Menu

Strah od gubljenja dunjaluka – uzrok okretanja od vjere

Pripremio Abdullah Nasup
Tema Da'vaČitanje 19 minuta
Historija ne bilježi da je postojala grupa postojana na Allahovoj uputi kojoj Allah nije podario snagu, zaštićenost i, u konačnici, vlast, nakon što su pripremljeni da nose emanet upravljanja životom na Zemlji. Mnogi ljudi nisu u stanju slijediti Allahovu uputu, nisu u stanju trpjeti neprijateljstvo Allahovih neprijatelja prema sljedbenicima Njegove upute, plaše se neprijateljskih spletki i stalnog okupljanja protiv njih, strahuju od ekonomskih i drugih sankcija. Sve to su samo opsjene poput onih kurejšijskih onda kada su Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem kazali: ‘Ako s tobom budemo Pravi put slijedili, bit ćemo brzo iz rodnog kraja protjerani’, jer, kada su prihvatili Allahovu uputu On im je dao da za manje od četvrt vijeka zavladaju zemaljskim prostranstvima na istoku i na zapadu.
Jedna od najizrazitijih prepreka na putu pridržavanja Allahove vjere jeste ona šejtanska zabluda koja tvrdi da pridržavanjem vjere ljudi ostaju bez ovosvjetskih dobara ili im, u najmanju ruku, onemogućava stjecanje ovosvjetskih dobara. Ovo je zabluda koja jednako obuzima umove i misli muslimana i nemuslimana. Šejtani u ljudskom i džinskom liku plaše ljude da će prihvatanjem Allahove vjere izgubiti svoje imetke, društveni status, privilegije, a ljubav prema ovosvjetskim dobrima usađena je u ljudsku prirodu. Uzvišeni Allah kaže: “Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovome svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha.” (Alu Imran, 14)

Ovosvjetski ukrasi i dobra najveći su uzrok da nevjernici ne žele prihvatiti Allahovu vjeru. Uzvišeni Allah kaže: “...Allaha, čije je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji. A od užasne patnje teško nevjernicima, koji život na ovome svijetu više vole od onoga svijeta i koji od Allahovog puta odvraćaju i nastoje ga prikazati krivim! Oni su u velikoj zabludi” (Ibrahim, 2–3); “‘O skupe džinski i ljudski, zar vam iz redova vas samih poslanici nisu dolazili koji su vam ajete Moje kazivali i upozoravali vas da ćete ovaj vaš dan dočekati?’ Oni će reći: ‘Mi to priznajemo na svoju štetu.’ Njih je život na Zemlji bio obmanuo i oni će sami protiv sebe posvjedočiti da su bili nevjernici.” (El-En’am, 130)

Isto tako, ovosvjetska dobra su najveći uzrok otpadništva muslimana od Allahove vjere. Rekao je Uzvišeni Allah: “Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika, zato što više vole život na ovome nego na onome svijetu, a Allah neće ukazati na Pravi put onima koji neće da vjeruju.” (En-Nahl, 106–107)

Većinu ljudi na nevjerstvo ili nemar prema šerijatskim propisima navodi strah od gubitka imetka ili vlasti. To je zato što su mnogi ljudi, u prvom redu, robovi ovoga svijeta, tako da nije čudno da ih i Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, tako opisuje: “Propao je rob dinara, rob dirhema i onaj koji robuje odjeći. Ako mu se nešto dā, zadovoljan je, a ako mu se ne dadne, negoduje. Zato neka propadne i neka bolesti dopadne, pa i kad ga trn ubode, neka ne imadne nikoga ko će mu ga izvaditi.” (Buhari)

Šejtani u ljudskom i džinskom liku koriste ovu ljudsku slabost prema ovosvjetskim dobrima i plaše ih gubitkom tih dobara, gubitkom ili smanjenjem opskrbe i slično.

No, kako nema šejtanske spletke i zablude s kojom napada ljude, a na koju Allah, dželle šanuhu, nije odgovorio, tako i na ovu zabludu nalazimo kur’anski odgovor. Allah, dželle šanuhu, u Svojoj plemenitoj Knjizi kaže: “Onaj ko želi nagradu na ovome svijetu – pa, u Allaha je nagrada i ovoga i onoga svijeta – a Allah sve čuje i sve vidi.” (En-Nisa, 134)

