Neki su ljudi Amiru b. Abdulkajsu spomenuli nedostatak koncentracije u namazu, pa je rekao: “Vi to osjećate? Tako mi Allaha, draže mi je da se vrhovi kopalja zabodu u moju utrobu nego da osjetim nedostatak koncentracije u svom namazu.” (Vidjeti: Hil’jetul-evlija, 2/92) Kada je Amir b. Abdulkajs bio na samrti, zaplakao je, pa su ga upitali: “Zašto plačeš?”, a on je odgovorio: “Ne plačem iz straha od smrti, niti zbog čežnje za dunjalukom, već plačem iz čežnje za žeđi koju sam osjećao u vrelim podnevnim satima (zbog posta) i za noćnim namazom.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 4/19, i Hil’jetul-evlija, 2/88) Amir b. Abdulkajs rekao je: “Da nas Allah nije iskušao time da moramo jesti, a da kada jedemo moramo izgubiti abdest, vidio bi me moj Gospodar da sam Mu stalno na rukūu i na sedždi.” (Vidjeti: Sifetus-safve, 3/205) Amir b. Abdulkajs klanjao je po osam stotina rekata u toku jednog dana i noći, a i pored toga, korio je samog sebe govoreći: “Doista malo ibadetim”. (Vidjeti: Sifetus-safve, 3/205)
● Nogu Urve b. Zubejra, sina Esme bint Ebu Bekr, zahvatio je rak, pa mu je rečeno: “Mora ti se amputirati noga kako se bolest ne bi raširila po cijelom tijelu! Zato moraš popiti malo alkohola, kako ne bi bio svjestan.” On reče: “Zar da moje srce i jezik prestanu spominjati Allaha? Tako mi Allaha, neću se grijehom pomoći da Mu budem pokoran!” Ljudi mu rekoše: “Dat ćemo ti nešto za uspavljivanje”, a on reče: “Ne želim da mi se oduzme dio tijela dok spavam.” Oni mu rekoše: “Dovest ćemo čovjeka da te drži.” On reče: “Ja ću vam pomoći protiv sebe.” Rekoše: “Ali nećeš moći!” On reče: “Pustite me da klanjam, pa kada vidite da se ne pomjeram i da sam smiren, sačekajte da odem na sedždu. Kada učinim sedždu, tada više nisam na dunjaluku, pa radite sa mnom šta hoćete.” Kada je doktor došao, sačekao je trenutak kada je Urve učinio sedždu, pa mu je testerom odsjekao nogu, a da Urve ni glas nije ispustio. Govorio je: “La ilahe illallah! Zadovoljan sam Allahom kao Gospodarom, islamom kao vjerom i Muhammedom kao vjerovjesnikom i poslanikom!” Onesvijestio se, ali nije vrisnuo. Kada se osvijestio, donijeli su mu stopalo, pa je pogledao u njega i rekao: “Kunem se Allahom da sa tobom nikada nisam koračao ka haramu, i Allah zna koliko sam noći na tebi stajao u namazu.” Jedan od njegovih drugova reče mu: “Raduj se, dio tvog tijela već je otišao u Džennet!” Urve reče: “Tako mi Allaha, niko mi nije dao ljepšu utjehu od ove!” (Vidjeti: El-Bidaje ven-nihaje, 9/102–103)
Urve b. Zubejr b. Avvam velikan je među tabiinima, jedan od četverice najvećih islamskih pravnika tog vremena, a spada i među desetericu pravnika kojima se obraćao Omer b. Abdulaziz u toku svoje vladavine. Njegova je majka Esma, kćerka Ebu Bekrova, a tetka mu je Aiša, radijallahu anhuma. Svakog dana učio je četvrtinu Kur’ana na noćnom namazu i u danima berbe datula otvarao bi svoja vrata za sve ljude da dolaze kod njega i goste se. Preselio je na ahiret 93. godine po Hidžri. (Vidjeti: Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, 9/102–103, i Sijeru a‘lamin-nubela, 4/421–438.
