcima. Ne pitaj da li uče Kur'an i koliko klanjaju noćnog namaza. Ako već znaš da su muslimani sa smanjenim kapacitetom ibadeta, onda im indirektno ukaži na njihovu važnost, a nemoj napadati ličnost brata muslimana ili sestre muslimanke.
Na koji način treba savjetovati?
Na mudar i na lijep način, vodeći se kur'anskim principima: "Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj" (En-Nahl, 125), "Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati." (El-Fussilet, 34)
To znači da nećeš u džamiji, u prostorijama, pred mnoštvom ljudi, doći i reći: " Hej, brate ili sestro, ti ne znaš ovo, ti ne znaš ono..." Ali ima tu i one braće kojima je ovo poželjno, pa se dive tom bratu koji opominje, smatraju da je bolji od njih. Postoje konkretni primjeri ljudi koji su rekli da se njima ne ide u džamiju kad im tako neki ljudi dođu i počnu vaziti. Kada prvi put vidiš čovjeka u džamiji, polako s njim, sačekaj, ako ima grešku, pokušaj preko nekog njegovog poznanika da ukažeš ili se prvo zbliži pa mu onda reci. Tu imamo i primjer Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je Ibn Omeru, radijallahu anhu, rekao da je on pravi musliman, da je izuzetno dobar, ali da mu nešto nedostaje -- još samo kad bi klanjao noćni namaz. Vidite razlike u pristupu između Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nas. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prvo ističe sve pozitivne osobine, pa tek onda nešto što treba popraviti, a mi prvo nađemo šta sve ne valja pa tek onda pređemo na pozitivne osobine, do kojih nažalost često ni ne dođemo, jer se prethodno posvađamo.
Savjetovanje mora biti u tajnosti, daleko od očiju i ušiju ljudi. Imam Šafija, rahimehullah, rekao je: "Uputi mi savjet u samoći -- kloni se savjetovanja u javnosti, zaista je javno savjetovanje vid grđenja koje ne želim čuti." Fudajl, rahimehullah, rekao je: "Vjernik skriva mahane i savjetuje, a razvratnik razotkriva i ruži."
Budi ponizan, a ne ohol, osoran i grub
Uzvišeni Allah kaže: "Zašto se nisi poklonio kad sam ti naredio?", upita On. "Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače", odgovori on. (El-A'raf, 12)
Na nekim ljudima koji žele da aktivnije obavljaju svoje vjerske dužnosti, ibadete, redovnije i više, pa se na njima počinju viđati jasni znakovi predanosti vjeri, u jednom trenutku kao da se počne smanjivati taj senzibilitet za međuljudske odnose. Ako obavljam ibadete i ako smatram da sam već u Džennetu, znači da mogu svakome svašta govoriti.
Ponekad muslimani, govoreći o islamu, o ibadetima, o tome kako nešto treba raditi, žele da pokažu svoju superiornost nad drugim ljudima, nad onima koji nisu upućeni ili znaju nešto malo o islamu. Njega je Allah počastio da obavlja ibadete i sad je njemu svako čudan ko tako ne radi, a do jučer je bio isti ili u dobrom broju slučajeva i gori od tih koje gleda s visoka.
Prema ljudima se treba ponašati kao prema potencijalnom izvoru dobrih djela. Šta ja u odnosu s drugom osobom mogu učiniti? Mogu imati dunjalučku korist, pa ću biti lijep i blag. Na isti način trebao bi se odnositi prema svim osobama jer lijepo ponašanje donosi ahiretske benefite.
S lijepim ponašanjem možemo dostići stvari za koje to nismo fizički u mogućnosti, kako nam je i obećao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Onaj ko se lijepo ponaša prema drugima na stepenu je onih koji stalno klanjaju i poste. A da li je moguće stalno klanjati i postiti? Nije. Čovjek to fizički ne bi mogao izdržati. Ali, zato nagradu, kao da cijelog svog života klanjamo i postimo, možemo dostići ako se lijepo ponašamo prema drugima.
Razumijevanje drugog i drugačijeg
Čovjek se može pripisivati određenom mezhebu a da se dosljedno ne pridržava njegovih principa, dok u isto vrijeme onaj ko slijedi drugi pravac mišljenja može da bude bolji čovjek.