Ibn Kesir u Tefsiru kaže: “Znači: o ti kome je jedina preokupacija stjecanje ovosvjetskih dobara, znaj da je dobro i ovoga i onoga svijeta u Allaha, pa ako budeš tražio od Njega da ti podari dobro i ovog i onog svijeta, On će ti to podariti, pa ćeš imati i biti zadovoljan... jer Njegove riječi: ‘pa, u Allaha je nagrada i ovoga i onoga svijeta’, jasno upućuju na to da i na ovome i na onome svijetu postoji dobro, a da je ono u Njegovoj moći i vlasti. Stoga, čovjek ne treba težiti da stječe samo ovosvjetska dobra, nego neka teži uzvišenim i plemenitim ciljevima i na ovome i na onome svijetu jer dobra oba svijeta pripadaju Onome koji jedini daje korist i štetu, a to je Allahu, pored kojeg drugog boga nema, koji je ljudima odredio sreću i nesreću na dunjaluku i na ahiretu, prema Svojoj pravdi i apsolutnom znanju o njima s kojim oduvijek zna ko od njih zaslužuje jedno, a ko drugo. Zato je kazao: ‘a Allah sve čuje i sve vidi’.”

Sejjid Kutb rekao je: “Potom je Allah, dželle šanuhu, onima koji žele samo dunjaluk skrenuo pažnju na to da su Njegove dobrote obilne, da su kod Njega nagrade i blagodati ovog i onog svijeta, te da oni koji žude samo za ovim svijetom mogu svoje težnje usmjeriti za stjecanje i ovog i onog svijeta:

Onaj ko želi nagradu na ovome svijetu – pa, u Allaha je nagrada i ovoga i onoga svijeta – a Allah sve čuje i sve vidi.’ I zaista je glupo, uz to i odraz nedostatka ambicija, da čovjek bude u stanju da stječe dobra i ovog i onog svijeta, da zaradi blagodati i ovog i onog svijeta – na što ga podstiče islamski put – a on se zadovolji samo težnjom za ovim svijetom, sav trud ulaže u njega živeći poput životinje, iako može živjeti kao ljudsko biće: nogama čvrsto na zemlji, s ambicijama visokim do neba; svim svojim bićem pokreće se sukladno zakonitostima ovozemaljskog života, a istovremeno živi u skladu sa vjerskim načelima.”

Ti koji želiš samo dobra ovog svijeta, znaj da su sva dobra i ovog i onog svijeta u Allaha, i ti možeš steći i ovosvjetska i onosvjetska dobra postojanim imanom i dobrim djelima, kao što je kazao Uzvišeni Allah: “Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni – oni su pravi grješnici” (En-Nur, 55); “Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97)

Također, jezikom Nuha, alejhis-selam, kazao je: “I govorio: ‘Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i dat će vam bašće, i rijeke će vam dati.” (Nuh, 10–12)

I jezikom Huda, alejhis-selam: “O narode moj, molite Gospodara svoga da vam oprosti, i pokajte Mu se, a On će vam slati kišu obilnu i dat će vam još veću snagu, uz onu koju imate, i ne odlazite kao mnogobošci!” (Hud, 52)

Ovo je Allahovo obećanje, a Njegovo se obećanje ne mijenja, čemu svjedoči historija ummeta: onda kada se ummet čvrsto pridržavao Allahovog zakona i cijenio i poštovao svoju vjeru, Allah je davao ummetu pomoć i pobjedu i uzdizao ga nad neprijateljima. Tada, kada su se muslimani pridržavali Allahove vjere, bili su najbolja zajednica koja se ikada pojavila na Zemlji.

Tajna uspjeha i prosperiteta muslimana nalazi se u našem čvrstom vjerovanju, dosljednom prakticiranju vjere, čvrstom pouzdanju u Allaha i poduzimanju propisanih uzroka.

Zaista je neshvatljivo da čovjek jednim poslom može postići dva dobra, a da to odbija i uporno želi postići samo jedno.

Odgovarajući nevjernicima iz plemena Kurejš, koji su odbijanje vjere pravdali strahom od gubitka svojih porodica i imetka, Uzvišeni Allah rekao je: “Oni govore: ‘Ako s tobom budemo Pravi put slijedili, bit ćemo brzo iz rodnog kraja protjerani.’ Zar im Mi ne pružamo priliku da borave u svetom i sigurnom mjestu gdje se, kao Naš dar, slivaju plodovi svakovrsni; međutim, većina njih ne zna.” (El-Kasas, 57)