● Kada bi Alija b. Husejn uzeo abdest, uhvatila bi ga drhtavica pa je upitan o tome, na što je rekao: “Teško vama, da li znate pred Koga ću sada stati i sa Kime želim da razgovaram?” (Vidjeti: Hil’jetul-evlija, 3/133, i Sijeru a‘lamin-nubela, 4/392)
Alija b. Husejn b. Ali b. Ebu Talib, poznat kao Zejnul-Abidin, jedan od prvaka među tabiinima, bio je izuzetno pobožan, povjerljiv i plemenit. Rođen je 38. h. g., a preselio je 94. h. g. (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 4/386–400, i Hil’jetul-evlija, 3/133)
● Anbes b. Ukbe zadržavao se na sedždi toliko da su vrapci slijetali na njegova leđa misleći da je zid. (Vidjeti: Ebu Džafer et-Tahavi, Šerhu muškilil-asar, 9/90)
Anbes b. Ukbe bio je jedan od tabiina koji su prenosili hadise od Abdullaha b. Mesuda. (Vidjeti: Et-Tabekatul-kubra, 6/236, valorizacija: Muhammed Abdulkadir Atā.)
● Od Ka‘ba el-Ahbara prenosi se da je rekao: “Kada rob stupi u namaz i posveti mu se, Allah se posveti njemu, a kada skrene svoju pažnju s namaza, Allah njemu ne posvećuje Svoju pažnju.” (Vidjeti: Abdullah b. Mubarek, Ez-Zuhd ver-rekaik, 182, sened je vjerodostojan)
Ka‘b b. Matī el-Himjeri, tabiin, u džahilijetu je bio jedan od učenih židova Jemena. Primio je islam u vrijeme Ebu Bekra, radijallahu anhu, u Medinu je došao u doba Omera, radijallahu anhu. Ashabi i drugi preuzeli su od njega mnogo vijesti o prijašnjim narodima, a on je uzeo od njih Kur’an i sunnet. Umro je u Himsu 23. hidžretske, 652. godine po Isau, alejhis-selam. (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 4/472, Et-Tabekatul-kubra, 7/445, i Et-Tarihul-kebir, br. 962)
● Od Sabita el-Bunanija prenosi se da je rekao: “Dvadeset godina sam se borio da postignem skrušenost u namazu, a onda sam dvadeset godina uživao u namazu.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 5/224)
Sabit b. Eslem el-Bunani je tabiin, predvodnik učenjaka, uzor, šejhul-islam, za kojeg je Ibn Adijj rekao: “On spada u tabiine Basre i njihove zahide i muhaddise.” Od Ibn Ebu Zerina prenosi se da je Sabit rekao: “Dvadeset godina sam se borio da postignem skrušenost u namazu, a onda sam dvadeset godina uživao u namazu.” Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 5/224 i 3/369, Muessesetur-risale)
● Amir b. Abdulkajs klanjao bi od izlaska sunca do ikindije. Kada bi završio, vidio bi da su mu potkoljenice otekle, pa bi rekao: “O dušo sklona zlu, ti si stvorena za ibadet!” (Vidjeti: Zehebi, Tarihul-islam, 2/652)
Amir b. Abdulkajs, uzor, Allahov evlija i zahid, bio je pouzdan, spadao je u velike pobožnjake među tabiinima i o njemu je Ka‘b el-Ahbar rekao: “On je monah ovog ummeta.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 4/15–19) Amiru b. Abdulkajsu rečeno je: “Da li razmišljaš o nečemu drugom u namazu?”, a on je odgovorio: „“Razmišljam o stajanju pred Allahom i o tome da li ću otići u Džennet ili u Vatru.