Uzvišeni Allah kaže: “I nije dobročinstvo u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite, nego je pravo dobročinstvo ono što čini onaj koji se Allaha boji. U kuće ulazite na vrata njihova i Allaha se bojte da biste uspjeli.” (El-Bekara, 189)
Ensarije i drugi Arapi, kada bi ušli u ihramske obrede, ne bi u kuće ulazili na njihova vrata, smatrajući to ibadetom – pokornošću Allahu, i vjerujući da je takav postupak vid dobočinstva. Uzvišeni Allah u Objavi im kazuje da to djelo nije vid dobročinstva, jer im nije propisano takvo nešto. Zato, svako onaj ko čini određeni ibadet koji On i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu propisali, smatra se osobom koja obožava Allaha putem novotarije. Upravo zbog toga, Uzvišeni Allah naređuje im da u kuće ulaze na njihova vrata, jer to je lakši način za ulazak u njih i ovo predstavlja jedno od šerijatsko-pravnih pravila i principa.
Ajet nam ukazuje da u svim stvarima trebamo birati lakši i bliži put, ukoliko je validan i šerijatski prihvatljiv, kako bismo stigli do cilja.
Zato, onaj ko ljude savjetuje i poziva ka činjenju dobra i ostavljanju zla, treba gledati u stanje onoga kome se obraća, čineći to na lijep i prihvatljiv način, kako bi ostvario svoj cilj ili makar dio njega.
Isto tako, učitelj i učenik trebaju koristiti bliži i lakši put kako bi stigli do zacrtanog cilja.
Također, svi oni koji žele ostvariti nešto, trebaju naći pravi ulaz koji ih vodi do toga i biti ustrajni na tom putu, jer će samo na takav način, uz Allahovu pomoć, stići do cilja kojem teže.
U nastavku ajeta, Uzvišeni Allah naređuje bogobojaznost, koja je, ustvari, dobročinstvo, gdje je čovjek, uvijek i stalno svjestan Uzvišenog Allaha, tako što će ispoštovati Njegove naredbe i kloniti se zabrana koje je zacrtao. Ovakav odnos prema Allahu vodi nas do uspjeha i do željenog cilja, te od nas udaljava sve ono od čega strahujemo.
Onaj ko nije bogobojazan, ne može ostvariti taj uspjeh, a onaj ko se Njega boji, bit će spašen i uspješan. (Sa’di, Tejsirul-kerimir-rahman)
Nekada ljudi smatraju dobrim djelom, ili grijehom, nešto što u vjeri islamu nije takvim okarakterisano, a sve to prema svojim emocijama, prohtjevima ili su pak pogrešno naučeni. Svakog onoga ko čini takva djela smatraju bogobojaznim dobročiniteljem, a onoga ko zapostavi takvo djelo, smatraju manje bogobojaznim.
Isti je slučaj i sa ovim ajetom u kojem Uzvišeni Allah spominje ljude koji su spomenuto djelo smatrali vidom dobročinstva, a ustvari nije se radilo ni o bilo kakvom dobročinstvu. Zbog toga, Uzvišeni Allah ovim ajetom naglašava i definira šta je to dobročinstvo i ko je dobročinitelj. Prema ovom ajetom, dobročinitelj je onaj ko ima svijest o Allahu, boji Ga se, kloni se vjerskih zabrana i čini ono što mu je vjerom naređeno. (Taberi, Džamiul-bejan)
Upravo da ljudi ne bi smatrali određeno djelo vidom dobročinstva, trebaju koristiti put koji ih vodi do spoznaje, i otvoriti vrata kroz koja će ući kako bi spoznali ono što je ispravno i tačno. Učenjaci su ta vrata koja nam pomažu da dođemo do cilja i spoznamo šta je to tačno, a šta nije. Zato se kaže da ovim ajetom Uzvišeni Allah navodi primjer, a značenje je: “Nije dobročinstvo da pitate neznalice, nego se bojte Allaha i pitajte učene!” (Kurtubi, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an)
Dakle, kao što nije propisano ulaziti u kuće mimo vrata koja su postavljena, tako isto nije propisano otvarati vrata iza kojih nema znanja.
Treba znati da se ovim ajetom misli na kuće u materijalnom smislu, ali se ajet, kako tvrdi šejh Usejmin, odnosi i na ponašanja i pojave koje nisu opipljive (kuće u prenesenom značenju). Primjera radi, čovjeku koji uživa određeni društveni položaj, nećemo se obraćati kao ostalim ljudima. Ukoliko ne budemo imali ovakav pristup, nećemo ostvariti cilj kojem težimo. Zbog toga, svemu treba prilaziti na propisan način, mudro i sa lijepim savjetom. (Usejmin, Tefsirul-Kur’anil-kerim)
Ovaj ajet, kako tvrdi imam Kurtubi, dokaz je da se djelom koje približava Allahu ne može smatrati ono djelo koje Allah nije propisao niti ga je pohvalio (El-Džamiu li ahkamil-Kur’an), a o tome nam govore mnoge predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
U jednoj od njih, Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kazuje: “Dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, držao hutbu, neki je čovjek stajao na sunčevoj vrelini, pa je on upitao za njega. Rekli su mu da je to Ebu lsrail, koji se zavjetovao da će stalno stajati, nikad ne sjedajući, da se u hlad neće skloniti, da neće govoriti i da će stalno postiti. Tada Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Naredi mu da govori, da se u hlad skloni, da sjedne i da dovrši post koji je započeo.’” (Buhari)
Nakon što je Kurtubi naveo ovaj hadis, rekao je: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, negirao je ispravnost onoga što nije propisano kao ibadet Allahu, a ispravnim je smatrao djelo koje se smatra ibadetom Njemu.” (El-Džamiu li ahkamil-Kur’an)
Već je rečeno da nam ajet ukazuje na to da u svim stvarima trebamo birati lakši i bliži put, ukoliko je validan i šerijatski prihvatljiv, kako bismo stigli do cilja, a dokaz za to jeste predaja u kojoj Aiša, radijallahu anha, kaže: “Birajući između dvije stvari, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, birao bi lakšu, ako ne bi bila grijeh. Ako bi se radilo o grijehu, bio bi najudaljeniji od toga.” (Buhari i Muslim)
U nastavku ćemo navesti nekoliko koristi navedenog ajeta, onako kako ih navodi šejh Usejmin:
● Dobročinstvo označava praktikovanje onoga što je Uzvišeni Allah propisao i suzdržavanje od griješenja.
● Ono što vjerom nije propisano, adet, običaj ne može ga učiniti propisanim.
● Čovjek svemu treba prilaziti na način kako je to određeno.
● Kada Uzvišeni zabrani ljudima određeno djelo, On im dadne alternativu u nečemu drugom.
● Bogobojaznost je uzrok spasa i uspjeha. (EUsejmin, Tefsirul-Kur’anil-kerim)