U komentaru ovog ajeta Sejjid Kutb kaže: “Dakle, oni ne poriču da je islam Pravi put, ali se boje da će ih ljudi progoniti, a zaboravljaju na Allaha, na to da je On jedini čuvar i zaštitnik, i da sve zemaljske snage ne mogu protjerati onoga koga je Allah zaštitio, i da ih sve zemaljske snage ne mogu zaštititi ako ih Allah napusti. To je zato što im iman nije ušao u srca, a da jest, drugačije bi gledali na odnos snaga i drugačije bi procijenili situaciju. Znali bi da je siguran samo onaj ko je pod Allahovom zaštitom i da strah obuzima onoga ko se udalji od Njegove upute i da je Njegova uputa tijesno vezana za posjedovanje snage i ponosa. Ovo nisu opsjene, niti riječi koje se govore da bi umirile usplahireno srce. Ovo je sušta istina. Istina koja izvire iz činjenice da slijeđenje Allahove upute znači izmirenje sa Onim koji upravlja svemirom i sa Njegovim silama. Onaj ko slijedi Njegovu uputu, napaja se se bezgraničnom snagom iz tog svemira i osigurava sebi čvrstu zaštitu.

Allahova uputa predstavlja ispravan način života na ovom svijetu i onaj ko se vlada po toj uputi postići će i ovozemaljsku sreću, kao i sreću na ahiretu. Ono što karakterizira taj put jeste da su dunjaluk i ahiret na njemu nerazdvojni, i nije potrebno odricati se ovosvjetskog života da bi se postigao ahiretski život, nego ih veže zajedničkom vezom koju čine: čisto srce, zdravo društvo i ispravan život na Zemlji – nakon toga slijedi ahiretski život. Dunjaluk je njiva na kojoj se siju plodovi koji će se uživati na ahiretu; obrađivanje ovozemaljskih vrtova sredstvo je za stjecanje ahiretskih vrtova i vječnih užitaka, uz uvjet da se slijedi Njegova uputa, djeluje u Njegovo ime i teži stjecanju Njegovog zadovoljstva.

Historija ne bilježi da je postojala grupa postojana na Allahovoj uputi kojoj Allah nije podario snagu, zaštićenost i, u konačnici, vlast, nakon što su pripremljeni da nose emanet upravljanja životom na Zemlji.

Mnogi ljudi nisu u stanju slijediti Allahovu uputu, nisu u stanju trpjeti neprijateljstvo Allahovih neprijatelja prema sljedbenicima Njegove upute, plaše se neprijateljskih spletki i stalnog okupljanja protiv njih, strahuju od ekonomskih i drugih sankcija. Sve to su samo opsjene poput onih kurejšijskih onda kada su Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem kazali: ‘Ako s tobom budemo Pravi put slijedili, bit ćemo brzo iz rodnog kraja protjerani’, jer, kada su prihvatili Allahovu uputu On im je dao da za manje od četvrt vijeka zavladaju zemaljskim prostranstvima na istoku i na zapadu. A Allah im je još tog momenta (kad su iznijeli svoje opravdanje) dao odgovor kojim je pokazao neistinitost i nerealnost njihovih opravdanja. Ko im je obezbijedio sigurnost? Ko im je darovao Harem? Ko je učinio da srca ljudi čeznu za njihovim gradom i da im donose razne ovozemaljske proizvode pohodeći iz svih krajeva u Harem: ‘Zar im Mi ne pružamo priliku da borave u svetom i sigurnom mjestu gdje se, kao Naš dar, slivaju plodovi svakovrsni; međutim, većina njih ne zna.’ Dakle, koga se to boje da će ih protjerati ako budi slijedili Allahovu uputu, a On je učinio da njihov Hram bude siguran od vremena Ibrahima, alejhis-selam? Zar će Taj koji im je dao sigurnost dok su Mu bili nepokorni, dopustiti da ih ljudi protjeruju kada Mu postanu pokorni?

‘Međutim, većina njih ne zna’ – ne znaju gdje je sigurnost i ne znaju koga se trebaju bojati i ne znaju da se sve Allahu vraća.”

O ti koji se bojiš da ćeš, ako budeš slijedio Allahov put, izgubiti posao ili kakvo ovosvjetsko dobro, znaj da se svako dobro i svaki bereket nalaze u slijeđenju Allahovog šerijata i Njegove upute. Uzvišeni Allah kaže: “A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.” (El-A‘raf, 96) To pokazuje posljednja svjetska ekonomska kriza – ono što su ljudi godinama stjecali, izgubili su u nekoliko trenutaka, jer ih je Allah lišio bereketa u onome što posjeduju.

