Menu

Stav ehli-sunneta o novotarima (drugi dio)

Pripremio Amir Durmić, prof.
Tema Da'vaČitanje 9 minuta

U svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak dr. Muhammed Jusri na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Ovo je drugi dio teksta u kojem se govori o stavu ehli-sunneta prema novotarima.


● Sljedbenici sunneta čvrsto vjeruju da novonastali izrazi i termini koje su uveli novotari ne mijenjaju suštinu i srž apsolutnih šerijatskih istina i činjenica.

Komentar:

Naprimjer, grupacija poznata kao muattili smatrala je da potvrda Allahovih svojstava vodi ka tešbihu, tj. poistovjećivanju Allaha sa Njegovim stvorenjima, ili tedžsimu – antropomorfizmu, što je, naravno, pogrešno, pa su Allahova svojstva ili u potpunosti negirali ili su ih tumačili metaforički, što predstavlja iskrivljivanje Allahovih svojstava, međutim, oni su svoju praksu nazvali tenzih, a to je kod njih značilo potvrđivanje da Allahu nije svojstveno nikakvo nesavršenstvo. Ukratko, oni su nakaradno tumačenje Allahovih stvojstava nazvali lijepim imenom, međutim, kod ehli-sunneta se gleda suština, a ne forma nekog izraza. Takav je slučaj kod onih koji alkohol zovu duševnim pićima ili kamatu trgovinom i profitom itd.

● Sljedbenici ehli-sunneta smatraju da je dozvoljeno da, prilikom rasprave sa grupacijama koje se služe njima svojstvenim terminima i frazama, koriste iste te termine i fraze, ali samo kada je to nužno i ako to prilike i okolnosti zahtijevaju. Također, smatraju dozvoljenim da u raspravi s njima koriste istu vrstu argumenata koje i oni koriste.

Komentar:

Naprimjer, sljedbenici ilmul-kelama – apologetičari, uveli su neke posebne termine koji su kod njih postali sasvim uobičajeni iako te termine ne nalazimo nigdje ni u Kur’anu ni u sunnetu. Takav je primjer sa terminima el-džism, el-ard i el-dževher. Pojašnjavajući ove termine, kažu da materija može biti složena od dva dijela, pa naviše, i to je tijelo – el-džism, ili može biti prosta, koja se naziva el-dževher. El-dževher je dio koji se ne može dijeliti – atom. S druge strane, ono što ne opstoje samo o sebi, nego je ovisno o nečemu drugom i prati ga u zauzimanju prostora, naziva se akcidencija, tj. el-ard. Iako ove termine ne pronalazimo u šerijatskim izvorima, učenjaci su dozvolili da se oni koriste prilikom rasprava sa novotarima, a sve s ciljem da se dokaže njihova neutemeljenost i da se, korištenjem njihovih argumenata i termina, poraze oponenti. Ovu je metodu vrlo često koristio šejhul-islam Ibn Tejmijja u svojim raspravama sa različitim vrstama novotara.

● Sljedbenici sunneta prešućuju i ne govore detaljno o onome o čemu podrobno nisu govorili ni Allah ni Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Komentar:

Primjer za to jest kakvoća i način Allahovog uzdignuća, o kojem je imam Malik, nakon što je upitan o preciziranju načina i kakvoće, rekao: “Uzdizanje je poznato, a njegova je kakvoća nepoznata. Vjerovati u uzdizanje stroga je obaveza, a raspitivanje o njegovoj kakvoći smatra se bidatom – novotarijom.”

● Ukoliko smatraju vjerovatnijim da rasprava i polemiziranje sa novotarima i oponentima neće donijeti konkretne koristi, tada se u tu raspravu i ne upuštaju, već je smatraju zabranjenom. Nakon toga, od oponenata se distanciraju i izbjegavaju druženje s njima, jer su uvidjeli da druženje s njima nije polučilo nikakav pozitivan rezultat, ili da im je nanijelo štetu. Zbog toga su učenjaci ehli-sunneta upozoravali na druženje sa ovom vrstom novotara i sljedbenika strasti.

Komentar:

Misli se na one novotare sa kojima nema koristi raspravljati jer je gotovo sigurno da će odbiti sve validne argumente i ustrajati u svojoj zabludi ili pogrešnim stavovima.

● Od svojih vladara i upravitelja traže da novotare spriječe u širenju pogrešnih i zabludjelih ideja i stavova, i tako islam i muslimane zaštite od zla i štete koju im nanose.