Možda neko nije tvog menhedža i možda ni ne zna šta su menhedži, metodologije, podjele unutar islama i slično, ali obožava Allaha onako kako je naučio, kako su ga podučili drugi, ne čini ništa što ga izvodi iz islama, ima nekih propusta, grešaka i slično tome, međutim, nije ohol, ne smatra sebe boljim muslimanom od ostalih. I onda se čovjek ismijava s tom osobom, javno ukazuje na njegove greške, ali ne s ciljem popravljanja stanja, nego kako bi on pokazao svoju superiornost nad njim.
Često se to kod nas dešava, da druge kritikujemo i omalovažavamo samo kako bismo mi pokazali kako smo mi na istini, kako smo mi bolji od te osobe. A to zapravo nema veze s tim jesmo li mi bolja osoba ili ne. Ima veze kada to radimo na šerijatski nedozvoljen način, npr. osoba vidi neku grešku -- grijeh u džamiji, i ne opomene tu osobu, izađe van iz džamije i počne da priča o toj osobi: "Jesi li, brate, vidio šta je uradio? Estagfirullah današnjih muslimana!"... Ne zanima me! Ne zanima me, stvarno!
Ako ti nisi imao dovoljno snage da odeš nasamo tom bratu ili sestri reći: "Halali, brate ili sestro, vidio sam da to činiš, ja sam negdje čitao, čuo sam hodžu da kaže da to nije uredu", tako da nasamo posavjetuješ brata muslimana s najljepšim namjerama. A ne, neću ja njemu tad reći, ali ću fino podijeliti status, braći ću govoriti kako on i šta radi, kao da uopće nisam grešan što to radim, kao da je sevap postalo otkrivati mahane osoba koje ne razmišljaju kao mi.
Neki takvo svoje ponašanje opravdavaju time što navode da se mora upozoriti na grešku. Ali za sve postoji vrijeme i odgovarajući način. Činjenica je da je bilo braće muslimana, a vjerovatno toga i dalje ima, koji su se pokazivali superiornijim u odnosu na nekog hodžu ili nekog džematliju i isticali svoj menhedž, pa su na kraju završili s pivom u ruci i ne odlazeći ni na džumu. Na grijeh treba upozoravati i savjetovati, ali to što se bilo ko nalazi u nekoj skupini ne čini ga boljim čovjekom zbog toga, nego zbog njegovih djela i njegove poniznosti. To stvarno može biti zamka. Želimo ljudima oko sebe dobro, želimo da svi u našem okruženju budu na Pravnom putu. Naravno, da moramo biti ubijeđeni da u ono što vjerujemo, da je to najispravnije, ne dovodim to u pitanje.
Kada vidiš drugog da čini grijeh ili da čini nešto što je u tvojim očima grijeh, nikad nemoj kazati: "Ja to nikad ne bih učinio"! Kad-tad će te Allah iskušati u tome, pa ćeš pasti na tom ispitu. Nikad ne znamo šta je pozadina čovjekovih postupaka. U takvoj situaciji trebamo se zahvaliti Uzvišenom Allahu i moliti da nas ne iskuša tim grijesima, a da toj osobi Allah popravi stanje.
Previše mi istražujemo mahane drugih, a premalo se posvećujemo svojim mahanama. Kada bismo iskreno odlučili da se popravimo, da do kraja svog života dosegnemo naš ovosvjetski vrhunac u lijepom ponašanju i bogobojaznosti, ne bismo imali vremena da istražujemo druge, niti da im tražimo mahane.
Neki kažu: "Ako će njega Allah uputiti, uputit će ga, nema veze kako se mi ponašamo." Kur'anski princip jeste pozivanje u islam sa mudrošću i na najljepši način. Da ne budemo pogrešno shvaćeni, pod mudrošću se ne misli na: popuštanje u vjeri, pravljenje nekih ustupaka, može malo muzike radi neke veće koristi ili slikanje žena ili sa ženama zarad nekih projekata, insistiranje na fotografisanju svega kako bi se nečiji rad istakao i kako bismo opravdali sredstva, a isto to bude haram i slično tome. To od nas Allah ne traži. Ne traži Allah da činimo grijeh kako bismo promovirali i pozivali u Njegovu vjeru.
Čak i kad bismo prihvatili da ovo želimo, problem je što ne znamo kako ćemo to učiniti. Rješenje je u učenju, u čitanju i nastojanju da se svakodnevno popravljamo.