O ti kojeg zastrašuju da će, ako prihvati slijeđenje Allahove vjere, biti odvraćen od obrazovanja i da će mu budućnost biti upropaštena, poslušaj svoga Gospodara koji poručuje: “On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje, Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati.” (El-Mulk, 15)

O ti kojeg odvraćaju od posta govoreći mu da post smanjuje produktivnost, znaj da bereket koji ti Allah daje u postu itekako utječe na produktivnost. Onaj ko se Allaha boji i na njega osloni On će mu podariti energiju za rad veću od one koju ima radnik udaljen od Njegove upute.

Možda će neko reći da je ovo lijepa priča, ali da realnost izgleda sasvim drugačije, jer nevjernici u Evropi i Americi posjeduju ovosvjetska dobra i dominiraju svijetom. Odgovor ovakvome bio bi na sljedeći način:

Ovosvjetska dobra Allah daje i onome koga voli i onome koga ne voli, a onaj svijet i ahiretska dobra daje samo onome koga voli. Na ovome svijetu Allah je postavio određene zakonitosti i svako onaj koji se po njima vlada postići će se ovosvjetskih dobara i On nikome neće učiniti nepravdu. Tako će onaj koji želi dunjaluk i poduzima uzroke da ga stekne, dobiti onoliko koliko Allah hoće: “Onima koji žele život na ovome svijetu i ljepote njegove – Mi ćemo dati plodove truda njihovog i neće im se u njemu ništa uskratiti. Njih će na onome svijetu samo vatra peći; tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i bit će uzaludno sve što su učinili” (Hud, 15–16); “Onome ko želi ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo što hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti, u kome će se osramoćen i odbačen peći.” (El-Isra, 18)

Današnji nevjernici poduzeli su potrebne materijalne uzroke i Allah im je dao da vide plodove svog truda. S druge strane mi, muslimani, ne poduzimamo ni materijalne ni duhovne uzroke, tako da je od Njegove pravde da je njima, a ne nama, dao ogromna ovosvjetska dobra.

Isto tako, treba imati u vidu da Allah, dželle šanuhu, nevjernicima daje da uživaju u kratkotrajnim ovozemaljskim užicima, a na onome svijetu: “A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe – a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna i On će mu potpuno isplatiti račun njegov jer Allah veoma brzo obračunava” (En-Nur, 39); “A na Dan kad oni koji nisu vjerovali pred vatrom budu zaustavljeni: ‘Vi ste u svome životu na Zemlji sve svoje naslade iskoristili i u njima uživali, a danas sramnom patnjom bit ćete kažnjeni zato što ste se na Zemlji, bez ikakva osnova, oholo ponašali i što ste raskalašeni bili.’” (El-Ahkaf, 20)

Omer b. Hattab, radijallahu anhu, kazuje: “Jednom prilikom došao sam kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i kad sam vidio da se osmjehuje, sjeo sam. Pogledom sam pretraživao njegovu kuću i, tako mi Allaha, nisam u njegovoj kući vidio išta na čemu bi se pogled zaustavio osim tri kože. Rekoh mu: ‘Allahov Poslaniče, moli Allaha da podari tvom ummetu ovosvjetsko obilje, jer je Perzijancima i Bizantincima dato obilje, dat im je dunjaluk iako ne obožavaju Allaha.’ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je naslonjen pa je sjeo i kazao: ‘O Ibn Hattabe, zar si time zaokupljen!? To je, zaista, narod kojem su njihova dobra data na ovome svijetu!’” (Buhari)

Obilje ovosvjetskog dobra koje se daje nevjernicima može biti i vrsta Allahovog istidradža – obmane, varke nevjernika, kao što kaže Uzvišeni Allah: “A one koji Naše riječi poriču Mi ćemo malo-pomalo, a da oni neće ni znati, u propast voditi, davat ću im vremena, obmana Moja doista je trajna.” (El-A‘raf, 182–183)

Allahovo obmanjivanje nevjernika u ovom slučaju manifestira se time da im podari obilje ovozemaljskih blagodati, što dovede do toga da se uzohole i u potpunosti okrenu od njegove Upute i onih koji ih opominju:

I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili, i zameo bi se trag narodu koji čini zlo, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova! (El-En’am, 44–45)

Islam je put kojim čovjek stječe onosvjetska dobra, ali, istovremeno, nije mu prepreka u stjecanju ovosvjetskih dobara. Naprotiv, islam nas podstiče na traganje za dobrima i ovog i onog cvijeta, te nas upućuje na uzroke koje trebamo poduzeti da bismo to postigli.

 

Autor: Halid b. Salih el-Gajs

Preveo: Abdullah Nasup