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 4/18) Neki su ljudi Amiru b. Abdulkajsu spomenuli nedostatak koncentracije u namazu, pa je rekao: “Vi to osjećate? Tako mi Allaha, draže mi je da se vrhovi kopalja zabodu u moju utrobu nego da osjetim nedostatak koncentracije u svom namazu.” (Vidjeti: Hil’jetul-evlija, 2/92) Kada je Amir b. Abdulkajs bio na samrti, zaplakao je, pa su ga upitali: “Zašto plačeš?”, a on je odgovorio: “Ne plačem iz straha od smrti, niti zbog čežnje za dunjalukom, već plačem iz čežnje za žeđi koju sam osjećao u vrelim podnevnim satima (zbog posta) i za noćnim namazom.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 4/19, i Hil’jetul-evlija, 2/88) Amir b. Abdulkajs rekao je: “Da nas Allah nije iskušao time da moramo jesti, a da kada jedemo moramo izgubiti abdest, vidio bi me moj Gospodar da sam Mu stalno na rukūu i na sedždi.” (Vidjeti: Sifetus-safve, 3/205) Amir b. Abdulkajs klanjao je po osam stotina rekata u toku jednog dana i noći, a i pored toga, korio je samog sebe govoreći: “Doista malo ibadetim”. (Vidjeti: Sifetus-safve, 3/205) Amir b. Abdulkajs u jutarnjim je satima podučavao ljude Kur’anu, a zatim bi klanjao do podne. Poslije podne bi klanjao do ikindije, a zatim bi podučavao Kur’anu do akšama. Nakon toga, klanjao bi do jacije, a onda bi otišao kući, pojeo krišku hljeba, malo spavao, a onda ustao da klanja. Zatim bi uzeo krišku hljeba i izašao. (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 4/15–16)
● Safvan b. Sulejm klanjao bi na krovu u hladnoj noći, kako nebi zadrijemao tokom namaza. (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 5/365)
Ebu Abdullah, Safvan b. Sulejm el-Kureši ez-Zuhri el-Medeni, imam, pouzdan, hafiz hadisa, fakih, rođen je 60. h. g., a umro je 132. h. g. Ahmed b. Hanbel za njega kaže: “Bio je jedan od najboljih Allahovih robova.” Enes b. Ijad kaže: “Vidio sam Safvana b. Sulejma, toliko je ibadetio da, kada bi mu bilo rečeno: ‘Sutra je Sudnji dan’, ne bi imao šta od ibadeta dodati na ono što je već radio.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 6/365)
● Od Malika b. Enesa prenosi se da je rekao: “Safvan b. Sulejm zimi je klanjao na krovu, a ljeti unutar kuće, i bdio bi do zore, bilo vruće ili hladno.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 5/365)
Ebu Abdullah, Malik b. Enes b. Malik el-Asbehi el-Himjeri, šejhul-islam, autoritet ummeta, imam Medine, osnivač malikijskog mezheba, rođen je 93. h. g., a umro 179. h. g. Sufjan b. Ujejne rekao je: “Malik je alim Hidžaza, autoritet svog vremena.” Šafija je rekao: “Kada se spomenu učenjaci, Malik je zvijezda među njima.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 8/57)
● Mualla b. Zijad rekao je: “Amir bi nekada izlazio noću i visokim glasom govorio: ‘Čudim se onome ko želi Džennet a spava i onome ko bježi od Džehennema a spava.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 5/365)
Mualla b. Zijad el-Basri ubraja se u velike pobožnjake Basre i u pouzdane prenosioce hadisa. (Vidjeti: Ibn Adijj, El-Kamil fi du’afa’ir-ridžal, 8/98, Sikatu Ibni Hibban, 7/492, Lisanul-mizan, 3/251, Takribut-tehzib, 2/202, i Tehzibut-tehzib, 10/213)
