Menu

Stvaranje nevolja, patnje i boli, i mudrost u tome

Pripremio Amir Durmić, prof.
Tema AkidaČitanje 2 minute
Nijedan čovjek ne zna šta je u konačnici za njega istinsko dobro. Ponekad će čovjek žudjeti za nečim što će na koncu po njega biti loše ili će nešto prezirati da bi se na kraju to što prezire pokazalo za njega vrlo korisnim. Niko osim Uzvišenog Allaha ne zna kako će se određena stvar okončati i kakve će posljedice imati: dobre ili loše. Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: “Allahova je odredba poklon vjerniku, pa makar se manifestirala kroz određenu zabranu. Ona je, u suštini, blagodat, bez obzira što izgleda kao patnja. Iskušenje koje Allah dadne čovjeku donosi mu zdravlje i pored toga što se čini da se radi o nevolji. Međutim, zbog čovjekovog neznanja, ograničenosti i nepravde prema samome sebi, on ništa od spomenutog, dakle, ni poklon, ni blagodat, ni zdravlje, ne smatra dobrim, jer on dobrim smatra samo ono s čime se naslađuje još na dunjaluku i ono što odgovara njegovoj duši, a u skladu je sa njegovim ovosvjetskim težnjama. Kada bi kojim slučajem bio upoznat sa konačnicom stvari, shvatio bi da se u određenoj zabrani krije blagodat i da je iskušenje milost, pa bi u nevoljama uživao više nego što uživa u blagostanju, u siromaštvu više nego u bogatstvu, te bi (Allahu) bio zahvalniji na oskudici nego na izobilju.”
Nijedan čovjek ne zna šta je u konačnici za njega istinsko dobro. Ponekad će čovjek žudjeti za nečim što će na koncu po njega biti loše ili će nešto prezirati da bi se na kraju to što prezire pokazalo za njega vrlo korisnim. Niko osim Uzvišenog Allaha ne zna kako će se određena stvar okončati i kakve će posljedice imati: dobre ili loše. Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: “Allahova je odredba poklon vjerniku, pa makar se manifestirala kroz određenu zabranu. Ona je, u suštini, blagodat, bez obzira što izgleda kao patnja. Iskušenje koje Allah dadne čovjeku donosi mu zdravlje i pored toga što se čini da se radi o nevolji. Međutim, zbog čovjekovog neznanja, ograničenosti i nepravde prema samome sebi, on ništa od spomenutog, dakle, ni poklon, ni blagodat, ni zdravlje, ne smatra dobrim, jer on dobrim smatra samo ono s čime se naslađuje još na dunjaluku i ono što odgovara njegovoj duši, a u skladu je sa njegovim ovosvjetskim težnjama. Kada bi kojim slučajem bio upoznat sa konačnicom stvari, shvatio bi da se u određenoj zabrani krije blagodat i da je iskušenje milost, pa bi u nevoljama uživao više nego što uživa u blagostanju, u siromaštvu više nego u bogatstvu, te bi (Allahu) bio zahvalniji na oskudici nego na izobilju.”