● Novotari se smatraju sljedbenicima kible, tj. muslimanima, sve dok ih njihova novotarija ne izvede iz okvira islama. Njihov eventualni izlazak iz islama, zbog novotarije koju čine, mora biti potvrđen potpuno jasnim i kategoričkim argumentom u koji nema nikakve sumnje. Naime, sve novotarije nisu na istom stepenu, već postoje novotarije koju su kufr – nevjerstvo, a sljedbenike ove vrste novotarija smatramo nevjernicima, a postoje i novotarije koje su fisk – veliki grijeh, te njihove sljedbenike smatramo velikim grješnicima, a o svakoj ovoj vrsti novotarija i njenih sljedbenika postoje zasebna pravila i propisi.

● Kao što je šerijatski legitimno i dozvoljeno općim frazama moliti Uzvišenog Allaha da novotare i sljedbenike strasti uputi na Pravi put, isto je tako dozvoljeno Uzvišenom Allahu u općem smislu upućivati dove protiv njih.

Komentar:

Naprimjer, kao što je dozvoljeno u dovi kazati: “Allahu moj, molim Te da na Pravi put uputiš šiije i rafidije jer su oni neznalice”, isto je tako dozvoljeno u općem smislu kazati: “Allahu moj, molim Te da kazniš šiije i rafidije jer oni vrijeđaju ashabe.”

● Kada je riječ o upućivanju dove Allahu protiv određenih pojedinaca iz reda novotara, oko tog pitanja postoji spor i potrebno ga je podrobnije pojasniti.

Komentar:

Većina učenjaka smatra da novotare, pa čak ni nevjernike, nije dozvoljeno proklinjati ili doviti protiv njih pojedinačno, tj. imenom i prezimenom. Neki su to dozvolili u situaciji kada je kategorički potvrđeno da je neko od njih istinski zločinac čije zlo muslimanima nanosi ogromnu štetu.

● Sljedbenici sunneta klanjaju džume i bajram-namaze za svima onima koji se načelno smatraju sljedbenicima kible, tj. muslimanima, pa i za onim novotarima koji ne pozivaju svojoj novotariji i ne čine je javno.

● Oni klanjaju dženazu svim muslimanima, međutim, ponekad neki muslimanski uglednici i velikodostojnici namjerno neće klanjati dženazu umrlom novotaru ili teškom grješniku, kako bi to bio vid javnog protesta i ukora zbog novotarije ili grijeha koji je učinio.

● Ukoliko je za određenog čovjeka kategorički potvrđeno da je postao nevjernik, tada za njim, dok je živ, ni u kojem slučaju nije dozvoljeno klanjati namaz kao muktedija, niti mu je dozvoljeno klanjati dženazu nakon smrti.

● Sljedbenici ehli-sunneta vjeruju da su muslimani u osnovi dobri i pravovjerni.

● Također, smatraju da muktediji nije dozvoljeno da se raspituje o stanju imama sve dok on svoje stanje sam javno ne otkrije.

Komentar:

Šerijatski nije legitimno da se muktedija raspituje da li je imam bogobojazan i potpuno ispravnog vjerovanja ili je grješnik koji ima određene devijacije u pitanju prakse i vjerovanja, sve dok on to javno ne pokaže. Pravilo je da, kada uđe u džamiju, stane iza imama i obavi farz-namaz u džematu, povodeći se za njim, bez ikakvih raspitivanja i nastojanja da sazna precizne informacije o njemu u pogledu vjerovanja.

● Kada je riječ o novotaru koji promovira novotarije i druge u njih poziva, njegovo se svjedočenje ne prihvata. To je vid negodovanja zbog onoga što čini i pokazatelj da se njegov postupak ne odobrava. Ipak, neki učenjaci ehli-sunneta prihvatili su svjedočenje od ovakve osobe. Što se tiče novotara koji ne promoviraju svoje novotarije i druge u njih ne pozivaju, prema odabranom mišljenju učenjaka ehli-sunneta, njihovo je svjedočenje punovažno i prihvata se.

● Sljedbenici ehli-sunneta šerijatsko znanje ne uče niti uzimaju od novotara. Tako postupaju iz predostrožnosti i preventive, i sprečavanja širenja zla i njihovih pogrešnih uvjerenja. Medutim, u situaciji kada je to nužno i postoji prijeka potreba za tim, onda to smatraju dozvoljenim, ali su veoma pažljivi i oprezni.

● Ako postoji potreba, dozvoljeno je od novotara zatražiti pomoć u džihadu i ratnim okolnostima, ali pod uvjetom da su povjerljivi i da se ubrajaju u one skupine koje o sljedbenicima sunneta imaju lijepo mišljenje, a u suprotnom, to nije dozvoljeno. Historija i događaji iz daleke ili bliske prošlosti najbolji su dokaz zbog čega je to zabranjeno.

Komentar:

Autor aludira na neke događaje iz historije islama kada su muslimani zbog težine situacije i okolnosti tražili pomoć od sljedbenika nekih sekti, međutim, ispostavilo se da su oni bili u dosluhu sa neprijateljima, što je na kraju rezultiralo ili porazom ili teškim gubicima.