● Od E‘ameša se prenosi da je rekao: “Kada bi Jahja b. Vessab završio namaz, ostao bi neko vrijeme sjediti, a na licu bi mu se poznavala zabrinutost zbog tog namaza.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 4/382)
E‘ameš je jedan od predvodnika uleme, šejh učača Kur’ana i muhaddisa, za kojeg Sufjan b. Ujejne kaže: “E‘ameš je bio najbolji učač Allahove Knjige i najbolji hafiz hadisa, a najbolje je poznavao i nasljedno pravo.” Abdullah el-Hurejbi kaže: “E‘ameš iza sebe nije ostavio nikog pobožnijeg od sebe.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 6/226-227, Muessesetur-risale)
● Enes b. Sirin prenosi od Mesrukove supruge da je rekla: “Mesruk bi klanjao dok mu ne oteknu noge, pa bih ponekad sjela i plakala zbog toga što radi sebi.” (Vidjeti: Tehzibul-kemal, 27/455, Muessesetur-risale, Bejrut, i Sijeru a‘lamin-nubela, 5/25)
Enes b. Sirin bio je brat Muhammeda b. Sirina, tabiin i pouzdan prenosilac hadisa. Rođen je u vrijeme Osmanovog hilafeta, prenosio je hadise od Abdullaha b. Abbasa, Džunduba b. Abdullaha, Abdullaha b. Omera, Mesruka i mnogih drugih. (Vidjeti: Zehebi, Tarihul-islam, 7/195, i Et-Tabekatul-kubra, 7/155) Mesruk b. Edžde b. Malik el-Vadi’i el-Hemedani, predvodnik učenjaka, uzor, veliki autoritet, ubraja se u starije tabiine i muhadremine – one koji su primili islam u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali ga nisu sreli. (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 4/65)
● Seid b. Džubejr pripovijeda: “Mesruk mi je rekao: ‘Na ovom svijetu nije ostalo ništa što volim osim da svoja lica uprašimo na sedždi.’” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 5/26)
Seid b. Džubejr el-Esedi el-Kufi bio je velikan među tabiinima, pouzdan prenosilac, islamski pravnik, ubijen je kao šehid od strane Hadžadža b. Jusufa 95. h.g., a imao je manje od pedeset godina. Seid b. Džubejr rekao je: “Bogobojaznost znači da se bojiš Allaha tako da taj strah bude prepreka između tebe i grijeha. To je bogobojaznost. Zikr znači pokornost Allahu, pa ko Mu bude pokoran, taj Ga je spomenuo, a ko Mu ne bude pokoran, taj Ga ne spominje makar puno izgovarao tesbih (subhanallah) i učio Kur’an.” (Vidjeti: Sifetus-safve, 2/44-45, valorizacija: Ahmed b. Ali, Darul-hadis, Kairo)
● Od Abdullaha b. Muslima b. Kutejbe prenosi se da je rekao: “Kada bi Seid b. Džubejr klanjao namaz, izgledao bi postojano poput klina.” (Vidjeti: Sifetus-safve, 2/44–45)
Abdullah b. Muslim b. Kutejbe ed-Dejnuri (213.–276. h. g.) jedan je od velikih učenjaka u arapskom jeziku i književnosti, autor mnogobrojnih djela. Bio je učenjak, pouzdan, plemenit, i autor poznatih djela: Garibul-Kur’an, Garibul-hadis, Muškilul-Kur’an, Muškilul-hadis, El-Me’arif, Edebul-katib, Ujunul-ahbar, i druga. (Vidjeti: Ibn Dževzi, El-Muntezam fi tarihil-umemi vel-muluk, 12/276)
● Od Kasima b. Ebu Ejjuba el-Earedža prenosi se da je rekao: “Seid b. Džubejr klanjao bi noću sve dok mu se vid ne bi pomutio.” (Vidjeti: Sifetus-safve, 2/44–45)
Kasim b. Ebu Ejjub el-Esedi el-Earedž je pouzdan prenosilac hadisa, prenosio je hadise od Seida b. Džubejra. (Vidjeti: Tehzibul-kemal, 23/338)